Inicijativa podržana od hrvatskih generala da predsjednik Zoran Milanović pomiluje osuđene djelatnike UDBA-e, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, izazvala je lavinu reakcija.
Hrvatski generali u Perkoviću i Mustaču vide osobe zaslužne za stvaranje Hrvatske, dok hrvatska desnica u njima vidi mrske organizatore ubojstava u režiji zloglasne jugoslavenske UDBA-e. Spor je zapravo komičan.
Hrvatski desničari ne žele sa sebe skinuti nacionalističke pelene i suočiti se sa stvarnošću. Hrvatska država nije nastala iz njihovog srca, nego u složenom, ali potpuno predvidljivom povijesnom procesu, a u njemu su sudjelovali mnogi akteri iz bivše države – od Franje Tuđmana do Perkovića i Mustača.
Razumljivo je da se u dječjim pelenama svijet romantizira i maštom prisvaja, zato se takav svijet naziva svijetom djeteta. Odrastanjem dijete usvaja racionalne zakonitosti koje mu pomažu u pozicioniranju u svijetu. Odrastanje započinje odbacivanjem pelena, i to zato što pelene djetetu više ne trebaju.
Hrvatski desničari ne žele skinuti nacionalističke pelene jer im one trebaju, one im šapuću kako je Hrvatska samo njihova, potpuno čista i sveta. Te pelene su im sada potpisnici ove inicijative preuranjeno skinuli.
Perković i Mustač osobe su zaslužne za stvaranje hrvatske obavještajne službe. Oni to nisu učinili samoinicijativno. Netko ih je angažirao, a taj netko nije nitko drugi nego prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman.
Tuđman je vrlo dobro znao tko su Perković i Mustač, baš kao što su Perković i Mustač znali tko je Franjo Tuđman, nekadašnji aktivni Titov kapetan u zbivanjima na Bleiburgu, koji se potom, zbog vojnih zasluga u stvaranju jugoslavenske države, dokopao i generalskog čina.
Zbog nemogućnosti suočavanja sa stvarnošću, hrvatski desničari žele ostati u nacionalističkim pelenama, jer samo tako i dalje mogu tamjanom kaditi svetost Tuđmanovog lika, odvajajući povijesnog Tuđmana od mitskog Tuđmana.
Suvišno je očekivati od pobornika mitske svijesti da rasprave vode na razini principa. Princip je jednostavan: mogu li odgovorni za ubojstva biti zaslužni za stvaranje, očuvanje ili održavanje države? Ja smatram da ne mogu, neovisno o kome se radi i o kojoj državi se radi.
Hrvatski desničari, ostavši bez mitsko-nacionalističkih pelena, smatraju da su hrvatski generali trebali tražiti pomilovanja Merčepa i Norca, baš kao što su svi domoljubi trebali prignuti koljena pred suicidalnim činom generala Praljka u kojemu, snagom mitske svijesti, ne treba gledati čin ireverzibilnog dokidanja jedne egzistencijalne prakse, nego treba vidjeti vrhunaravni čin žrtvovanja iz kojega nastaje domovina.
Hrvatski desničari, dakle, žele da budu pomilovani njihovi, ali ne i oni koji nisu njihovi. Problem je nastao što su ikone Domovinskog rata sada zatražile da budu pomilovani oni koje desničari ne drže svojima.
Ako svijet promatramo bez nacionalističkih pelena, a samim time i bez potrebe promoviranja političkog zelotizma koji brani naše zločine a osuđuje njihove zločine, bit će nam jasno da nitko tko je počinio zločin nije naš.
Zločini se ne ugrađuju u temelje države. Država ne prašta zločine i u državi se zločinci neće i ne mogu pomilovati, neovisno jesu li za te zločine odgovorni hrvatski generali ili jugoslavenski udbaši, odnosno hrvatski obavještajci.
Državu ne stvara nikakva vojska, nego građani koji ne praštaju zločine, jer ne žele živjeti u mitu hranjenim kultom žrtvovanja. Vojska brani državu kada je država napadnuta. To su činili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu.
Osim toga, zanimljiva je i mitska svijest koja programirano zaboravlja da je sam naziv rata nastao u redakciji Globusa. Novinari su rat nazvali onako kako ga danas svi zovemo – Domovinski rat. Tako ga nisu nazvali ni Tuđman ni Perković ni Mustač, a ni Šušak, tako su ga nazvali novinari Globusa.
Povijesni svijet služi da nas osnaži istinom, dok nas mit opskrbljuje nacionalističkim pelenama. U povijesnom svijetu postoji povijesna istina, nju se ne može negirati, ona je provjerljiva i gleda nas u lice.
U mitskom svijetu nema istine, tu se stvara emotivistička varka. Mitski svijet nas veže za sebe emotivističkom kopčom ispričane priče, da bi nas odmah ubacio u živo blato neistine. Istinu je lako prepoznati. Ona se propituje, ona traži propitivanje ili test kritičnosti.
Nacionalistički mit odbacuje kritičnost jer ona ogoljuje mit i upućuje na njegovu bezosjećajnost prema žrtvama. Perković, Mustač, Praljak, Norac, kao i ostale brojne figure nacionalističkog mita, pamte žrtve. Njihovo djelovanje je dokidalo živote i zato nisu i ne mogu biti ugrađeni u vrijednosni sustav demokratske države.
Tko brani jednog od onih koji su odgovorni za neki zločin, ujedno promovira princip obrane odgovornih za zločine i, samim time, brani sve zločince.
Tko se zalaže za pomilovanje jednog od onih koji su odgovorni za neki zločin, ujedno promovira princip pomilovanja odgovornih za zločin i, samim time, želi da svi zločinci budu pomilovani.
Tko će to objasniti hrvatskim desničarima koji su naglo ostali bez nacionalističkih pelena i bajanja o tome da je iz rata i njihove ljubavi prema ratu stvorena država? Nitko.
Ratom se ili osvaja ili brani. Ako je nešto u ratu stvoreno, to je stvoreno osvajanjem. Hrvatska je u ratu obranjena, ali to mitska svijest ne može i ne želi shvatiti.
No nisu samo hrvatski desničari uljuljani u fantazmagorijska bajanja proizašla iz sigurnog stiska mitsko-nacionalističkih pelena.
U istim pelenama se nalaze premijer, koji umjesto premijerskog identiteta ima identitet predsjednika razreda, kao i postmoderni predsjednik države, koji ima mnoge identitete. Premijer nije u stanju shvatiti da je, kao premijer, odgovoran za sve ono što rade članovi Vlade. On ih je izabrao i on je odgovoran za sve što oni rade.
Je li moguće da premijer ne trpi političke posljedice zbog toga što je premijer, do sada, najuhićivanije i, kada je riječ o javnoj percepciji i pokrenutim istragama, najkorumpiranije Vlade u kratkoj povijesti ove države? To ne bi bilo moguće u državi, ali je itekako moguće u mitskoj interpretaciji države.
Premijer nema identitet premijera, a, samim time, ne može ni biti odgovoran jer, ponavljam, nije premijer nego predsjednik razreda. On je, dakle, odgovoran na razini identiteta kojega ima, a to je identitet predsjednika razreda.
To što mu je ministar uhićen, njega se ne tiče kao što se predsjednika razreda ne tiče što dežurni učenik nije obrisao ploču. Osim toga, zašto bi predsjednik razreda bio odgovoran za Perkovića i Mustača, koje je Tuđman izabrao? On se poziva na Tuđmana, baš kao što se predsjednik razreda poziva na ravnatelja škole. Jednostavno dobro dođe.
Da je Plenković premijer i predsjednik HDZ-a, onda bi znao da su Perković i Mustač njegovi u onolikoj mjeri koliko je njegov i Tuđman. Ponavljam, Tuđman je ovu dvojicu htio zbog toga što mu je njihov rad bio poznat i taj rad je pozitivno vrednovao, baš kao što je Tuđmanov rad bio poznat ovoj dvojici. Predsjednik razreda to ne shvaća.
Predsjednik države je, pak, posebna priča. On je, još kao premijer, donosio zakone i ulazio u sporove s međunarodnom zajednicom, a sve kako bi zaštitio rad Perkovića i Mustača. Njega sada svi nestrpljivo čekaju da se izjasni o inicijativi za pomilovanjem Perkovića i Mustača!?
Milanović je postmoderni fluidni subjekt koji neprestano sebe sama, upravo kao subjekta, destruira kako bi se mogao negirati u dosadašnjosti, a sve kako bi nastajao kao stalno novi, onaj novi koji neopterećen prošlošću koje nema, suvereno dominira u svakom novom, tek nastalom trenutku.
Zato mu nije problem dati odlikovanja optuženima i osumnjičenima za ratne zločine, okrenuti leđa i napustiti protokol zbog pokliča ZDS, kritizirati Ukrajinu, proglasiti nesuvislog Banožića za glavnog neprijatelja humanog poretka uopće ili, da ne nabrajam više, pozvati Zadrane da nastave biti konzervativni.
Ovakve spoznajne skokove ne bi izdržao ni um nastao fuzijom Einsteinovog i Teslinog uma, a kamoli tek usnuli um postmoderne Trnoružice s Pantovčaka.
autograf
Hrvatski generali u Perkoviću i Mustaču vide osobe zaslužne za stvaranje Hrvatske, dok hrvatska desnica u njima vidi mrske organizatore ubojstava u režiji zloglasne jugoslavenske UDBA-e. Spor je zapravo komičan.
Hrvatski desničari ne žele sa sebe skinuti nacionalističke pelene i suočiti se sa stvarnošću. Hrvatska država nije nastala iz njihovog srca, nego u složenom, ali potpuno predvidljivom povijesnom procesu, a u njemu su sudjelovali mnogi akteri iz bivše države – od Franje Tuđmana do Perkovića i Mustača.
Razumljivo je da se u dječjim pelenama svijet romantizira i maštom prisvaja, zato se takav svijet naziva svijetom djeteta. Odrastanjem dijete usvaja racionalne zakonitosti koje mu pomažu u pozicioniranju u svijetu. Odrastanje započinje odbacivanjem pelena, i to zato što pelene djetetu više ne trebaju.
Hrvatski desničari ne žele skinuti nacionalističke pelene jer im one trebaju, one im šapuću kako je Hrvatska samo njihova, potpuno čista i sveta. Te pelene su im sada potpisnici ove inicijative preuranjeno skinuli.
Perković i Mustač osobe su zaslužne za stvaranje hrvatske obavještajne službe. Oni to nisu učinili samoinicijativno. Netko ih je angažirao, a taj netko nije nitko drugi nego prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman.
Tuđman je vrlo dobro znao tko su Perković i Mustač, baš kao što su Perković i Mustač znali tko je Franjo Tuđman, nekadašnji aktivni Titov kapetan u zbivanjima na Bleiburgu, koji se potom, zbog vojnih zasluga u stvaranju jugoslavenske države, dokopao i generalskog čina.
Zbog nemogućnosti suočavanja sa stvarnošću, hrvatski desničari žele ostati u nacionalističkim pelenama, jer samo tako i dalje mogu tamjanom kaditi svetost Tuđmanovog lika, odvajajući povijesnog Tuđmana od mitskog Tuđmana.
Suvišno je očekivati od pobornika mitske svijesti da rasprave vode na razini principa. Princip je jednostavan: mogu li odgovorni za ubojstva biti zaslužni za stvaranje, očuvanje ili održavanje države? Ja smatram da ne mogu, neovisno o kome se radi i o kojoj državi se radi.
Hrvatski desničari, ostavši bez mitsko-nacionalističkih pelena, smatraju da su hrvatski generali trebali tražiti pomilovanja Merčepa i Norca, baš kao što su svi domoljubi trebali prignuti koljena pred suicidalnim činom generala Praljka u kojemu, snagom mitske svijesti, ne treba gledati čin ireverzibilnog dokidanja jedne egzistencijalne prakse, nego treba vidjeti vrhunaravni čin žrtvovanja iz kojega nastaje domovina.
Hrvatski desničari, dakle, žele da budu pomilovani njihovi, ali ne i oni koji nisu njihovi. Problem je nastao što su ikone Domovinskog rata sada zatražile da budu pomilovani oni koje desničari ne drže svojima.
Ako svijet promatramo bez nacionalističkih pelena, a samim time i bez potrebe promoviranja političkog zelotizma koji brani naše zločine a osuđuje njihove zločine, bit će nam jasno da nitko tko je počinio zločin nije naš.
Zločini se ne ugrađuju u temelje države. Država ne prašta zločine i u državi se zločinci neće i ne mogu pomilovati, neovisno jesu li za te zločine odgovorni hrvatski generali ili jugoslavenski udbaši, odnosno hrvatski obavještajci.
Državu ne stvara nikakva vojska, nego građani koji ne praštaju zločine, jer ne žele živjeti u mitu hranjenim kultom žrtvovanja. Vojska brani državu kada je država napadnuta. To su činili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu.
Osim toga, zanimljiva je i mitska svijest koja programirano zaboravlja da je sam naziv rata nastao u redakciji Globusa. Novinari su rat nazvali onako kako ga danas svi zovemo – Domovinski rat. Tako ga nisu nazvali ni Tuđman ni Perković ni Mustač, a ni Šušak, tako su ga nazvali novinari Globusa.
Povijesni svijet služi da nas osnaži istinom, dok nas mit opskrbljuje nacionalističkim pelenama. U povijesnom svijetu postoji povijesna istina, nju se ne može negirati, ona je provjerljiva i gleda nas u lice.
U mitskom svijetu nema istine, tu se stvara emotivistička varka. Mitski svijet nas veže za sebe emotivističkom kopčom ispričane priče, da bi nas odmah ubacio u živo blato neistine. Istinu je lako prepoznati. Ona se propituje, ona traži propitivanje ili test kritičnosti.
Nacionalistički mit odbacuje kritičnost jer ona ogoljuje mit i upućuje na njegovu bezosjećajnost prema žrtvama. Perković, Mustač, Praljak, Norac, kao i ostale brojne figure nacionalističkog mita, pamte žrtve. Njihovo djelovanje je dokidalo živote i zato nisu i ne mogu biti ugrađeni u vrijednosni sustav demokratske države.
Tko brani jednog od onih koji su odgovorni za neki zločin, ujedno promovira princip obrane odgovornih za zločine i, samim time, brani sve zločince.
Tko se zalaže za pomilovanje jednog od onih koji su odgovorni za neki zločin, ujedno promovira princip pomilovanja odgovornih za zločin i, samim time, želi da svi zločinci budu pomilovani.
Tko će to objasniti hrvatskim desničarima koji su naglo ostali bez nacionalističkih pelena i bajanja o tome da je iz rata i njihove ljubavi prema ratu stvorena država? Nitko.
Ratom se ili osvaja ili brani. Ako je nešto u ratu stvoreno, to je stvoreno osvajanjem. Hrvatska je u ratu obranjena, ali to mitska svijest ne može i ne želi shvatiti.
No nisu samo hrvatski desničari uljuljani u fantazmagorijska bajanja proizašla iz sigurnog stiska mitsko-nacionalističkih pelena.
U istim pelenama se nalaze premijer, koji umjesto premijerskog identiteta ima identitet predsjednika razreda, kao i postmoderni predsjednik države, koji ima mnoge identitete. Premijer nije u stanju shvatiti da je, kao premijer, odgovoran za sve ono što rade članovi Vlade. On ih je izabrao i on je odgovoran za sve što oni rade.
Je li moguće da premijer ne trpi političke posljedice zbog toga što je premijer, do sada, najuhićivanije i, kada je riječ o javnoj percepciji i pokrenutim istragama, najkorumpiranije Vlade u kratkoj povijesti ove države? To ne bi bilo moguće u državi, ali je itekako moguće u mitskoj interpretaciji države.
Premijer nema identitet premijera, a, samim time, ne može ni biti odgovoran jer, ponavljam, nije premijer nego predsjednik razreda. On je, dakle, odgovoran na razini identiteta kojega ima, a to je identitet predsjednika razreda.
To što mu je ministar uhićen, njega se ne tiče kao što se predsjednika razreda ne tiče što dežurni učenik nije obrisao ploču. Osim toga, zašto bi predsjednik razreda bio odgovoran za Perkovića i Mustača, koje je Tuđman izabrao? On se poziva na Tuđmana, baš kao što se predsjednik razreda poziva na ravnatelja škole. Jednostavno dobro dođe.
Da je Plenković premijer i predsjednik HDZ-a, onda bi znao da su Perković i Mustač njegovi u onolikoj mjeri koliko je njegov i Tuđman. Ponavljam, Tuđman je ovu dvojicu htio zbog toga što mu je njihov rad bio poznat i taj rad je pozitivno vrednovao, baš kao što je Tuđmanov rad bio poznat ovoj dvojici. Predsjednik razreda to ne shvaća.
Predsjednik države je, pak, posebna priča. On je, još kao premijer, donosio zakone i ulazio u sporove s međunarodnom zajednicom, a sve kako bi zaštitio rad Perkovića i Mustača. Njega sada svi nestrpljivo čekaju da se izjasni o inicijativi za pomilovanjem Perkovića i Mustača!?
Milanović je postmoderni fluidni subjekt koji neprestano sebe sama, upravo kao subjekta, destruira kako bi se mogao negirati u dosadašnjosti, a sve kako bi nastajao kao stalno novi, onaj novi koji neopterećen prošlošću koje nema, suvereno dominira u svakom novom, tek nastalom trenutku.
Zato mu nije problem dati odlikovanja optuženima i osumnjičenima za ratne zločine, okrenuti leđa i napustiti protokol zbog pokliča ZDS, kritizirati Ukrajinu, proglasiti nesuvislog Banožića za glavnog neprijatelja humanog poretka uopće ili, da ne nabrajam više, pozvati Zadrane da nastave biti konzervativni.
Ovakve spoznajne skokove ne bi izdržao ni um nastao fuzijom Einsteinovog i Teslinog uma, a kamoli tek usnuli um postmoderne Trnoružice s Pantovčaka.
autograf
