Razgovaram neki dan s prijateljem i on zaključi da sam žestoko inficiran politikom. „Odakle ti to?“ pitam ga.
„Stalno imaš potrebu komentirati, diskutirati, nuditi rješenja“, odgovara.
„Ma to je samo inercija, ostatak nekadašnje navike.“
„Ne, ne, ne možeš me prevariti. To gori u tebi. Inficiran si.“
Nemam vremena ni volje objašnjavati mu kako me je ta boljka davno prošla, kako je preležana kao davno zaboravljeni šarlah, kao neugodne vodene kozice. Nemam snage nuditi argumente jer time samog sebe dovodim do bolne istine. Kada bi se sada, ovog trena, iste sekunde sve kod nas dovelo u red, ostaje prevelika gorčina zbog godina mukotrpnog života, koje su nam zlotvori namijenili i priuštili. Nisu samo političari ti zlotvori, nego još i više, kvarni ljudi - njihovi jataci među nama. Bez njih ne bi ova agonija tako dugo trajala.
Ono što Ameri nazivaju „best years of our lives“ nepovratno je uništeno, ogađeno, otišlo niz kanalizaciju života. Gledam kako privode Nadana i nema u meni onog zluradog trijumfalizma, onog veselja jer se vrši pravda, onog uvjerenja da će nam od sada biti bolje. Ubili su u nama sposobnost radovanja i nadanja. Ostala je još samo praznina i želja za doglednim smirajem uz jedan mali zavjerenički tračak nade koji sugerira da će možda onima koji dolaze, našoj djeci ostati bar malo sanitarno podnošljivije okruženje.
U to ime, još ću ponekad komentirati, diskutirati, nuditi rješenja. Nema u nas prave borbe protiv zla, sve je to gluma, namještena utakmica, prerijska fasada u kaubojskom filmu iza koje nema kuće, nego dvije grede koje ju drže da se ne sruši. Ostaje samo pomoliti se glavnom nebeskom higijeničaru neka nas žestoko zalije sredstvima za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju pa makar ništa ne preživjelo taj tsunami.
from sb underground
