Postoji i ono o čemu se ne govori, jer o tome ne znamo ništa. A ne znamo, jer se nije nama dogodilo. Postoji, naime, ono o čemu se ne možemo informirati po susjedstvu i od prijatelja, o čemu se ne uči u školi i na fakultetu, o čemu se ništa ne može saznati iz dobrih knjiga. Ustvari, o tome se iz dobrih knjiga može naučiti samo to da se o tome ne govori.
Ispred zgrade Vlade se, na Markovom trgu, živ spalio čovjek. U kratkoj povijesti samospaljivanja prvi nam na um pada Jan Palach, onda se sjetimo onog budističkog redovnika Thích Quảng Đứca, iz vremena rata u Vijetnamu, pa Britanca Grahama Bamforda, koji se 29. travnja 1993. spalio ispred Donjeg doma britanskog Parlamenta, protestirajući protiv odbijanja svoje zemlje da pomogne ljudima u Bosni i Hercegovini. Spalio se Mohamed Bouazizi, tuniski ulični trgovac, čime je pokrenut niz redom propalih i u zlo izvrgnutih arapskih revolucija. Sva četvorica umirali su u mukama, i gesta svakoga od njih ušla je u svjetsku društvenu, kulturnu i političku povijest. Spaljivali su se, međutim, i neki drugi ljudi, čija imena se, stjecajem okolnosti, ne pamte, premda je i njihov protest bio jasno artikuliran.
U svakom od tih poznatih i nepoznatih ljudi postojalo je, osim društveno-političkog revolta ili očaja zbog prilika unutar zajednice, još nešto što ga je vodilo u smrt. I to tako nezamislivo strašnu smrt, kakva nastupa samospaljivanjem. Ali ljudi su pristojni, ljudi vjeruju u Boga, u sudbinu, u ono nešto što ih priječi da ulaze u razloge i motive onih koji su ih toliko i tako nadmašili svojom patnjom. Ljudi šute, jer se plaše da im se zlom ne vrati ono što izgovore. Šute i zato što je prostački govoriti o onome o čemu se ne zna ništa. Šute i zato što je šutnja u suočenju s patnjom drugoga čovjeka ono najveće što imamo. Šutnjom ga pokušavamo zaštititi. Kao nogometaši koji okruže suigrača koji pogođen srčanim udarom umire na igralištu, da ga drugi ljudi ne bi umirućeg mogli fotografirati.
Jutros sam na portalu Jutarnjeg lista ugledao fotografiju čovjeka-buktinje. Preletio sam nabrzinu druge portale: tamo ove slike nije bilo. Uskoro je, srećom, uklonjena i s Jutarnjeg. Fotografija je, kako mi se učinilo, snimljena mobitelom, s prozora neke od okolnih zgrada. Ili možda nije. Možda ju je snimio i profesionalni fotograf, to mu je posao. Moj prijatelj, najvažniji mirnodopski i ratni fotograf Sarajeva Milomir Kovačević Strašni, fotografirao je tokom cijelog rata, baš svakog dana, snimao je eksplozije granata koje bi ispred njega pogađale kuću, snimao je ulice po kojima upravo pljušte oganj i olovo, snimao je apsolutno sve, i bio je ranjen snimajući, ali nije fotografirao krv, ranjene i rastrgane ljude, nije snimao mrtve. Nije, dakle, snimao ono što je sa stanovišta onodobnih ratnih fotografa i snimatelja bilo najatraktivnije. Ne bih prigovorio fotografu koji je drukčije postupao, ali možda je važnije gasiti živu buktinju, nego je fotografirati. Premda postoji i afekt, postoji trenutak prije trenutka u kojem razmislimo, ili u kojem osjetimo da nas je nešto zaboljelo. Možda je upravo u tom trenutku profesionalni fotograf snimio fotografiju, i možda je upravo u tom trenutku netko tu fotografiju objavio na elektronskoj novinskoj stranici.
Stvar, međutim, ima nastavak. Gospođa Gordana Štajminger liječnica je, s ordinacijom u Opatičkoj ulici, i već se trideset i tri godine brine za zdravlje saborskih zastupnika i članova Vlade, i ostalih visokih dužnosnika čiji se uredi nalaze na Markovu trgu. U svojedobnom je razgovoru za 24sata pričala o tome kako je opservirala i predsjednika Franju Tuđmana, i kako je pritom imala tremu. Poliklinika, kojoj je vlasnik i u kojoj ordinira, specijalizirana je za internu medicinu, neurologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Gospođa Štajminger je, u to možemo biti sigurni, veoma dobra u onom dijelu medicinskih poslova kojima se bavi, jer se najmoćniji i najsituiraniji ljudi u zemlji ne bi tolike godine služili uslugama njezina zanata i profesije. Ne trebamo sumnjati ni u nešto drugo: profesionalni i materijalni status, egzistencijalna sigurnost, materijalno blagostanje gospođe Štajminger u najužoj su vezi s ministrima, saborskim zastupnicima, ustavnim i sucima… Korist i zahvalnost je, nema u to nikakve sumnje, obostrana.
Gospođa Štajminger je jednom davno položila Hipokratovu zakletvu, u čijem cjelovitom tekstu među ostalim stoji: “U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznala ili vidjela, pa i inače, u suobraćanju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održala ovu zakletvu i ne budem li je prekršila, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.” Ove riječi medicinskog zanatliju i zdravstvenog obrtnika pretvaraju u posvećenika, redovnika svoje profesije, za kojega bolesni i njihova rodbina i imaju takvo i toliko poštovanje.
Gospođa Štajminger se našla na Markovu trgu u vrijeme čovjekova samospaljivanja, i ne samo da je podrobno opisala događaj, to kako su mu se rastopili okviri od naočala, nego je govorila o onom što je “po svojem poslu (…) saznala ili vidjela, ili je u “suobraćanju s ljudima” doznala ono što se “javno ne smije znati”, a za što je prethodno prisegnula da će “prešutjeti (…) i zadržati tajnu”. Kako pišu novine, recimo kako to stoji u Nacionalnu, rekla je ovo o žrtvi: “Radi se o čovjeku koji je kockar, propao u kocki, žena ga prijavila, psihički rastrojen”, i dodala da misli da slučaj “nema političku pozadinu” Na njene riječi prvi je, a zadugo i jedini, komentarom reagirao Boris Vlašić, u Jutarnjem listu, pod naslovom: “Saborska liječnica danas je napravila nešto nedopustivo – dehumanizirala je čovjeka, oduzela mu je pravo na ljudskost!” Neko vrijeme i drugi su informativni portali prihvaćali Vlašićev ton i interpretaciju, da bi najednom njezinog iskaza nestalo, i započinje medijska heroizacija gospođe Štajminger i njezina medicinskog tima, jer da su pomogli unesrećeniku.
Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.
Najprije, što nam to gospođa Štajminger želi reći kada kaže kako bez političke pozadine može biti išta što se dogodilo na Markovu trgu, tom malenom hrvatskom Kremlju, gdje su svi oblici života, mimo Vlade, Sabora, Ustavnog suda i (možda) jedne crkve, pod zabranom? Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom?
Ne treba sumnjati da će zdravstveno-medicinski obrt gospođe Štajminger iz svega ovog izaći nedirnut. Ako se osjeti povrijeđenom, gospođa će tužiti novinare koji se nisu dali disciplinirati, ili im je gađenje pred onim što je izgovorila o svome gorućem pacijentu bilo jače od razumljivog straha od suda, koji će u slučaju potrebe nesumnjivo procijeniti u korist ranjene gospođine dušice i njezine narušene časti. I sve će s njom i s uglednim njezinim pacijentima biti u najboljem redu. Ostali mogu gorjeti na lomačama koje si (još uvijek) sami potpaljuju.
Ono što je, međutim, važno za običnog građanina, po svemu bliskog građaninu koji se spalio, jest da ima svijest o tome da je liječnik zakletvom, čašću i ljudskošću obavezan da čuvajući život i zdravlje ljudi oko sebe istovremeno vodi računa o njihovoj časti i ljudskosti. Drukčije, naime, ne može. Isto tako, postoji ono o čemu se ne može govoriti, jer se o tome ne može ništa znati. Recimo, samoubojstvo. Ali čovjek se neće spaliti zbog kockarskih dugova, pogotovo ne ispred Vlade, nasuprot Parlamenta i pokraj Ustavnog suda, na mjestu gdje će ga obezljuditi da bi sačuvali moralnu intaktnost i nedodirljivost svih prisutnih. Čak i kada bi bilo moguće – a ponovimo: nije moguće! – samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine, iz riječi saborske, vladine, ustavnosudačke liječnice takva je pozadina nužno proizašla.
