Otkuda pravo Crkvi da zadire u kompetencije sekularne države, da li je to tolerancija i spremnost na tzv. dijalog? Zar ne predbacujemo islamskoj crkvi to što ne prihvaća svoju odvojenost od države? Ono što čujemo od naših biskupa sve više sliči koncepcijama islamskih država.
U zadnje vrijeme se u nas često čuju pozivi na dijalog, valjda u društvu. Zna li se što je dijalog ili se prikriveno pokušava nametnuti ona gledišta koja, očito, ne mogu biti sastavnicom jedne sekularne države? Uostalom, je li moguć dijalog u široj zajednici?
"Dijalog" je grčki termin koji se obično tumači kao razgovor, ili diskurzivno istraživanje u zajednici (V. Šeringer, Priručni rječnik, Zagreb, 1920. str.48 ; Dizionario di filosofia, Milano, 1957, p. 633), odnosno, kao sokratovska metoda dijalektike, tj. filozofiranje kroz
diskusiju, no u Zapadnoj filozofiji ima bezbroj značenja.
Po Buberu, to je međusobno razotkrivanje samog sebe kroz Ja-ti odnos, (W.Z. Reese, Dictionary of Philosophy and Religion, USA, Vel .Britanija, 1980, p.130). Po pozitivnom egzistencijalisti N. Abbagnanu dijalog je u antičkoj filozofiji, barem do Aristotela, značio filozofski diskurs, no koji ne obuhvaća samo odnos filozofa prema sebi, nego je razgovor, raspravljanje, postavljanje pitanja i davanja odgovora između osoba udruženih u zajedničkom interesu istraživanja. On napominje da ta tendencija nije nestala u filozofiji, a osnovno joj je načelo tolerancija, ali ne u smislu pukog podnošenja drugih stajališta, nego u obliku priznanja njihove jednake legitimnosti (N. Abbagnano, Dizionario di filosofia, Torino, 1968, p. 223).
Dakle, dijalog ja-ti ne postoji na rangu zajednice, nije moguć ni kao neko zajedničko istraživanje, jer je ono primjereno znanstvenoj razini. Uzmimo da je moguć dijalog kao opće raspravljanje (njemu smo, na žalost, bili često prisutni pri donošenju raznih zakona što oduljuje u nedogled njihovo donošenje , a onda se prigovara Vladi da je prespora!). Zato bi kao pretpostavku svakog započimanja općeg raspravljanja trebalo poštovati - sekularnost države. Što to znači?
To znači jasnu odvojenost Crkve od države, to će reći da se donošenje zakona, programa i koncepcije obrazovanja, određenje udžbenika i mnogo toga što trebaju donositi Vlada i Sabor, nalazi u njihovoj kompetenciji. Svi ostali mogu iskazati svoje prijedloge, ali ne mogu militantno nametati one koji su u suprotnosti s koncepcijom sekularne države, a pogotovo ne mogu beskrupulozno i dalje insistirati na njima kada su već doneseni zakoni i popratni programi. Prema tome, ne može se opet na isti militantni i bezočni način napadati zdravstveni i građanski odgoj, potrebu mijenjanja udžbenika, usvajanje zakona o istospolnim zajednicama itd.itd.
Zapravo, zahtjev da se ponovno otvara nekakav dijalog u svrhu prihvaćanja
izvanzakonskih stajališta koje potencira Crkva, jako iznenađuje, jer se u normalnom ljudskom odnosu očekuje minimum logike i tolerancije (Crkvi nitko ne oduzima pravo da u svojim školama uvede koji god hoće program, pa se isto tako treba očekivati da Crkva priznaje pravo sekularnoj državi da uredi svoje programe!). Otkuda pravo Crkvi da zadire u kompetencije sekularne države, da li je to tolerancija i spremnost na tzv. dijalog?
Zar ne predbacujemo islamskoj crkvi to što ne prihvaća svoju odvojenost od države? Ono što čujemo od naših biskupa sve više sliči koncepcijama islamskih država.
Izvor: h-alter
U zadnje vrijeme se u nas često čuju pozivi na dijalog, valjda u društvu. Zna li se što je dijalog ili se prikriveno pokušava nametnuti ona gledišta koja, očito, ne mogu biti sastavnicom jedne sekularne države? Uostalom, je li moguć dijalog u široj zajednici?
"Dijalog" je grčki termin koji se obično tumači kao razgovor, ili diskurzivno istraživanje u zajednici (V. Šeringer, Priručni rječnik, Zagreb, 1920. str.48 ; Dizionario di filosofia, Milano, 1957, p. 633), odnosno, kao sokratovska metoda dijalektike, tj. filozofiranje kroz
diskusiju, no u Zapadnoj filozofiji ima bezbroj značenja.
Po Buberu, to je međusobno razotkrivanje samog sebe kroz Ja-ti odnos, (W.Z. Reese, Dictionary of Philosophy and Religion, USA, Vel .Britanija, 1980, p.130). Po pozitivnom egzistencijalisti N. Abbagnanu dijalog je u antičkoj filozofiji, barem do Aristotela, značio filozofski diskurs, no koji ne obuhvaća samo odnos filozofa prema sebi, nego je razgovor, raspravljanje, postavljanje pitanja i davanja odgovora između osoba udruženih u zajedničkom interesu istraživanja. On napominje da ta tendencija nije nestala u filozofiji, a osnovno joj je načelo tolerancija, ali ne u smislu pukog podnošenja drugih stajališta, nego u obliku priznanja njihove jednake legitimnosti (N. Abbagnano, Dizionario di filosofia, Torino, 1968, p. 223).
Dakle, dijalog ja-ti ne postoji na rangu zajednice, nije moguć ni kao neko zajedničko istraživanje, jer je ono primjereno znanstvenoj razini. Uzmimo da je moguć dijalog kao opće raspravljanje (njemu smo, na žalost, bili često prisutni pri donošenju raznih zakona što oduljuje u nedogled njihovo donošenje , a onda se prigovara Vladi da je prespora!). Zato bi kao pretpostavku svakog započimanja općeg raspravljanja trebalo poštovati - sekularnost države. Što to znači?
To znači jasnu odvojenost Crkve od države, to će reći da se donošenje zakona, programa i koncepcije obrazovanja, određenje udžbenika i mnogo toga što trebaju donositi Vlada i Sabor, nalazi u njihovoj kompetenciji. Svi ostali mogu iskazati svoje prijedloge, ali ne mogu militantno nametati one koji su u suprotnosti s koncepcijom sekularne države, a pogotovo ne mogu beskrupulozno i dalje insistirati na njima kada su već doneseni zakoni i popratni programi. Prema tome, ne može se opet na isti militantni i bezočni način napadati zdravstveni i građanski odgoj, potrebu mijenjanja udžbenika, usvajanje zakona o istospolnim zajednicama itd.itd.
Zapravo, zahtjev da se ponovno otvara nekakav dijalog u svrhu prihvaćanja
izvanzakonskih stajališta koje potencira Crkva, jako iznenađuje, jer se u normalnom ljudskom odnosu očekuje minimum logike i tolerancije (Crkvi nitko ne oduzima pravo da u svojim školama uvede koji god hoće program, pa se isto tako treba očekivati da Crkva priznaje pravo sekularnoj državi da uredi svoje programe!). Otkuda pravo Crkvi da zadire u kompetencije sekularne države, da li je to tolerancija i spremnost na tzv. dijalog?
Zar ne predbacujemo islamskoj crkvi to što ne prihvaća svoju odvojenost od države? Ono što čujemo od naših biskupa sve više sliči koncepcijama islamskih država.
Izvor: h-alter
