Kratke priče i romani autora Arthura Conana Doylea napisane o jednom od najpoznatijih detektiva u povijesti, Sherlocku Holmesu, još od prvog izdanja 1887. godine u romanu Studija u grimizu (A Study in Scarlet), doživjele su nebrojene kazališne, televizijske, filmske, nakladničke, pa i strip-inkarnacije. S potpunim opravdanjem može se reći da je lik Sherlocka Holmesa i svijet koji je Doyle oko njega izgradio opstao kroz godine zahvaljujući adaptabilnosti novim socio-normativnim kontekstima, ali uz zadržavanje biti i autentičnosti koja publiku transportira u neka prošla vremena bez evidentnog kulturološkog i ideološkog odboja.
Upravo je na tome temeljena polazišna premisa filma Enola Holmes redatelja Harryja Bradbeera, donoseći potpuno novu ideološku paletu koja je direktno upućena gledatelju, odnosno u ovom slučaju gledateljicama s ciljem da direktno involvira i umetne u svijest pozitivne, izgrađujuće ideje.
Pustolovni krimić Enola Homles donosi fikcijsku priču smještenu u Englesku 1884. godine, o istoimenoj šesnaestogodišnjoj djevojci, sestri poznatog detektiva Sherlocka koja se hvata ukoštac s misterioznim nestankom svoje majke te kreće u pustolovinu njezina pronalaska. Nestanak majke Eudorie (Helena Bonham Carter) simboličan je uvod u dublju priču koja će Enoli (Millie Bobby Brown) omogućiti da odraste i ostvari emancipaciju u procesu potrage za njom. Sherlock kojeg u ovoj inkarnaciji donosi Henry Cavill te Mycroft kojeg glumi Sam Claflin pojavljuju se kao dva starija brata koja Enolu pokušavaju ukalupiti i prilagoditi očekivanjima okoline, pripremiti ju da postane ugledna supruga i majka. Sherlock i Mycroft iskorišteni su kao oličenje uspješnih i potpuno realiziranih, krutih pripadnika establišmenta, neskloni promjenama i otklonima od ustaljenih koncepcija, zagovaratelji statusa quo, simbol socijalnog ukalupljivanja i stezanja korzeta.
Potencijalna problematičnost koncepta, za neke gledatelje, u kojemu su tradicionalno pozitivni likovi prikazani kao ideološki problematični u službi emancipacije šesnaestogodišnje djevojčice i predstavljanja niza naizgled feminističkih proklamacija je razumljiva, ali ne u potpunosti opravdana. Iako otklonjena od povijesnih činjenica i nekonvencionalna u kontekstu tradicionalističkih prikaza Doyleova svijeta, postavljena je idealna kulisa u kojoj je bez umotavanja, direktno kroz lik inteligentne, domišljate i samosvjesne djevojke Enole Holmes iznesen niz bitnih ideja o odrastanju, svijesti o vlastitoj vrijednosti i mogućnostima te ustrajnosti i nezapadanju u defetizam uslijed pritisaka i pokušaja indoktrinacije od strane patrijarhalnih društvenih koncepcija.
Millie Bobby Brown, široj publici poznata po ulozi Eleven iz popularnog serijala Stranger Things za koju je ostvarila dvije nominacije za nagradu Emmy, izvrsno je utjelovila lik mlade Enole Holmes, donoseći uvjerljiv prikaz inteligentne, domišljate i sposobne djevojke s kojom će se ciljana publika moći poistovjetiti. Potpuno je dominirala tijekom cijelog filma s glumačkom uvjerljivošću i samopouzdanjem uz potporu dinamične Helene Bonham Carter, neekspresivnog i bezizražajnog Henrija Cavila te nešto uvjerljivijeg Sama Claflina te je ovom izvedbom pokazala potencijal i profilirala se kao nositeljica naslovnih uloga u svijesti publike, pa tako i redatelja i producenata u budućim projektima.
Kritičari ovog naslova svakako će naći zamjerke u elementarnosti scenarija i njegovoj relativnoj naivnosti, u povijesnim netočnostima i nedovoljnoj suptilnosti predstavljenih ideoloških koncepcija, no sve je to zanemarivo s obzirom na bitnost poruka koje film donosi. Enola Holmes je dinamično, privlačno i zabavno ostvarenje nastalo iz konkretne društveno-političke potrebe, koje ima za zadatak zamijeniti sve one Pepeljuge, Trnoružice i Zlatokose kojima je, nadam se, zauvijek odzvonilo.
