Dinko Kreho, čije kritike s guštom čitamo na stranicama Bookse i Prolettera ovoga je tjedna u Zagrebu na festivalu Prvi prozak na vrh jezika predstavio svoju treću zbirku poezije „Simptomi“, objavljenu na temelju Nagrade Treći trg. Bila je to prilika da s ovim književnikom, rođenim u Sarajevu 1986. godine povedemo kratki razgovor.
"Simptome bi bilo teško zamijeniti za tekst koji ispostavlja neke gotove političke poruke ili upućuje na unaprijed definirane političke pozicije" - Dinko Kreho (FOTO: Nikola Kuprešanin)
U zbirci „Simptomi“ progovarate o osjećajima nakon raspada Jugoslavije. Otkud mladiću rođenom 1986. godine potreba da osvijetli iskustvo Jugoslavije? Jesu li osjećaji prema Jugoslaviji određeni mjestom rođenja, Sarajevom, ili iskustvom obitelji ili bliskih osoba?
- Moje odrastanje na vrlo je neposredan način obilježeno famoznim „raspadom“: spomenut ću samo da sam prvih šest razreda škole završio u tri zemlje i pet gradova. Ipak, namjera mi nije bila da pokušam osvijetliti iskustvo Jugoslavije u nekom sociološkom, politološkom ili filozofskom smislu, niti mislim da takvo što i treba pokušavati učiniti jednom knjižicom pjesama. Pokušao sam uprizoriti jedno moguće iskustvo svijeta i jezika u današnjem kapitalističkom svijetu, dakle usidriti taj pogled pjesničkog subjekta u sada i ovdje. Međutim, dogodilo se to da su motivi iz imaginarija socijalističke Jugoslavije naprosto počeli iskrsavati – iz nesvjesnog, iz lektira, iz jezika samog, iz nekog drugog kolektivnog rezervoara, ne znam. Naravno, ponegdje bih se onda s tom vrstom asocijacija i svjesno i planski igrao. Ipak, mislim, ili se barem nadam da bi „Simptome“ teško bilo zamijeniti za tekst koji ispostavlja neke gotove političke poruke ili upućuje na unaprijed definirane političke pozicije. Ta vrsta aktivizma u književnosti, da parafraziram Itala Calvina, uglavnom znači smrt ne samo za književnost, nego i za politiku.
"Generacija" je varljiva i nejasna kategorija
Kratak, sažet i aforističan stih, izbrušen i lišen retoričkih viškova, autor zrelog i izgrađenog književnog izraza − navedeno je na omotu knjige „Simptomi“ u izdanju Trećeg trga. Koliko piscu prikaza i recenzija u književnim časopisima znači priznanje za zbirku poezije?
- Ne smatram sebe „piscem prikaza i recenzija“, odnosno, ne vidim tu ulogu kao nadređenu drugima, kao svoj primarni identitet. Uloge kritičara, pjesnika, prozaista, radnika u kulturi … jesu upravo to - uloge u književnom i kulturnom polju, koje preuzimam u različitim prilikama. Kao vrlo mladome umalo mi je došlo glave to što sam bio odveć ozbiljno shvatio ulogu pjesnika – pokušavao sam prije svega biti pjesnik, a tek onda, možda, i pisati pristojnu poeziju. To je rezultiralo nekom vrstom depresije, a posljedično i gotovo decenijskom pauzom od pjesničkih aktivnosti. Naravno, jako me raduje što su „Simptomi“ nagrađeni na natječaju Trećeg trga, te što su tako dobili priliku ne samo da budu objavljeni, nego i da vjerojatno postignu nadprosječnu vidljivost. S druge strane, cjelokupan književni sistem – a tu ubrajam i natječaje, i nagrade, i priznanja – opterećen je brojnim strukturnim problemima, o čemu često pišem i iz čega ne mislim da smo ja ili moj izdavač izuzeti.
"U situaciji u kojoj su naše male kulture međusobno sve otuđenije, a sve zajedno su izložene procesima kapitalističke globalizacije, međusobno povezivanje čini mi se imperativom" (FOTO: Nikola Kuprešanin)
Vaša poezija je reducirana, ekonomična, snažno izražava emocije vezane uz krizu nacionalnog identiteta, a podijeljena je u pet cjelina vezanih uz pet simptoma. Koji pjesnici vaše generacije u poeziji demonstriraju sličan osjećaj odgovornosti prema kolektivu?
- Zanimljivo mi je da među svim krizama koje se pojavljuju i prelamaju u knjizi prepoznajete krizu nacionalnog identiteta. Dakako, globalizirani i hipermedijalizirani svijet u čija čvorišta „Simptomi“ pokušavaju proniknuti odlikuje se, među ostalim, i devalvacijom samog koncepta nacije; samo, osobno nikad ne bih rekao da je taj tematsko-motivski sloj u prvom planu. „Generacija“ je pak u književnosti uvijek varljiva i nejasna kategorija, kao uostalom i „odgovornost prema kolektivu“, za koju u mom slučaju nisam siguran u čemu bi se i na koji način ogledala. Šire govoreći, mogu reći da je pjesnički rad, primjerice, Marka Pogačara, Anje Marković, Muanisa Sinanovića, Tanje Marković, Ane Seferović, Bojana Savića Ostojića, Tibora Hrsa Pandura, Gorana Čolakhodžića, Vladimira Tabaševića, Katje Plut, Miklavža Komelja, Anite Pajević ili Vladimira Đurišića, da spomenem samo neke, doprinio tome da se vratim pisanju poezije.
Spektakularizacija književnog polja
Pišete za portale Booksa.hr, Proletter.me i za tjednik Novosti. Što se promijenilo na književnoj sceni otkako pišete? Primjećujete li kako se s vremenom razvija književna scena u Hrvatskoj i u regiji? Koji se centri na karti književnih aktivnosti u regiji trenutno najintenzivnije razvijaju?
- Događanja u (post)jugoslavenskome književnom polju zapravo sam počeo pratiti kad sam upisao studij književnosti, dakle prije petnaestak godina. Na vaše pitanje refleksno želim odgovoriti da se scena više urušava nego što se naprosto mijenja, no stvari ipak nisu tako jednostavne. Recimo, društveni mediji (u)književnom polju donijeli su logiku po kojoj se od autor(ic)a očekuje da budu vlastiti PR-evi i menadžeri, gotovo pa sitni poduzetnici – što vidim kao duboko problematičnu tendenciju – ali su istovremeno otvorili i posve nove putove povezivanja i organiziranja, bez kojih ni sam nikad ne bih uspostavio većinu svojih današnjih književnih prijateljstava. Još jedna promjena koju sam primijetio tiče se spektakularizacija književnog polja: opsesija književnim nagradama i drugim statusnim priznanjima daleko je rasprostranjenija danas nego ranih dvijetisućitih. S druge strane, postoje i sasvim novi načini da, i pored svih tih hijerarhija i staleških rituala, ipak postignete famoznu „vidljivost“. Ukratko, riječ je o ambivalentnim procesima. Imajući u vidu upravo ovu novu medijsku situaciju, teško mi je govoriti o geografskim centrima književnog života kod nas. Književni život u velikoj je mjeri delegiran na mrežu, što, opet, sa sobom nosi dobre i loše učinke i posljedice.
Vodili ste tribinu „Od riječi do riječi“ na kojoj razgovarate s mladim književnicima iz regije. Koliko komunikacija na književnoj sceni između kreativnih mladih ljudi koji cijene jezik kojim govore može djelovati na ublažavanje političkih napetosti između zemalja u kojima živimo?
- Tribina „Od riječi do riječi“ koju sam vodio u zagrebačkom književnom klubu Booksa na hijatusu je već dvije godine – još od ofenzive na neprofitnu kulturnu scenu koju je pokrenuo tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Inače, ovaj program bio je usmjeren upravo na pisanu riječ, u širem smislu od tradicionalne „lijepe književnosti“: sjećam se da je jedno od medijski najpopraćenijih izdanja tribine bilo ono kad sam s Darijem Rukavinom, alias Portom, razgovarao o usponu i padu blogerske kulture u Hrvatskoj. Ne mislim da komunikacija i uvezivanje na književnoj sceni sami po sebi mogu voditi političkoj emancipaciji; društveno-politički okvir naprosto je drukčije podešen. Scenarij u kojem književnici na sebe preuzimaju nekakvu diplomatsku ulogu „ublažavanja napetosti“ između posvađanih zemalja u ovom mi vremenu djeluje groteskno. S druge strane, u situaciji u kojoj su naše male kulture međusobno sve otuđenije, a sve zajedno su izložene procesima kapitalističke globalizacije, međusobno povezivanje i (ponovno?) upoznavanje čini mi se imperativom ukoliko želimo opstati, makar u nekoj virtualnoj ravni.
Zašto birate književnu aktivnost, a ne politički rad u pluralističkom, demokratskom društvu? Gdje književnost i politika komuniciraju i gdje se spajaju?
- Ne znam zašto bi prisustvo određenih – uostalom, ne tako čestih – političkih referenci u mojoj poeziji podrazumijevalo da imam ikakvu želju baviti se političkim radom, bilo u smislu stranačke politike, bilo aktivizma ili nekog trećeg modusa. Inače, mislim da se književni i politički rad međusobno ne isključuju, ali da problem nastaje onda kad ih se pobrka. Svaka je književnost u izvjesnoj mjeri politična – to je već opće mjesto. Ipak, shvati li se književnost tek kao medij za politički aktivizam, ona se – da se vratim na Calvina – urušava kao književnost, a time i kao politika. Drugim riječima, u tom se slučaju odričemo onoga najvrjednijeg što nam književnost može priskrbiti: mogućnosti da iskusimo stvarnost, jezik ili svijet na načine na koje to nije moguće niti u jednom drugom mediju ili diskursu.
lupiga
