U pristojnoj državi katolički fundamentalizam svakako ne bi imao prednost pred činjenicom patnje djece zarobljene u domovima, niti bi se valorizirala bezdušnost jedne vlade kojoj opstanak dolazi u pitanje ako samo jedan od sitnih političkih partnera kihne. Ali ovo je država u kojoj novi Zakon o pobačaju izrađuje grupa katoličkih talibana, od kojih ni jedan ne radi pobačaje zbog „priziva savjesti“ i posve je jasno da se ide na radikalno dokidanje temeljnog ženskog prava.
Svakako nije lako biti dijete. Ni kada su ti roditelji cool i brižni, a kamoli ako te tertiraju kao mali komad namještaja što ga, već prema želji i raspoloženju, mogu premještati ovamo, tamo, ili još gore tu i tamo šutati nogom. Svi znamo da nema besprijekornih obitelji i da bi mališani, samo da ih se pita i da se jadni ne boje, rekli svašta o svojim malim životima u obitelji, koja se u Hrvatskoj smatra „osnovnom ćelijom društva“. U državi koja naprosto obožava ulogu obitelji u revolucionarnom razvoju konzervativnog društva, pogotovo onu s više djece, a ona ovdje pretpostavlja naravno: tatu, mamu i što više komada mladunčadi kojih će nemali broj, uz katoličku indoktrinaciju i političku šizofreniju, izrasti u još jednu generaciju mladomisnika okovanih kolektivitetom i klerofašističkom ideologijom. Sloboda se ionako smatra opasnim dijelom fundusa političke nekorektnosti.
Tako je jedan zakon koji bi imao biti baziran baš na humanoj državnoj brizi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, to jest Zakon o udomiteljstvu, opet pokazao svu bešćutnost hrvatske politike, kada su HDZ-ovi koalicijski partneri, bez kojih Vlada ne bi ni mogla opstati, zahtijevali da se udomljavanje djece omogući i istospolnim partnerima. I propela se desničarska većina na zadnje noge, jer „djeca nastaju, odgajaju se i odrastaju u emocionalnoj i fizičkoj zajednici muškarca i žene“, kako je mudro elaborirao jedan utjecajni politički idiot, pri tome psihijatar, poturivši refren tako drag uhu one zle, fundamentalističke Hrvatske. Potpuno imune na važnost jednog zakona koji bi barem nekima od najmanjih i najnemoćnijih omogučio drukčije, ljepše djetinjstvo, od onoga kakvog provode u državnim domovima, emocionalno osakaćeni, lišeni svega što djetinjstvo čini radosnim i sretnim. Da bi onda s navršenih 18 godina, po sili zakona, iz tih domova izašli u svijet, to jest na ulicu, bez adekvatne naobrazbe, bez osiguranog smještaja, bez zaposlenja.
Ali bezdušna društva donose čak i za djecu bezdušne zakone, pa je, iz golog straha zbog suprostavljanja koalicijskih partnera diskriminiranju istospolnih udomitelja, gospon premijer svoj restriktivni zakon ostavio „za vremena kada se steknu uvjeti“. Sadašnji uvjeti govore pak o pretrpanim, neuvjetnim domovima u kojima živi 1172 djece ili 36 posto više nego godinu ranije, da udomitelji mahom imaju 60 godina i žive u ruralnim sredinama, da trećina nema završenu čak ni osnovnu školu i da im udomljena djeca vjerojatno služe kao seoska radna snaga, a novih udomiteljskih obitelji gotovo da i nema. S druge strane, brojna istraživanja pokazuju da se istospolni parovi kao roditelji ni po čemu ne razlikuju od onih „normalnih“, te da ne postoje nikakve negativne posljedice na psihosocijalni razvoj njihove djece. Ali kada zakone diktira crkva i kleronacionalistička glasačka mašinerija onda je moguće da se u istom Zakonu istospolnim partnerima onemogućava udomiti čak i vlastite bake, djedove, braću, sestre…
„Budući da ste u životnom partnerstvu, postupak za udomiteljstvo se obustavlja“, stajalo je u dopisu Centra za socijalnu skrb, kao i u onome Ministarstva demografije, poslano na adresu jednog gej para u Zagrebu koji je odlučio „da svoj dom, našu ljubav i posvećenost pružimo djetetu ili više njih bez roditeljske skrbi, i tako im omogućimo daleko bolje životne prilike od onih u kojima sada žive“. Njih su dvojica prethodno prošla sva psihološko-socijalna testiranja, svu dakle zajebanciju jedne opasno birokratske države, priložili sve potrebne papire i dokaze, ali sve bilo je uzalud. Onda su zbog seksualne diskriminacije tužili državu Upravnom sudu i s velikom nadom iščekivali donošenje Zakona o udomiteljstvu, koji će sada čekati „da se steknu uvjeti“, a ovaj će gej par, kažu, stvar predati Evropskom sudu za ljudska prava. Hrvatska je inače potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava u kojoj izrijekom stoji da se istospolnim zajednicama ne smiju uskraćivati ona prava koja se pružaju heteroseksualnim. Pa tako i pravo na udomljavanje djece.
U pristojnoj državi katolički fundamentalizam svakako ne bi imao prednost pred činjenicom patnje djece zarobljene u domovima, niti bi se valorizirala bezdušnost jedne vlade kojoj opstanak dolazi u pitanje ako samo jedan od sitnih političkih partnera kihne. Ali ovo je država u kojoj novi Zakon o pobačaju izrađuje grupa katoličkih talibana, od kojih ni jedan ne radi pobačaje zbog „priziva savjesti“ i posve je jasno da se ide na radikalno dokidanje temeljnog ženskog prava. Ovo je, uostalom, država koja ugošćava veliki skup katoličkih radikala na kojemu je glavna faca neki američki psiholog Cameron, prema kojemu odrastanja u LGBT obiteljima ima upravo užasne posljedice za djecu. I dok je u Americi taj lik izgnan iz znanstvenih krugova, isključen iz Američke psihološke i sociološke organizacije zbog „namjernog iskrivljavanja rezultata o LGBT identitetu“, ovdje se toga šarlatana uzima za ozbiljno. Sve ne bi li se ionako izbezumljenu, dehumaniziranu naciju uvjerilo u demonske roditeljske namjere istospolnih partnera. U međuvremenu djeca su stavljena na čekanje.
tacno
Svakako nije lako biti dijete. Ni kada su ti roditelji cool i brižni, a kamoli ako te tertiraju kao mali komad namještaja što ga, već prema želji i raspoloženju, mogu premještati ovamo, tamo, ili još gore tu i tamo šutati nogom. Svi znamo da nema besprijekornih obitelji i da bi mališani, samo da ih se pita i da se jadni ne boje, rekli svašta o svojim malim životima u obitelji, koja se u Hrvatskoj smatra „osnovnom ćelijom društva“. U državi koja naprosto obožava ulogu obitelji u revolucionarnom razvoju konzervativnog društva, pogotovo onu s više djece, a ona ovdje pretpostavlja naravno: tatu, mamu i što više komada mladunčadi kojih će nemali broj, uz katoličku indoktrinaciju i političku šizofreniju, izrasti u još jednu generaciju mladomisnika okovanih kolektivitetom i klerofašističkom ideologijom. Sloboda se ionako smatra opasnim dijelom fundusa političke nekorektnosti.
Tako je jedan zakon koji bi imao biti baziran baš na humanoj državnoj brizi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, to jest Zakon o udomiteljstvu, opet pokazao svu bešćutnost hrvatske politike, kada su HDZ-ovi koalicijski partneri, bez kojih Vlada ne bi ni mogla opstati, zahtijevali da se udomljavanje djece omogući i istospolnim partnerima. I propela se desničarska većina na zadnje noge, jer „djeca nastaju, odgajaju se i odrastaju u emocionalnoj i fizičkoj zajednici muškarca i žene“, kako je mudro elaborirao jedan utjecajni politički idiot, pri tome psihijatar, poturivši refren tako drag uhu one zle, fundamentalističke Hrvatske. Potpuno imune na važnost jednog zakona koji bi barem nekima od najmanjih i najnemoćnijih omogučio drukčije, ljepše djetinjstvo, od onoga kakvog provode u državnim domovima, emocionalno osakaćeni, lišeni svega što djetinjstvo čini radosnim i sretnim. Da bi onda s navršenih 18 godina, po sili zakona, iz tih domova izašli u svijet, to jest na ulicu, bez adekvatne naobrazbe, bez osiguranog smještaja, bez zaposlenja.
Ali bezdušna društva donose čak i za djecu bezdušne zakone, pa je, iz golog straha zbog suprostavljanja koalicijskih partnera diskriminiranju istospolnih udomitelja, gospon premijer svoj restriktivni zakon ostavio „za vremena kada se steknu uvjeti“. Sadašnji uvjeti govore pak o pretrpanim, neuvjetnim domovima u kojima živi 1172 djece ili 36 posto više nego godinu ranije, da udomitelji mahom imaju 60 godina i žive u ruralnim sredinama, da trećina nema završenu čak ni osnovnu školu i da im udomljena djeca vjerojatno služe kao seoska radna snaga, a novih udomiteljskih obitelji gotovo da i nema. S druge strane, brojna istraživanja pokazuju da se istospolni parovi kao roditelji ni po čemu ne razlikuju od onih „normalnih“, te da ne postoje nikakve negativne posljedice na psihosocijalni razvoj njihove djece. Ali kada zakone diktira crkva i kleronacionalistička glasačka mašinerija onda je moguće da se u istom Zakonu istospolnim partnerima onemogućava udomiti čak i vlastite bake, djedove, braću, sestre…
„Budući da ste u životnom partnerstvu, postupak za udomiteljstvo se obustavlja“, stajalo je u dopisu Centra za socijalnu skrb, kao i u onome Ministarstva demografije, poslano na adresu jednog gej para u Zagrebu koji je odlučio „da svoj dom, našu ljubav i posvećenost pružimo djetetu ili više njih bez roditeljske skrbi, i tako im omogućimo daleko bolje životne prilike od onih u kojima sada žive“. Njih su dvojica prethodno prošla sva psihološko-socijalna testiranja, svu dakle zajebanciju jedne opasno birokratske države, priložili sve potrebne papire i dokaze, ali sve bilo je uzalud. Onda su zbog seksualne diskriminacije tužili državu Upravnom sudu i s velikom nadom iščekivali donošenje Zakona o udomiteljstvu, koji će sada čekati „da se steknu uvjeti“, a ovaj će gej par, kažu, stvar predati Evropskom sudu za ljudska prava. Hrvatska je inače potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava u kojoj izrijekom stoji da se istospolnim zajednicama ne smiju uskraćivati ona prava koja se pružaju heteroseksualnim. Pa tako i pravo na udomljavanje djece.
U pristojnoj državi katolički fundamentalizam svakako ne bi imao prednost pred činjenicom patnje djece zarobljene u domovima, niti bi se valorizirala bezdušnost jedne vlade kojoj opstanak dolazi u pitanje ako samo jedan od sitnih političkih partnera kihne. Ali ovo je država u kojoj novi Zakon o pobačaju izrađuje grupa katoličkih talibana, od kojih ni jedan ne radi pobačaje zbog „priziva savjesti“ i posve je jasno da se ide na radikalno dokidanje temeljnog ženskog prava. Ovo je, uostalom, država koja ugošćava veliki skup katoličkih radikala na kojemu je glavna faca neki američki psiholog Cameron, prema kojemu odrastanja u LGBT obiteljima ima upravo užasne posljedice za djecu. I dok je u Americi taj lik izgnan iz znanstvenih krugova, isključen iz Američke psihološke i sociološke organizacije zbog „namjernog iskrivljavanja rezultata o LGBT identitetu“, ovdje se toga šarlatana uzima za ozbiljno. Sve ne bi li se ionako izbezumljenu, dehumaniziranu naciju uvjerilo u demonske roditeljske namjere istospolnih partnera. U međuvremenu djeca su stavljena na čekanje.
tacno
