Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

 

MORE

Sa mnom disfagićnim, serboreičnim, paretičnim i poluoduzetim smo se uputili na more u maloj koloni od dva auta ( koja kolona). Iako je preko Bosne puno bliže, odlučili smo ići preko Hrvatske, pošto su kćerima putovnice istekle. Od dodatne opreme sam ponio naravno posudu za pljuvanje, koju sam napunio do Popovače, do tamo smo išli autoputom, pa da ne bakrotiramo, smo skrenuli smo na Sisak, sa namjerom da se spojimo na staru cestu, koja je prema Kninu bila zatvorena. Ništa onda idemo na Zadar. Tjeralo me pišati iliti urnirati. Jednostavnije mi je bilo lagano se udarati po mjehuru da se ispišam, ta mi je navika ostala još sa reanimacije, iako je izgledali pomalo perverzno. O velikoj nuždi sam se bojao i pomisliti, za nju ću čekati da dođemo na more, pa ću onda u septičku jamu „ispustiti dušu“. Slunj i Rastoke su me oduševili, odmah sam pitao suprugu hoćemo li tu stati kad se budemo vračali.

- Da dragi, diplomatski nema što!

Eno Velebit, pa lijevo desno, gore, dolje, par tunela. Mi letimo! More eno ga tamo dolje. Uhvatio sam se iz sve snage za onaj rukohvat u autu i vikao.

- Pazi!

Kao neka curica sam bio, pa ja se bojim visine, već sam vidio direktan susret auta i mora. Velebit, kad smo to savladali možemo i makadamima na Alpe. Kad se sjetim Jadranske magistrale i zdravom treba živaca da to odvozi. Obrovac, Benkovac, pa Drniš. Napokon Čiovo i Trogir, pogled koji sam toliko čekao, ali opet sa vrha brda, malo provalije. Naša vikendica je pored vrlo strmovitije ceste i uzbrdo i nizbrdo. Kako ću sići dolje? Sa štakom bivšeg šogora od prošle godine, sam išao polako dolje. Došao sam na more, a ne u more. Susjeda srečom tad još nije bilo puno, jer većinom dolaze kasnije ili su bili pa već otišli. Kao da idem u neki prošli život, a ti mirisi kao da su i bili iz prošlog života. Nisam se skoturao kao lopta u more, po ne znam koji put uspio sam. Napokon sam bio dolje na moru, na terasi 30 m od mora. Agava je dobrano narasla, bila je spremna za ilegalnu proizvodnju tekile. „I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče.“; to ni zdrav nisam mogao nikad reći više puta. Na moru je to zrikavac, sa njim je nekako lakše jer nema č (Čipi čips; ni ponavljanje toga mi nije išlo). Put do mora je prestrm za mene, ali imam bor i hladovinu. Zrikavac mi je pravio društvo, jer sam bio na moru, a do mora nisam mogao. Ironije li onaj peg mi je smetao. Vjerovatno da sam sišao dolje, more bi mi ušlo u stomak. Imao sam neku stolicu i amper vode (tata mi je donosio), pogodite morske, da umačem ruku. Čekao sam svoga prijatelja Antu, ali ga te godine nije bilo, jer je ostao kod dide i bake u Splitu. On je bio prijatelj iznimne dobrote. Bio je kao i ja drugačiji od drugih. Volio sam ga slušati, a mislim da je i on znao da ja slušam njega. Pričao bi mi obično o tajnim službama, policiji, povijesti. Nažalost liječnici su mu pri porodu oduzeli šansu za normalan život, iako je bio normalniji i pametniji od 99% ljudi koje znam. Imam osjećaj da sam bio kao neka atrakcija u zoo vrtu, susjedi su me dolazili pogledati.

- Bit ćeš ti dobro.

Ja sam dobro, još da me drugi mogu razumjeti što pričam. Pogled na more iz drugog reda, nagodinu ću dolje… ima na youtubeu filmića kako se ljudi kupaju.

Banjao sam se u lavoru. Da sam otišao na more u crnoj kronici bi pisalo: “Ekstremno utapljanje, nije se ugušio u moru, ali stomak mu je popio more“. Malo su me ljudi u čudu gledali kad su silazili do plaže, uredno su me pozdravljali, na raznim jezicima, a ja bi im odgovarao na svom kligonskom. Pitanje mi je bilo kako ću doći, tj popeti se do auta kad budemo išli kući. Cesta pored vikendice je bila veći izazov od 4 kata. Sve su mi funkcije tada skoro bile normalne. Dobro sve osim: govora, jedenja, ruke lijeve. Ma bio sam zdrav čovjek. Bilo mi je svejedno kad bi niz cestu do plaže išla: Nijemica, Čehinja, gola manekenka, baba od 99 godina. Uredno bi slinio za svakim i pljuckao u posudu. Puj jesu dobre!

"Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe." - opet Nietzsche. Da li sam ja postao neman? Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ribari i sa brodskom sirenom pozdravljali bivšeg kapetana, koji je bio par kuća ispod nas. Postao sam ne svojom voljom, nego voljom ljudske gluposti; promatrač. Kao one babe u Slavoniji, koje po cijeli dan čekaju na klupici ispred kuće, samo da bi mogle izogovarali bilo koga par pokoljenja unatrag. Mogao sam jedino sa zrikavcem i borom ogovarati, ali to ne bi bila dvosmjerna komunikacija. Morao sam upoznati sam sebe i svoju novu narav, tijelo i sve što ne poznajem oko sebe. Sam se sebi nisam nimalo sviđao. U isto vrijeme sam upoznavao Teu, koja je trčala po terasi u hodalici. Hana je tamo već domorodac, pa ima svoju ekipu. Moje stanje se odrazilo na cijelu porodicu, nažalost, bio sam totalno nesposobna osoba za samostalan život. Biti žedan a ne možeš piti, biti gladan a ne možeš jesti. Užas, brrr....E da mi je biti morski pas, kao u onoj pjesmi.

- Kako si?

- Ide.

- Ideš na plažu, da li ti treba pomoći?

Taj moj kurtuazni odgovor je ponekad bio i kontraproduktivan.

- Ne sutra ću!

Ljudska pristojnost je hvale vrijedna ljudska vrlina, koje me znala dosta pogubiti. Išao bi na plažu, ali bojim se da mi stomak ne popije more i ode nam turizam! Taj odgovor ˝ide˝ je moguče tumaćiti na puno načina. Daleko su jednostavniji odgovori u Dalmaciji:

- Kako si?

- Ae...

S tim odgovorom bi vježbao i samoglasnike i grlene mišiće, meni je i dalje ostalo ˝ide˝ ni ne znam zašto ona Kantova definitivno stoji: “Dužnost prema samome sebi se sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti“. Ribar je svako jutro trubio, taman je tada bio aktalan Zerp. Nisam ga mogao vikati:

- Ima li ribe ili su Talijani sve upecali.

Vjerojatno nisu, ali mi nije ni bilo bitno kad nisam mogao jesti. Već je 8 mjeseci prošlo od one jabuke koju sam konzumirao na usta. Da li mi je jabuka bila posljednji obrok? Koji je svjetski rekord u nejedenju i da li sam ga srušio? Nisam ni bio siguran koliko taj peg može biti u meni, ali živcirao me. Knjige su korisne za tjelesno zdravlje kao tjelesno vježbanje. Tu od Kanta nisam poslušao. Više sam bio za slikovnice, knjiga mi je bila previše. Još nekako sam moga držati koncentraciju 10-20 strana. Baka je iz neke knjižnice iz bivše Juge, navukla knjiga. Da čitam Gričku vješticu na moru nije mi imalo ni malo smisla. Tih dana je bio kod nas Hrvoje 1 sa ženom, pa mi je dan malo brže prošao. Zadao sam si novi cilj. Nagodinu idem na plažu, pa kud puklo da puklo. Tata je spustio auto niz tu cestu, tj susjednu, na kojoj je malo manja strmina. Supruga je sa Teom i Hanom otišla gore čekati. Pošto je naš auto malo jaći od maminog i tatinog spustili smo naš. Do auta sam uspio doći, čak sam preko zidića prešao. Onda turiranje i odbrojavanje. Imao sam osjećaj da se penjemo po lansirnoj rampi. Lansiranje je bilo uspješno završeno, lansirani smo na glavnu cestu. Pošto je cesta do Knina bila u popravku, išli smo uz obalu, par puta nas je navigacija na krivi put odvela. Stajali smo nekoliko puta, ali stajanje u Slavoniji mi je pokazalo da sam postao meteropat. Kad sam izašao van, doslovno sam disao na škrge od vlage u zraku. Serborea se baš i nije povukla, jer sam se sunčao u majici ispod bora. Ostao sam živ, pred sebe sam postavio nove ciljeve i zadatke.

KUĆA, POSO, BIRTIJA

Ovaj put sam se bez problema popeo do 4 kata. Lijepo je i na moru, ali kod kuće je najljepše. Snovi da ću jednog dana, biti uspješan i privređivat za svoju obitelj su ipak bili samo snovi. Na moju žalost uništeni u začetku. Moj san je bio taj Pandak ( muško), bolnice, bušenja stomaka, vrata, pluća, vađenja zubi itd. Svaku noć iako bi bio daleko od bolnice, bio bi u njoj. U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji ja je sahranjen, ali bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg ˝ja˝ su mi ostale uspomene, ali i dvije radosti u novom ja.
Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na sebe) ne postanu aorist. Nisam nikad mrzio, ali pokušavao sam shvatiti, da je onaj lik iz 14. 12. 2009. aorist. Da me je bar uz moždani pogodila neka amnezija, ali nije pompamtio sam sve.
Kako to izbaciti iz glave? Joga, mantre, ma kako kad ti se to stalno vrača. Želim biti kao prije. Obriši slinu, musav si. Grrr..... pa ni curenje sline nisam mogao kontrolirati. Hana je tiha po naravi a Tea, totalna suprotnost. Hanu kad bi ostavio da se igra u kutu, bila bi tišina a Teu vjerovatno toga kuta više ne bi bilo. Tea bi svako jutro spavala dok bi dolazila Ivana fizioterapeut. Ja bi hodao gore, dolje po sobi, bočno i ne znam kako još. Ivana je prva kao radni instrument počela donositi oklagiju (štap) za vježbanje. U krevetu bi ga morao dići gore dolje 10X puta, sve su serije od 10 puta, osim ako varaš:

- 1,3,5,7, 10 gotov sam, 10 zar nisi čula?

- Vanja stali smo na 4 sad moraš do 15. Uf te žene.

Opet sam uletio u rutinu. Umjesto posao, kuća, birtija, nova rutina je bila buđenje, previjanje pega, točenje želudca putem pega, fizioterapeut, pa opet točenje, popodnevno spavanje, opet točenje, onda malo puno interneta, pa naravno pogodite opet točenje, previjanje pega (to je supruga radila bljak), pa spavanje. Samo je birtija falila. U toj svoj smušenosti sjetili smo se da smo Teu zaboravili krstiti.

- Hoćemo li?

- Da dragi.

Već sam vidio propasiranu i miksanu pečenku kako ide u tekućem stanju kroz peg pa smo krštenje dogovorili za studeni. Živcirao me onaj pogled sa 100 upitnika kada pričam. Pa kako me ne razumiješ, kad sam sebe ne razumjem? Prije sam čitao kako pojedinci poslije moždanog propričaju neki drugi jezik. Kud ja baš nađe japanski i to neki i njima samima nerazumljiv dijalekt. Navratila je odvjetnica Natalija, koja je uzela iskaze supruge i mene a kopije dokumentacije smo dogovorili poslati joj poštom. Rekla je da će me zastupati sa partnericom Anom, koja će mi do kraja godine napisati tužbu i poslati je, kao i punomoći za zastupanje. Ona „Bum te tužil“ je postajala realnost, samo još tužbe nisam imao. Natočio sam se do 68 kg. sa tedencijom rasta, naravno kilaže mislim. Kako su kilogrami išli dolje, počeo sam razmišljati kako da zaustavim da idem gore u kilaži. Većina onih koji su mi dolazili spadala je u kategoriju 100 plus kg., pa sam im i dalje bio mršav. Što radim kad mi je dosadno? Moram se društveno aktivirati, ali kako. Nemaš para za pivu, a ni ne piješ. Virtualno, a kako drugačije. Desni kažiprst i onaj srednji (fuck you) rade savršeno.
Stvarno sam bio brz trebalo mi je samo 10 mjeseci da skužim poruke koje su mi ljudi slali, nije bilo onih ˝r.i.p. Vanja˝, nego tipa: ˝Vanja što se događa sa tobom˝. Ona od supruge mi je bila najdraža pa ću je kopirati: “Dragi moj, ne mogu ti opisati rijecima koliko mi nedostajes, svaki dan mislim na tebe tebe sretnoga sa nama, jedva cekam taj dan da budemo zajedno i da budes sretan. Za tebe bi dala svoj zivot volim te najvise zapamti to. Misli molim te na svoje djevojcice neka ti one daju snagu za zivot one te trebaju ti si im tatica nemoj da budu bez tebe nemoj imaj snage one te vole a trebas i meni ne mogu bez tebe. Zauvijek tvoja ....“, moj odgovor je bio do bola kako bi rekli romantičan i to nakon 8 mjeseci: ˝Gladan sam, što ima za večeru˝ ,kad sam sa par godina odmaka pročitao odgovor, nisam mogao vjerovati koliko je hladan bio. Drugima nisam ni odgovarao samo sam lajko. Tih dana me posjetio i majstor od weba i tehnike Igor, plesa, stari rocker, kojeg godine ne mijenjaju, kao ni njegovu frizuru, ni političke stavove. Nisam imao ni piva da ga ponudim, šmrc.
-Stari drži se, brzo ćemo popit pivu.

Malo mi je bilo teško gledati te sve ljude, kao da virim u prošli život. Nekako su postajali sve bitniji lajkovi, sheranje, smajlići i ne znam što već ne. Trebalo vremena da se prilagodim. Kako je biti totalno beskorisan. Ma strava.

- Vanja da li znaš da imaš prava na primanja? Kakva primanja? Pomoć, koja se zove Osobna invalidnina.

- Invalid valjada jesam. Predat čemo papire za komisiju. Gdje se to predaje? U Centru za socijalnu pomoć.

Uvijek su mi pojam socijale bili likovi koji dolaze u bijesnim autima po pomoć, takve sam smatrao parazitima i krpeljima naše države.

- Nećeš prositi, ali ta invalidnina je tvoje pravo.

Opet sam pogazio svoja načela od prije (opet me ponizila) i otišao u socijalno sa suprugom na to vještačenje. To socijalno je tama 20 m udaljeno od mjesta sa početka moje priče gdje sam imao prvi moždani udar.

- Kroz neko vrijeme ćeš dobiti rješenje i sve zaostatke koji ti pripadaju od podnošenja zahtjeva.
- Kolika je ta naknada?

- 1250 kn je maksimalna.

Pomislio sam i 500 kn će biti dovoljno još dok je supruga na porodiljnom, bar za pelene. 28. 9. kum Kruno postao je tata mala Gabrijele. rođenje njegovog prvog djeteta do dan danas nismo zapili i proslavili. Izlasci su mi postajali sve češći, naravno uz pomoć štake i tjelohranitelja. Razmišljao sam sve više da odbacim tu štaku. Pečenka za krštenje je bila naručena .Čak sam se morao ići kod popa ispovjedati. Kleknut nisam mogao. Ja ne klečim, pa sam sjeo pored njega. Sasuo sam mu sve svoje grijehe na japanskom. Blijedo me gledao i dao jednu molitvu za oprost, a supruzi je dao više. Hehe, kad sam dobar što ću. Na odlasku mi je rekao:

- Zbogom, a na taj pozdrav dobijem rogove.

- Vidimo se!

Došao je kraj listopada i krštenje male Tee. Pečenka, čobanac itd, od ranog jutra strka i frka. Kum je Tei bio Hrvoje 1, a Hani kum Kruno. Njih dvojica su mi i najbolji prijatelji. Nisam postavljao pitanje što ću obući za krštenje, nego što će mi obući za krštenje. Sako, košuljica, cipele i spreman sam. Gosti su počeli dolaziti. Došla su oba kuma. Krenuli smo prema crkvi. Prešao sam i par metara bez štake. Krštenje je bilo u Maloj crkvi. Malo mi je bilo gadno prekrižiti se u crkvi desnom rukom, da nekog ispred sebe ili iza ne pogodim štakom. Uspio sam doći do klupe za sjedenje. Sve je bilo ok, dok pop nije rekao:

- Možete uzeti svoje dijete - a ja ne mogu.

Supruga je priskočila a ja gledam sve tate kako drže svoju djecu osim mene. Hostiju nisam uzeo da ne bi bilo u crnoj kronici “U crkvi ga ugušila hostija.“

- Upalite svijeću.

Svijeća u mojoj ruci je više ličila na baklju. Da je upalim do oltara me otpratila mama. Bemti, pa taj će otopljeni parafin pasti meni na ruku (ne psovati u crkvi sam). Tea je bila mirna i najstarija na krštenju. Laknulo mi je kad smo napokon ugasili svijeću. Nakon toga su smo se slikali, pa na jelo. To mi je bio najbolji dio, čak sam i da nitko ne vidi dobio komad propasirane i izmljevene pećenke. Čobanac mi je za peg bio prejak. Njega sam samo liznuo na usta. Okus je bi kako bi rekli -Do jaja.

- Čim počmeš gutati kupujem ti janje, pečenku, čevape -pa kad ću više početi gutati?

Nitko, ama baš nitko mi nije obećao nekakve vegetarijanski obrok. Moj san je meso! Počeo je taj studeni 2010. mjesec kad mi obje kćeri i supruga imaju rođendan. Kako ćemo ta sva slavlja platiti? Neproslaviti, nema šanse da mi kćeri ne slave rođendan. Bio je početak tjedna, na vratima je netko zazvonio dva puta. Supruga je dotrčala do mene:
- Trebao bi potpisati riješene od socijalnog poštaru!

Mogao sam si i misliti da samo poštar zvoni dva puta. Bio je neki stariji poštar, pa red je onda da potpišem, ali još da čitam što piše u rješenju to će supruga. Pomislio sam garant odbijenica.
- Vanja odobrena ti je Osobna invalidnina u iznosu 250 % !
- 250% ? zar nije 100% maksimum?

Izgleda da nije, poštar je rekao da ću oko 20-og dobivati invalidninu. Dobit ću još i zaostatke. Jupi bit će za tulume i rođendane od kćeri, još će mi i ostati 50 kn za rehabilitaciju.
Maksimum 1250 kn, za godinu dana moram na reviziju. Bilo je primjera na brdovitom Balkanu da su pojedinci osvajali izbore sa preko 100% dobivenih glasova. Kakvih 100%, pomislio sam da sam invalid 250%.
Trebalo mi je par čitanja rješenja da skužim da postoji osnovica od 500 kn, da sam 100%, ali 500X2.5 je 1250kn, jednostavna matematika. Godinu dana ću izdržati na državnim jaslama, pa kad ozdravim vratit ću dobiveno. Invalid 250%, dospio sam u krug najvećih invalida u državi, nema nas puno, ali ima nas.Tih 250% mi je valjda bilo za liječenje, hranu, djecu i sve ostalo. Bar sam imao nekakva primanja, pa makar se ona zvala osobna invalidnina. Područje na koje sam još mogao dobiti injekcije Klivarina, svaki dan je bilo sve natečenije. Oaze, kao u pustinji koje nisu bile izbodene na ramenu bile su sve manje.

- Vanja, te se injekcije daju i u stomak.

- Stomak?? Radije bi izabrao taban, ajd dobro daj i u lijevo rame , malo da se desno oporavi.

Lijevo sam nasađen i hiper osjetljiv na tu stranu, valjda uslijed moždanog. Kad bi vidio injekciju kako ide prema lijevom ramenu.

- Aaaa.... povikao bi!

- Vanja još te nisam ubola. Onda bi me ubola, naravno sa smiješkom.

Sin moje profesorice iz kemije iz gimnazije, je na specijalizaciji iz otorine u Zagrebu, pa mi je dogovorio pregled kod otorinca da napokon utvrde zašto ne gutam. Profesorica iz kemije me garant pamti kao dobrog učenika i kod nje sam porušio sve rekorde. Svake godine sam uredno išao na popravni iz kemije i tako 4 godine. Još se ulovim kako razmišljam o redoksima. H2O2 uz neki MNo2ili kako već (btw. Hvala Ivana na na instrukcijama). Ivan je dogovorio pregled za prosinac, čak sam bio uvjeren da sam njega viđao u viziti na Fran Mihaljeviću, još smo pričali o Hrvoju 1. Paranormalno totalno iako čovjek nema sposobnost bilokacije (nije David Copperfield). Još da bude stvar kako sam mogao pričati sa njim, kad sam tad imao kanilu i nisam mogao pričati. Telepatski? Proslavili smo suprugin rođendan, nisam imao novaca za ružu, iako bi se teško usudio sam ići kupiti. Sam izaći iz zgrade bila mi je misija inpossible, svi dijelovi u jednom. Doći u cvjećarnu i na japanskom tražiti ružu, već sam vidio onaj pogled sa pitanjem ˝Na čemu je ovaj˝?. Kupit ću joj nekakav poklon kad dobijem svojih 250%. Ljudi samo sam na Phemitonu. Tih dana mi je došla Bojana Bobath terapeut.

- Vanja da se ti oporaviš trebat će tiskara novca.

Novac je zlo, nužno kad si bolestan i ako se želiš oporaviti. Svejedno nabijem ga! Utješno, pomislio sam u redu. Znam da je to skupo, ljudi brzo odustaju valjda su pomislili da je moždani kao gripa, nakon par mjeseci se oporaviš.

- Trebao bi tražiti toplice i dobro bi ti došle, dok si još svjež od moždanog.

- Toplice???, pa tek sam došao iz njih. Tražit ću nagodinu.

Bitno je imati stav, jednostavno u bolesti sam ih sve pogubio. Dječje rođendane smo odradili 2 u 1. Tea i ja smo proslavili sa miksanom papicom, ona u usta, a ja na svoja druga usta (peg). Hana je imala pravi tulum za ekipu iz razreda. Prošle godine sam ja još mogao nositi za rođendan. 2010. godine sam drndao kamerom iza njih. Zamislite i sve su slike baš takve kao i ja drndave, ali živ sam! Uf, još kad mi legne osobna invalidnina sa zaostacima, bit ću bogata socijala. Očekivao sam tih dana mail sa tužbom. Zašto ne bi bio kiborg? Internet zna sve pa sam tražio umjetnu ruku i nogu. Jbg. svi proizvodi koji bi meni pomogli su još bili u razvoju ili ih nije bilo, ili su too much za moj prazan džep. Gutanje me zanimalo, kao i taj pregled u prosincu. Taj proglem sa gutanjem ima i stručni naziv ˝disfagija˝, naravno u mome slučaju teška dfisfagija. Na Googlu slabo o tome ima, čak ni na forumima nema. Zar svi u Hrvatskoj gutaju osim mene? Google street view tih je dana snimao okolo po Hrvatskoj. Babe na klupicama bi garant bile oduševljenje, jer bi napokon mogle znati i što onaj jedan komšija za kojeg nisu sigurne, radi. Nakon jutarnjeg točenja, kao i svakog dana pogledao sam mail. Ono na njemu tužba. Supruga još nije radila, iako je prošao porodiljni, pa je uzela dodatno bolovanje i godišnji da bude sa još jednim djetetom, tj sa mnom.

- Stigla je!

- Tko je stigao?

- Tužba.

Odvjetnica Ana je napisala da će je predati početkom 2011. pa onda nas čeka pripremno ročište. Sakrit ću imena ili prezimena pojedinaca u tužbi zbog toga da i njih, jer su tu i meni bliske osobe. Prenosim tužbu copy/paste u ponešto cenzuriranom obliku (blaga), jedino svoje ime i prezime neću cenzurirati.

- nastavlja se -