Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo


 

BOLNICA

Kola hitne su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u Brodsku bolnicu, na Neurološki prijam. Mama mi radi u bolnici, pa je već bila uplakana ispred neurologije. Vani je snijeg dobrano napadao, primio me dr. Bojan, tad mislim specijalizant.

- Sjedi Vanja, prati pogledom moje ruke. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda:

- Ideš odmah na Ct mozga.

Dogegao sam se nekako do Ct-a u pratnji dr. Bojana. Taman su u to vrijeme stigli i moja supruga i tata. Nekako na ulazu u prostoriju gdje snimaju Ct pogledao sam se u ogledalo. Pa izgledam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi visi. Ma nema šanse odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29, pa zar nije malo rano?
- Lezite i izujte cipele.

Prostorija gdje rade Ct izgleda, kao soba iz filmova za prepoznavanja. Na sredini sobe je taj Ct. Uređaj. Legao sam i čekao. Nakon par minuta ušao je medicinski brat ili sestra, zaboravio sam, sa konjskom injekcijom.

- To Vam je kontrastno sredstvo!

Dobro što god to bilo. Legao sam u neki kao tunel. Osjećaj kao da sam na setu Zvjezdanih staza. Malo van, malo unutra u taj tunel, 15-ak minuta zračenja i gotovo. Mama je ušla unutra sretna:

- Nije moždani.

Bit ću još živ, ja bi soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Netko od mojih je otišao po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi.

- Ja ne mogu gutati, što se događa?

- Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je dr. Bojan.

Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati.

- Kako da mi daju tabletu, kad ne mogu gutati?

Tad su mi donijeli sondu. Što je to sad? Namazali su to kao sa nekim vazelinom i počeli gurati. Ne u šupak, u usta, nego u nos, sonda je prošla do želudca, kroz grlo (nije mi do danas jasno kako). Jedino je dobro u tome što mi nisu u guzicu gurali. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želudcu. One silne jabuke sa početka priče su me potjerale na pišanje.

- Donijet ćemo ti gusku!?

Tad sam upoznao gusku, kasnije i patku. Ispišao sam dobre pola litre! Oko ponoći, mi je dr. Bojan rekao da će mi sutra doći u konzilijarni netko od specijalista sa zaraze. Pitao me da li sam imao puno seksualnih partnerica, jer je posumnjao na sifilis. Tko ja? Vjeran suprugi i nisam šarao okolo. Tako da je dijagnoza sifilis otpala. Tako je prošao 14.12 prvi dan bolnice.

ZARAZA

Došao je taj 15.12. Čekao sam da mi netko dođe konzilijarni sa infektologije. Negdje oko 10 sati ujutro pretpostavljam, jer zbog potoka vremena, su mi malo sjećanja obrisana, mi više ni manje, dolazi šef brodske infektologije doktor sa titulama sa obe strane, Nenad Pandak, tad ih još nije imao toliko. Jedino ime i prezime koje ću spomenuti je ovo, ostale ću sve zvati imenima ili samo prezimenima. Na prvu mi je legao kao krajnje stručan i ljubazan doktor Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zarazu. Već tada sam bio otežano pokretan, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zarazu, u sobu br. 4.

- Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu.
To legneš i zabiju ti iglu u kičmu i izvuku kako kažu sadržaj. Čuo sam jedino:

- Likvor je zamućen.

Imao sam cimera nekog didu, ali sam bar mogao do wc-a, tako da je guska ostala na neurologiji. Moji su mi odmah donijeli tv. Tad je počelo hranjenje, na sondu: prvo je bio Nutren, pa su mi donijeli neki aparat; koji sam si sam uključivao i davao.

- Ti boluješ od tuberkoloznog menigitisa i promijenit ćemo ti terapiju.

Tuberkuloza, odakle meni to? Prvo mi je palo napamet, pa bio sam u kontaktu sa djecom. Ne tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave.

- Pa što je sad to? Na zarazi sam, a nisam zarazan? opet upitnik.

Da ne zaboravim napomenuti 1989. godine sam operirao stenozu aorte. Falile su mi jako Hana i Tea i mislio sam do Nove sam kod kuće....Na zarazi je tad bila sestra Tanja, sa kojom sam se dosta zezao. Imaju oni neki svoj red ujutro i u 16 sati mjere temperaturu. Uvijek me je bilo strah taj toplomjer stavljati pod ruku, a srećom tad nisam bio febrilan. Slijedeće jutro je došla glavna sestra Marijana sa novom terapijom, tuberkolostaticima. Pripremu svoje terapije sam čuo, kroz vrata: tuckanje lijekova.

- Hoću li ti ja dati terapiju u sondu?

- Ma ne sam ću.

- Poslije ćeš dobiti u venu po preporuci šefice reanimacije nadomjestatak prehrani u venu.

Pa da si dam te tuberkolostatike. Promiješao sam ih sa vodom u čaši. Dobio sam neku ogavnu smjesu crvene boje. Dao sam si to nakon par sekundi sav je zid bio crven. Preračunao sam se, zaboravio sam da sonda ima neki svoj pritisak. Zaboravio sam napisati da i slinu nisam mogao gutati. Pored mene je bio bubrežnjak, nema veze sa bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje. Tuberkolostatike sam povraćao svaki dan. Taj nadomjestak prehrani me živcirao, cijeli dan sam kao budala sijedio i čekao da mi to iskapa. Uredno sam svako jutro slagao svoj krevet da sestrama olakšam. Nakon toga bi došao dr.Pandak u vizitu i bio bi oduševljen mojim čudesnim opravkom:

- Nasmij se, namršti, bravo!

U viziti sam mu se morao svako jutro mrštiti, kesiti itd, ali nikad mi srce nije poslušao ili poslao me kod logopeda za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza. Svaki dan je dolazila supruga, pa smo išli u šetnju po odjelu. Na zarazi je dolje lift. Jednog dana su dok smo se šetali vrata na njemu otvorila. U njemu je bilo veliko ogledalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajući skelet sa surlom koja visi, zaprepastio sam se.

- Da, ali meni je bolje, još malo pa ću kući. -tiješio sam se.

Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a ustvari sam hodao u radijusu 30 m. Jedan dan me u čekaonici čekala sestrična Mirna i njezin muž kojeg znam da moram pobijediti u haklu kad tad. Uf, jedva sam došao do čekaonice. Tako sam u bolnici proslavio i Božić i Novu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bi ostajao. Jedan je jeo ćevape, drugi je pušio, pa mi je čak i komšija Luka bio cimer. Tad mi cimeri nisu bili komirani i šlagirani. Oni su odlazili, a ja sam ostajao u sobi broj 4.

U međuvremenu je dr. Pandak otišao na skijanje, pa me preuzeo dr. Marijan. U to vrijeme sam opet postajao febrilan, ali dr. Marijan je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide po planu. U međuvremenu mi je došao doktor sa neurologije, koji je dao preporuku da idem na pregled kod interniste i magnetnu rezonancu. Stalno me obilazila i šefica reanimacije. Hana i supruga su bile u svakodnevnim posjetama, a tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. To sam volio liznuti da mi ostane osjećaj za okus. Pokušali su mi i raditi pasažu jednjaka, ali ni to nije uspjelo, jer naprosto nisam mogao ništa progutati. Jedino objašnjenje mog negutanja bilo je ta upala moždanih ovojnica. Čak su mi i sa interneta skinuli neke vježbe, prevedene sa google prevoditeljom. Stručno do jaja, to je bio jedini pokušaj da krenem ponovo gutati. Bio sam na pregledu kod dr. Davorina, šefa Orl odjela, koji mi je rekao da mogu ići na ćevape. Nisam ni kapi vode mogao progutati ali nisam ni bio gladan. Bio sam uvjeren da je to tako zbog tuberkoloze. Oko 10. 1. 2010. došla je supruga. Izasao sam na hodnik, a ono u kolicima moja Tea. Kad sam otišao od kuće bila je crna, a sad je plava.Valjda je u mjesec dana izrasla nova kosica. Došla je na kontrolu kukova.

- Kako da je dotaknem? -pomislio sam dok sam isao s njima na kontrolu,

- Da li će se zaraziti od mene?

Nisam je ni dirao previše, samo sam joj rekao:

- Tata će doći kući. -Nisam ni znao kad, mislio sam brzo.

U bolnici sam posebno zapamtio taj strah u Haninim očima. Bilo je i mene strah. Svaki tren sa vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je bio samo tuberkoloza kako su mi tad rekli. 26.1. je valjda dan kad idem na MR(magnetsku rezonancu mozga), pa kući. U međuvremenu se dr. Pandak vratio i ja sam ga dočekao febrilan, nije mi hemokulturu izvadio, a kamoli poslušao srce. Cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte.

- Vanji se pojavljuju crvene točke po tijelu.

- Ma to su samo akne. -površno je bacio pogled.

Navedeni doktor je inače šef mojoj supruzi. Tad je ona bila na porodiljnom. Imala je doslovno troje djece, uključujući mene. Bio sam pasionirani pušač, ali na cigaretu ni jednom nisam pomislio u bolnici. Smetalo mi je kao nekoj picajzli što mi je cimer pušio.

- Ja bi kući! –kipilo je u meni.

- Dosta mi je bilo te bolnice i mjesec i pol dana tuberkolostatika.

Pustili su mamu da u pratnji sa mnom ide u Zagreb na Medikol. U to vrijeme su bili predsjednički izbori, jedini na kojima nisam glasao.

- Do drugog kruga sam svejedno kod kuće.

26. 01. oko 6 sati čuo sam kucanje na prozor. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. Tada počinje novi krug mog pakla, svaki sve gori. Oko 7 sati me hitna trebala voziti sa mamom u pratnji, na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio je da se ne dižem i otišao reći mami. Supruga mi je poslala sms poruku, da pita što se događa. Kasnije sam saznao sam da sam joj odgovorio praznom porukom. Onda je slijedilo ustajanje da dođem do toga šatoa. Sjeo sam na krevet i pokušao se dići i onda mrak, koji je trajao sekundu dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Pokušaj drugi i šato je moj, stavio sam ga na bolesnički krevet pored sebe, ni ne znam jesam li si ga toga jutra dao. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao. Tad dolazi moja mama:

- Vanja, Vanja što se događa!!! ?

- O čemu ona ? -pomislio sam, ali je već otrčala po doktora.

Tad opet dolazi dr. Pandak. Pokušao sam ustati, ali sam počeo padati, onaj cimer pušač je pritrčao da me pomogne držati. Ma meni tijelo otkazuje. Dr. Pandak je zaključio:

- On je razmažen dajte mu apaurin. -Tad sam doslovno počeo umirati.

On me odlučuje takvog poslati u Zagreb sa mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, sa jednim apaurinom. Samo sam jednom pitao mamu što je bilo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gače.Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao:

- Hoću li ostati živ?

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu se me stavili u kolica, pa u sobu kao Space shutlle, već sam tad bio oduzet na lijevu stranu, ali nisam to kužio. Doslovno su me unijeli u tu prostoriju. Puna je monitora, čekao sam odbrojvanje da poletim: 10, 9, 8, 7…

- Vanja gori, da li ima netko Lupocet. - Mama je sumanuto trčala i tražila tabletu.

Opet tunel: unutra/ van. Koji sam baksuz: u kolima hitne ostati oduzet. Nisam ni bio svjestan da sam u kolicima. Jasno se sjećam svega dok su me uvozili u kola hitne. Vrata su bila poluotvorena. Ja sam čekao. Nakon 10-ak minuta došla je mama sva uplakana. Tad su zatvorili vrata o kola hitne.

- Dobro je vraćam se u Slavonski Brod.

Nisam ni bio svjestan da sam tad zadnji dan bio pacijent od dr. Pandaka. Ironije li, bio sam uvjeren u njegovu dijagnozu. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Slijedeći je hodnik zaraze, pa ništa. Tu večer kad sam se vratio došla je masa doktora, osim jednog koji nije htio doći. Pogodite koji? Pa onaj koji me vodio, naravno dr. Pandak. Tako da je taj magnet pokazao, da je ono prvo bio i blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam imao teški ishemijski .Oko mene su bili doktori od neurologa, anesteziologa....Oni su me pokupili sa zaraze na reanimaciju. Da upravo tamo gdje umiru!! Slijedeće čega se sjećam je moja spasiteljica dr. Jasminka. Sjećam se njezinog staloženog glasa:
- Vanja, sad ćemo te prirediti. -nisam ni imao snage da pitam, za što me misle prirediti.

Sjećam se hodnika i neke poznate žene kako plače, kao i neke crvene kutije sa žicama na mojim nogama i onda opet mrak. Onda buđenje, nemam pojma gdje. Sjećam se samo da mi je neki mladi liječnik radio ultrazvuk srca, zatim se sjećam ispitivanja refleksa. Nisam imao pojma gdje sam, ni tko su ti ljudi. Sve u svemu i tad sam mislio da sam na brodskoj zarazi. Kasnije sam vidio u premještajnom pismu da sam na zarazi ležao od 15. 12. 2009 - 26. 1. 2010, skoro mjesec i pol liječenja tuberkolostaticima.