S nešto malo vjetra u leđima dobivenog na račun ekonomskog rasta koji je obnovljen prošle godine, hrvatska vlada pristupila je provedbi nove porezne reforme koja je nastavila slijediti stare trendove. Dio mjera vješto je podmetnut kao briga za najugroženije, primjerice otpis nenaplativih kredita, no u konačnici ova reforma koristit će onima koji imaju tu sreću da im iznos dobiti, plaće ili mirovine premašuje cifre koje su daleko iznad hrvatskog standarda.
Novi paket poreznih zakona stupio je na snagu s Novom godinom i odmah krenuo pojedinim skupinama uzimati danak, a nagrađivati tobože neophodne ekonomske zaslužnike. Mnogi detalji naplate još se razrađuju, ali slikovita poredba što je reformu prispodobila sa alanfordovskim junakom koji otima siromašnima i daje bogatima pogađa suštinu reformskih zahvata. U stvarnosti se pokazalo da ništa drugo nije u pitanju nego tehnokratsko podmazivanje najviših ešalona kapitalističkog sustava s ciljem podizanja profitnih margina i podebljanja njihovih novčanika. Takva ekonomska politika ustvari nije nimalo neobična – svi zahvati u ekonomiju nakon izbijanja krize 2009. godine imali su identičan smjer. Razlika je samo bila u njihovom intenzitetu.
Već je prethodna SDP-ova porezna reforma bila eksplicitno predstavljena u korist “malo solidnijeg srednjeg sloja”, a s trenutnom novom reformom otišlo se do samog vrha klasne ljestvice. Svoj institucionalni život započela je u mandatu Tihomira Oreškovića i vjerojatno bi bila prvi ozbiljni potez vlade ovog tehnokrata, da je ta vlada kojim slučajem duže potrajala. No ono što nije stigao završiti jedan korporativni tehnokrat nastavio je ubrzo onaj briselski s istim ministrom financija. Iz Marićeve prezentacije istog je trena postalo jasno da se iza brojnih preslagivanja u poreznom sustavu krije jasna namjera pogodovanja kapitalu i najbogatijima. No ono što je Marić prešutio u prezentaciji, a poslao u saborsku proceduru, čita se u odredbama što se odnose na banke. Država se tako obvezuje da bankama za svaku otpisanu kunu lošeg kredita isti iznos odbije od poreza. No nakon Nove godine nisu banke bile te koje su izbile u prvi plan.
Pitanje studenata
Čim su objavljena nova porezna pravila, studenti su se pobunili zbog snižavanja porezne osnovice na 15 hiljada kuna godišnje umjesto dotadašnjih 50 hiljada. Nedugo zatim, ministarstvo financija odustalo je od predviđene izmjene i povuklo je poreznu granicu na 60,6 hiljada kuna godišnje. Vlada je na ovaj način izbjegla neugodne optužbe da obilato podmazuje plaće menadžera, a porezno tlači one kojima je studiranje uz rad neophodno da bi pokrili trošak školarina i svakodnevnog života. No šira politička pitanja studentskog života i rada ostala su nažalost zaklonjena.
Naime, mnogi mali i veliki kapitalisti preferiraju u radni odnos zapošljavati studente, a ne druge radnike. To nije uopće iznenađenje s obzirom na porezne olakšice što ih nude studentski ugovori (oslobođenje od uplate doprinosa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja ili naknade za prijevoz). Ovo znači da plaća studenta načelno može biti jednaka plaći bilo kojeg drugog radnika (iako je ustvari niža), ali da se angažiranje studentske radne snage kapitalistima više isplati zbog manjih poreznih opterećenja. Studenti su naprosto jeftiniji na tržištu rada. Stoga nije neobično da je u 2015. godini preko studentskih ugovora bilo zaposleno 50 hiljada studenata s ukupnom zaradom oko milijarde kuna. Kao što nije neobično da sindikati pokazuju nezadovoljstvo ovakvim stanjem na tržištu rada.
No studentski su ugovori razumljiva socijalna mjera u uvjetima razorenog društvenog standarda i sve većih izdataka za studij. Sindikati ih mogu nazivati “nelojalnom konkurencijom”, no umjesto moralne panike puno je pozvaniji trezveni pogled na stanje stvari. Naime, bujanje studentskih ugovora više nam ilustrira kako kapitalistički sustav uspostavlja podjele na tržištu rada i koristi ih u vlastitu korist, tj. za maksimaliziranje profita.
Tiha subvencija kapitalu
Prvo se država pod pritiskom kapitala (Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europska komisija) sve više povlači iz svojih socijalnih funkcija i prepušta ih tržištu. To se odnosi i na visoko obrazovanje, pa ono postaje komercijalnije, što znači da se fakulteti moraju tržišno adaptirati (financijski i programski), a studenti sami plaćati rastuće školarine te sve više izdvajati iz vlastitog budžeta za smještaj i hranu (60 posto studenata plaća školarine, a samo 10 posto prima stipendije). Iskorištavanje prava na rad preko student-servisa postaje sve zastupljenije, pogotovo za siromašnije studente i pogotovo u uvjetima dugotrajne krize. Istovremeno, zaoštreni krizni uvjeti pritišću i kapitaliste, pa zapošljavanje najjeftinije radne snage postaje nužnost tržišnog preživljavanja. Iz istog je razloga SDP-ova vlada na tržište rada uvela tzv. mrsićevce i mrsićevke, nezaposlene mlade koji se stručno usavršavaju bez zasnivanja radnog odnosa za 1600, odnosno 2400 kuna. Cilj je bio stvoriti što jeftiniju radnu snagu kako bi se amortizirali efekti krize na kapital.
Vladino podržavanje studentskih ugovora prije svega gledamo kao javnu subvenciju kapitalu. Zbog toga je Ministarstvo financija čak i podiglo iznos studentskih zarada za obračun poreza, što je potpuno u skladu s drugom mjerom, smanjenjem poreza na dobit, potezom u cilju lakšeg poslovanja kapitala. Dakle, navedene su intervencije zapravo državno upravljanje krizom kapitalizma kako bi se kapital lakše oporavio i bolje adaptirao u sve težim tržišnim uvjetima. Previše bi naivno bilo misliti da je vlastima stalo do studenata. Uz to, treba ponovno naglasiti da je najbolji vid otpora takvoj politici bio (i ostao) zahtjev za besplatnim obrazovanjem, odnosno potpunim javnim financiranjem obrazovanja – zahtjev za postavljanje društvenih potreba kao prioriteta, a ne privatnog profita.
Ugostiteljske usluge i banke
Studenti nisu bili jedina grupa nezadovoljna poreznim izmjenama. I dok su oni uspjeli zadržati iste uvjete rada, ugostiteljima nije pošlo za rukom da zaustave porezne izmjene kojima se PDV na njihove usluge povećao s 13 na 25 posto. Doduše, u isto vrijeme smanjen im je porez na dobit s 20 na 12 posto. No oni vjeruju da će pad prometa zbog rasta cijena imati snažniji učinak nego zarada zbog manjeg oporezivanja dobiti. Računica Vlade je jasna: PDV je najizdašniji porez, njegovim povećanjem u ugostiteljstvu, stići će i državi veći prihodi zbog turističke sezone. Ugostitelji su tako postali onaj segment sitnog kapitala koji će nadoknađivati manjkove na drugim stranama. Doduše, jedan dio njih, prije svega oni izvan turističkih odredišta, mogao bi propasti zbog viših cijena, ali oni koji opstanu donosit će više javnog prihoda.
Pojedini ugostitelji nisu jedini koji su se zatekli na gubitničkoj strani računice. Među gubitnicima su i oni koji rade preko autorskih honorara. Do sada su plaćali porez 25 posto, što je smanjeno na 24 posto, ali im je propisano plaćanje doprinosa za zdravstveno i mirovinsko (ukupno 17,5 posto). I dok može biti razumljivo da netko tko ima 10 hiljada kuna honorara treba uplaćivati za zdravstveno i mirovinsko, nekome tko ima 2 hiljade kuna to je izuzetno veliki zahvat u zaradu. Pogotovo ako znamo da se istovremeno smanjuje porez na dohodak onima koji imaju plaće veće od 17,5 hiljada kuna. Dakle manje od jedan posto najbogatijih dobiva tisuće kuna zbog manjeg poreza na dohodak, a oni koji preživljavaju od mizernih autorskih honorara prisiljeni su na uplaćivanje doprinosa.
Što se tiče dobitnika od ovih reformi, banke će ipak najbolje proći. Stoga nije neobično što ih je ministar prešutio u prezentaciji porezne reforme iako je očito otpočetka imao plan da ih država subvencionira javnim novcem. Stvar je vrlo slična studentskom slučaju. Banke će moći otpisati nenaplative kredite svojim dužnicima (fizičkim i pravnim osobama), a zauzvrat će im država u istom iznosu umanjiti poreznu osnovicu. Model je zakamufliran kao državno pomaganje dužnicima, iako se uopće ne zna kome će banke oprostiti dugove niti po kojima kriterijima bi se to trebalo raditi. Teško je povjerovati da će banke opraštati dugove socijalno ugroženima ako postoji i najmanja mogućnost da se naplate. Kao i u slučaju sa studentima, nije uopće u pitanju nekakav socijalni senzibilitet Vlade i briga za socijalno ugrožene skupine, već činjenica da su banke u problemima zbog nenaplativih kredita. Ovo je način da ih država subvencionira opraštanjem poreza, istovremeno inscenirajući medijski igrokaz socijalne brige.
Trickle-down porezna reforma
Porezna reforma vlade igra na dva ekonomska momenta. Prvi je tzv. trickle-down efekt ili efekt curenja s vrha prema dnu. Tehnokratska vlada izvršila je rekompoziciju poreznog sustava tako da nagrađuje najbogatije i ekonomski najmoćnije, a oni bi povratno trebali osigurati dobitke za sve one na sve širem društvenom dnu ili pri dnu. Bogataši oslobođeni poreza na dohodak trebali bi više trošiti, čime bi došlo do rasta ekonomske aktivnosti i porasta radničkih plaća. Banke bi se trebale osloboditi loših kredita, smanjiti kamatne stope i sve više kreditirati. Poduzeća će zbog manjeg poreza na dobit više zapošljavati. I ekonomija će iz svakog ciklusa u idući uroditi neizostavnim prosperitetom i napretkom. Čak ni vladajući ne vjeruju u ovu priču, ali takav narativni fantom očito je potreban da bi se legitimiralo još jednu rundu osiromašenja i servisiranja tržišne moći kapitala.
Drugi moment je trenutno stanje u hrvatskoj ekonomiji čija je aktivnost u 2016. godini rasla po stopi oko 3 posto. Rast ekonomije smanjio je budžetski deficit i kreirao vladi veći manevarski prostor upravljanja budžetom. Stoga čak i ako kumulativni efekt porezne reforme bude negativan, Vlada kalkulira da će ekonomija u idućim godinama rasti stopama što će osigurati veće budžetske prihode i pokriti eventualne negativne efekte reforme. No ne smijemo zaboraviti što je omogućilo hrvatskoj ekonomiji da raste.
To su bile drastična rezanja u sferi radnog zakonodavstva što su generirala duže radno vrijeme, manje plaćene prekovremene sate, nesigurnije radne ugovore i manju sindikalnu zaštitu. To su također bile mjere tzv. stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa čije je cilj bio stvoriti jeftinu radnu snagu i srušiti cijenu rada postojećim radnicima. SDP-ova vlada je u tim tzv. strukturnim reformama bila uspješna: stvorila je ekonomiju što raste na leđima bezgraničnog iscrpljivanja radnika. HDZ-ova vlada dodala je drugu komponentu, tzv. fiskalnu rekompoziciju, osigurala porezne subvencija za najbogatije. Bijeda na jednoj strani i raskoš na drugoj, sama srž kapitalizma.
bilten
