Dobri Hrvati

Što hoće od ministra nam zdravstva Milana Kujundžića? Pa čovjek je ispunio sve uvjete da bude uspješan Hrvat – ima doktorsku titulu, stariji je član vladajuće stranke, svečano je posjetio grob Hitlerovog udomljenog mješanca Ante Pavelića, a ne propušta ni jednu priliku da se uliže Crkvi u Hrvata, hvaleći popove prije liječnika.

Zašto se sad traži njegova politička glava? Zbog žrtava neorganiziranog i koruptivnog sustava kojeg je preuzeo voditi? Pa što! Ta koliko je samo žrtava ostalo iza sustava kojeg su vodili i vode uspješni Hrvati pa se malo tko bunio. Uostalom, cijeli narativ o uspješnoj Hrvatskoj i uspješnim Hrvatima izgrađen je na temelju žrtvoslovije.

Sad će dobre Hrvate uvjeriti o nužnosti potpune privatizacije zdravstva jer država očito nije sposobna organizirano voditi velike sustave. Počelo je s bivšim vladama, a Kujundžić je samo nastavio gdje su mu stali predšasnici. „Želite pregled ultrazvukom? Nema problema, dođite za četiri mjeseca. Želite prije doći na red? Svratite u moju privatnu ordinaciju i ponesite bankovnu karticu“.

O uspješnosti privatizacije već dovoljno znate pa su vas, na primjer, bez mnogo problema uspjeli uvjeriti kako će se privatizacija najveće telekomunikacijske tvrtke u Hrvata isplatiti svima. Rezultate također dobro znate: osim što se nakupio lijepi broj otkaza u tom poduzeću tijekom svih ovih godina, ovo čitate koristeći u prosjeku najsporiji internet u Europskoj uniji, uz najskuplji brzi internet u istoj toj zajednici naroda i narodnosti. Naravno, kad to kažete glasno, uvjerit će vas da ste sami krivi jer još uvijek, izgleda, niste dovoljno pognuli glavu. Niste dobri Hrvati.

Sjetimo se da su dobri Hrvati brzo odustali biti radnicima pristajući da se spremno nazovu djelatnicima, koji se u slučaju potrebe povlače na rezervne položaje poslušnih Hrvata. Kada su se potiho i skromno bunili zbog malih ili nikakvih plaća, sve lošijih uvjeta rada, uspješni Hrvati su ih uvjeravali da su sami krivi jer su lijeni i traže kruha preko pogače. Prozvali su ih nekonkurentnima i uvjeravali ih da su uspješni Hrvati ti koji su im darovali mogućnost zarade. Dobri Hrvat je pognuo glavu, poslušno pristao na takav narativ, a čim se se ukazala dobra prilika za bijeg, odlučio je otići, da bi sad oni koji su ga jučer nazivali lijenim i pokvarenim plačući zvali da se vrati jer nema tko graditi veću i uspješniju Hrvatsku koja pripada dobrim Hrvatima.  A bez dobrih Hrvata, kažu im, nema ni Hrvatske.

Dobre Hrvate su uvjerili da im izbjeglice dolaze uništiti njihov način života, iako se, u biti, ti načini života i ne razlikuju baš toliko:  i jedni i drugi žive u strahu, te jedni i drugi bježe u potrazi za boljim životom. Dobri Hrvati bježali su jučer od bombi, kao i Sirijci, Afganistanci i ostali danas, a danas bježe od nepodnošljivog života u ovom ostvarenju tisućljetnog sna, kao što će Sirijci i Afganistanci iz Hrvatske bježati sutra iz istog razloga jer su dobri Hrvati istrenirani da mrze sve koji nisu dobri Hrvati.

Dobre Hrvate su uvjerili da im je bolje da obalu dadu bogatima, i da njihove stražnjice - većinom siromašne - nemaju što tražiti na plažama koje su spremni platiti oni koji imaju. A još jučer su ih uvjeravali u mitsko hrvatsko more koje pripada svim dobrim Hrvatima nakon što su na njegove obale došli u stoljeću sedmom. Dobre Hrvate možeš oblikovati poput plastelina. Bez prevelikog napora su odbacili biti građanima i odmah pristali biti potrošači i dobri Hrvati koji zajednički tonu u blatu daleko od tog mitskog mora. A stupanj dobrog Hrvata se mjeri time koliko je isti spreman pognuti poslušnu i siromašnu glavu, i iskazati dovoljnu količinu mržnje i batina prema svima koji su druge nacionalnosti, ili drugačije razmišljaju, pišu, navijaju, jedu, mole ili jebu u odnosu na obrasce koje su im nametnuli uspješni Hrvati.

Dobri Hrvati će spremno pristati na dernjavu nacionalnog zajedništva, koje podrazumijeva vlastitu poslušnost dok im uspješni Hrvati zavlače ruke u džepove. Dobri Hrvati će lagano podići glavu tek da voajerski mogu vidjeti mrtva tijela koja leže na ulicama, ali smiju je dignuti taman onoliko visoko koliko je visoko podignuta desnica uspješnog Hrvata dok uzvikuje „Za dom spremni“. Ona je podignuta da dobrog Hrvata spremno klepi po tintari digne li je previše visoko i jednom zvučnom pljuskom ga upozori da uništava zajedništvo ako vrti njome u nezadovoljstvu. Dobri Hrvat će se potom poslušno sagnuti i sam dignuti desnicu da izmjeri do koje se točke smije podignuti kako ne bi vidio ništa.

Uvjerit će ga i u potrebu potpune privatizacije školstva pa će dobri Hrvati, kako je krenulo, svoju djecu moći opismeniti samo ako ih pošalju kod popova ili oficira jer Crkva i vojska još su jedine dovoljno bogate organizacije koje mogu što hoće, a treba im mesa. Dobri Hrvati - iako zaljubljeni u povijest - neće se toga sjećati, ali to je u prošlosti bio jedini način da im djeca ne umru od gladi i nauče pisati. To se, neće to znati, prije zvalo feudalizam, a djecu su prepuštali popovima i oficirima sve do mrskog socijalizma i industrijalizacije. Dobri Hrvati urlaju da su za dom spremni dok isti taj dom kupuju preskupim kreditima koje ne mogu podmirivati, a onda su ih uspjeli uvjeriti da su sami krivi zbog toga jer još uvijek pokazuju nedovoljnu spremnost za dom.

Pristali su ne biti građanima, ne biti radnicima, nego dobrim i poslušnim Hrvatima pa im ne treba zaželjeti laku hrvatsku zemlju kad i njih mrtve nađu na asfaltu jer im nije imao tko pomoći. Čemu da im bude laka dok budu počivali pod njom, kad su dopustili da ih gaze dok su hodali nad njom, kad su domovinski spremno pristali biti dobrim Hrvatima?