Sudac Ivan Turudić opet se vinuo među medijske zvijezde. Zbog političkih i svjetonazorskih stavova koje je razgolitio u intervjuu Večernjem listu prvi sudac zagrebačkog Županijskog suda u dijelu javnosti dočekan je ovacijama i hvalospjevima, prijedlozima da sudačku odoru zamijeni nekom od najutjecajnijih državničkih uniformi, ali i prozivkama i optužbama da je, ponajprije zbog napada na premijera Zorana Milanovića i aktualnu Vladu, narušio trodiobu vlasti i da bi zbog toga kao sudac trebao biti sankcioniran.
Turudićevo političko „skidanje do kraja“ u javnosti je neuobičajeno, malo se sudaca do sada odlučivalo na taj korak. Golema većina sudaca drži se „običajnog prava“ koje im navodno propisuje zabranu javnog iznošenja svojih stavova o političkim i društvenim pitanjima da bi sačuvali svoju neovisnu i nepristranu sudačku poziciju i betonirali dojam u javnosti da sude isključivo po zakonskim paragrafima, a ne i po osobnim tumačenjima, kako kaznenih djela kojima presuđuju, tako i zakonskih odredbi koje primjenjuju u „svojoj“ sudnici.
Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa. Svako političko i društveno izjašnjavanje njima je navodno strano, gotovo gadljivo, jer oni su iznad toga, oni žive u svijetu prava i pravde, ne valjaju se u svakodnevnom „političkom i društvenom blatu“ kao svi drugi obični smrtnici.
Veća prava od Milanovića
Sudac Ivan Turudić i u najnovijem intervjuu Večernjim listu dokazuje da nije tako, da su ispod javno proklamiranih sudačkih vrlina i suci „politički krvavi ispod kože“. I to je dobro. U demokratski razvijenim zemljama javnost uglavnom zna jesu li i suci, pogotovo oni na visokim sudačkim dužnostima, liberalno ili konzervativno opredijeljeni, jesu li skloniji ovim ili onim političko-ideološkim i društvenim konceptima. I javnost to treba znati jer u nizu sudskih procesa upravo svjetonazor i politička i druga opredjeljenja sudaca itekako mogu utjecati na presude koje donose, osobito u kaznenim djelima koja su fluidnije zakonski definirana i koja su češće podložna zakonskim promjenama ovisno o promjenama i razvoju društvenog okružja. Nije isto kao tužitelj ili optuženik ući u sudnici liberalnog ili konzervativnog suca, primjerice, u nizu kaznenih djela iz seta ljudskih prava i sloboda, pa čak i onih koja se tiču krvnih delikata.
I Turudić o tome svjedoči kad se javno protivi uvođenju doživotne kazne zatvora za razliku od sudaca koji su joj skloni, ali i kad javno zagovara da kao dragovoljac ima više prava govoriti i izjašnjavati se o „Oluji“ i minulom ratu nego Zoran Milanović, koji ga je, umjesto u rovu, proveo u Bruxellesu.
Oni koji su optuženi za najteža kaznena djela radije će ući u Turudićevu sudnicu jer mogu s pravom očekivati blažu kaznu nego u sudnici suca koji zagovara doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.
I dragovoljci Domovinskog rata radije bi da im sudi Turudić jer očito smatra da u mnogim pitanjima imaju prednost pred onima koji nisu poput njega dragovoljno uzeli pušku i otišli na ratište.
U jednom od ranijih intervjua nije krio da je kao ratni dragovoljac mogao iz svoje sudnice izbaciti naoružane ratnike koji su ga došli „uvjeriti“ kakvu presudu mora donijeti, a istodobno si njegovi kolege koji nisu bili dragovoljci, a pogotovo ako su pritom bili i Srbi, takav „luksuz“ nisu mogli dopustiti, nego su morali suditi pod paskom naoružanih ratnika.
Kuhan i pečen
Doduše, Turudića često nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep jer mu stavovi nisu uvijek konzekventni, mijenjaju se od slučaja do slučaja. Kad osobno svjedoči da se kao sudac-bivši ratnik mogao lakše od svojih kolega oduprijeti „naoružanim“ pritiscima svojih ratnih drugova kad je sudio optuženim hrvatskim vojnicima, nedvojbeno poručuje da ni svi suci nisu imali ista prava i uvjete u kojima su sudili, a istodobno se u intervjuu Večernjaku okomio na tvrdnju Milorada Pupovca da hrvatski suci drastičnije kažnjavaju optužene Srbe nego Hrvate za ista ili slična kaznena djela povezana s ratom i ratnim i poratnim zbivanjima.
Zar Turudić doista vjeruje da će sudac pod prijetnjom naoružanih ratnika dosuditi istu kaznu optuženom hrvatskom vojniku i optuženom vojniku pobunjene „srbočetničke“ vojske? Pupovac, ali ne samo Pupovac, nego i niz domaćih i stranih pravnih i drugih stručnjaka i institucija u to ne vjeruju.
Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?
Turudić se s „nedopečenim sudačkim zanatom“ uspio probiti do mjesta pomoćnika ministra pravosuđa u vrijeme kad je u ime HDZ-a hrvatskim pravosuđem gospodario Vladimir Šeks i njegov političko-pravosudni lobi. „Preživio“ je četiri HDZ-ova ministra pravosuđa, a petoga, Račanova ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, morao je napustiti jer se u pivnici Zagrebačke pivovare žestoko dograbio s drugim Ivaniševićevim pomoćnikom oko toga treba li s novim SDP-ovim ministrom pravosuđa surađivati ili mu podmetati klipove. Problem je nastao kad je supijana prepirka eskalirala tako da je morala intervenirati i policija, pa je tragom policijske prijave ministar Ivanišević morao od svojih pomoćnika zatražiti ostavke.
Ivanišević je dobronamjerno Turudiću preporučio vraćanje u virovitički sud kako bi nadogradio prekinutu sudačku karijeru, ali je ostao zatečen kad mu je ovaj odgovorio da se u Viroviticu ne vraća, nego će ostati na Županijskom sudu u Zagrebu. Na Ivaniševićevu primjedbu da nema uvjeta za suca na zagrebačkom Županijskom sudu, Turudić je samo odmahnuo rukom.
Sudi li se po sebi ili po zakonima
I doista, uskoro je zaposlen kao savjetnik na tom županijskom sudu, a kad je ispunio propisane godine staža, ekspresno je imenovan za suca istog suda, a već u prvom Sanaderovu mandatu gotovo je izabran i za predsjednika suda, što je unatoč Sanaderovom inzistiranju na „našem dečku“, spriječila tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt. To ju je koštalo funkcije ministrice pravosuđa, a Turudićeva karijera se na HDZ-ov pogon nastavila kretati uzlaznom putanjom.
Je li se u mandatu sadašnje SDP-ove koalicijske vlade, prema Turudićevoj procjeni, neopravdano prestala kretati istim putem, ili je Milanovićeva vlast počela potkopavati njegove pozicije u sudbenoj vlasti, teško je otkriti bez insajderskih informacija.
Kako god bilo, Turudić je odlučio javno se politički svrstati protiv sadašnje vlasti, otvoreno se opredijelivši za politiku oporbenog HDZ-a. Donedavno je to činio daleko od očiju javnosti. Je li pritom u sudsku praksu, koju je kao jedan od najistaknutijih sudaca dulje od desetljeća sukreirao, unosio i svoje političke i druge stavove i kriterije?
Gdje god su mu zakonske odredbe i mogućnost njihova tumačenja to omogućavali, sasvim sigurno je to činio, jer živ čovjek u svako svoje djelo unosi i dio sebe, svoje stavove i opredjeljenja, pa to rade i Turudić i drugi suci. Zato je dobro da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci.
Izvor: forum.tm
Turudićevo političko „skidanje do kraja“ u javnosti je neuobičajeno, malo se sudaca do sada odlučivalo na taj korak. Golema većina sudaca drži se „običajnog prava“ koje im navodno propisuje zabranu javnog iznošenja svojih stavova o političkim i društvenim pitanjima da bi sačuvali svoju neovisnu i nepristranu sudačku poziciju i betonirali dojam u javnosti da sude isključivo po zakonskim paragrafima, a ne i po osobnim tumačenjima, kako kaznenih djela kojima presuđuju, tako i zakonskih odredbi koje primjenjuju u „svojoj“ sudnici.
Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa. Svako političko i društveno izjašnjavanje njima je navodno strano, gotovo gadljivo, jer oni su iznad toga, oni žive u svijetu prava i pravde, ne valjaju se u svakodnevnom „političkom i društvenom blatu“ kao svi drugi obični smrtnici.
Veća prava od Milanovića
Sudac Ivan Turudić i u najnovijem intervjuu Večernjim listu dokazuje da nije tako, da su ispod javno proklamiranih sudačkih vrlina i suci „politički krvavi ispod kože“. I to je dobro. U demokratski razvijenim zemljama javnost uglavnom zna jesu li i suci, pogotovo oni na visokim sudačkim dužnostima, liberalno ili konzervativno opredijeljeni, jesu li skloniji ovim ili onim političko-ideološkim i društvenim konceptima. I javnost to treba znati jer u nizu sudskih procesa upravo svjetonazor i politička i druga opredjeljenja sudaca itekako mogu utjecati na presude koje donose, osobito u kaznenim djelima koja su fluidnije zakonski definirana i koja su češće podložna zakonskim promjenama ovisno o promjenama i razvoju društvenog okružja. Nije isto kao tužitelj ili optuženik ući u sudnici liberalnog ili konzervativnog suca, primjerice, u nizu kaznenih djela iz seta ljudskih prava i sloboda, pa čak i onih koja se tiču krvnih delikata.
I Turudić o tome svjedoči kad se javno protivi uvođenju doživotne kazne zatvora za razliku od sudaca koji su joj skloni, ali i kad javno zagovara da kao dragovoljac ima više prava govoriti i izjašnjavati se o „Oluji“ i minulom ratu nego Zoran Milanović, koji ga je, umjesto u rovu, proveo u Bruxellesu.
Oni koji su optuženi za najteža kaznena djela radije će ući u Turudićevu sudnicu jer mogu s pravom očekivati blažu kaznu nego u sudnici suca koji zagovara doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.
I dragovoljci Domovinskog rata radije bi da im sudi Turudić jer očito smatra da u mnogim pitanjima imaju prednost pred onima koji nisu poput njega dragovoljno uzeli pušku i otišli na ratište.
U jednom od ranijih intervjua nije krio da je kao ratni dragovoljac mogao iz svoje sudnice izbaciti naoružane ratnike koji su ga došli „uvjeriti“ kakvu presudu mora donijeti, a istodobno si njegovi kolege koji nisu bili dragovoljci, a pogotovo ako su pritom bili i Srbi, takav „luksuz“ nisu mogli dopustiti, nego su morali suditi pod paskom naoružanih ratnika.
Kuhan i pečen
Doduše, Turudića često nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep jer mu stavovi nisu uvijek konzekventni, mijenjaju se od slučaja do slučaja. Kad osobno svjedoči da se kao sudac-bivši ratnik mogao lakše od svojih kolega oduprijeti „naoružanim“ pritiscima svojih ratnih drugova kad je sudio optuženim hrvatskim vojnicima, nedvojbeno poručuje da ni svi suci nisu imali ista prava i uvjete u kojima su sudili, a istodobno se u intervjuu Večernjaku okomio na tvrdnju Milorada Pupovca da hrvatski suci drastičnije kažnjavaju optužene Srbe nego Hrvate za ista ili slična kaznena djela povezana s ratom i ratnim i poratnim zbivanjima.
Zar Turudić doista vjeruje da će sudac pod prijetnjom naoružanih ratnika dosuditi istu kaznu optuženom hrvatskom vojniku i optuženom vojniku pobunjene „srbočetničke“ vojske? Pupovac, ali ne samo Pupovac, nego i niz domaćih i stranih pravnih i drugih stručnjaka i institucija u to ne vjeruju.
Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?
Turudić se s „nedopečenim sudačkim zanatom“ uspio probiti do mjesta pomoćnika ministra pravosuđa u vrijeme kad je u ime HDZ-a hrvatskim pravosuđem gospodario Vladimir Šeks i njegov političko-pravosudni lobi. „Preživio“ je četiri HDZ-ova ministra pravosuđa, a petoga, Račanova ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, morao je napustiti jer se u pivnici Zagrebačke pivovare žestoko dograbio s drugim Ivaniševićevim pomoćnikom oko toga treba li s novim SDP-ovim ministrom pravosuđa surađivati ili mu podmetati klipove. Problem je nastao kad je supijana prepirka eskalirala tako da je morala intervenirati i policija, pa je tragom policijske prijave ministar Ivanišević morao od svojih pomoćnika zatražiti ostavke.
Ivanišević je dobronamjerno Turudiću preporučio vraćanje u virovitički sud kako bi nadogradio prekinutu sudačku karijeru, ali je ostao zatečen kad mu je ovaj odgovorio da se u Viroviticu ne vraća, nego će ostati na Županijskom sudu u Zagrebu. Na Ivaniševićevu primjedbu da nema uvjeta za suca na zagrebačkom Županijskom sudu, Turudić je samo odmahnuo rukom.
Sudi li se po sebi ili po zakonima
I doista, uskoro je zaposlen kao savjetnik na tom županijskom sudu, a kad je ispunio propisane godine staža, ekspresno je imenovan za suca istog suda, a već u prvom Sanaderovu mandatu gotovo je izabran i za predsjednika suda, što je unatoč Sanaderovom inzistiranju na „našem dečku“, spriječila tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt. To ju je koštalo funkcije ministrice pravosuđa, a Turudićeva karijera se na HDZ-ov pogon nastavila kretati uzlaznom putanjom.
Je li se u mandatu sadašnje SDP-ove koalicijske vlade, prema Turudićevoj procjeni, neopravdano prestala kretati istim putem, ili je Milanovićeva vlast počela potkopavati njegove pozicije u sudbenoj vlasti, teško je otkriti bez insajderskih informacija.
Kako god bilo, Turudić je odlučio javno se politički svrstati protiv sadašnje vlasti, otvoreno se opredijelivši za politiku oporbenog HDZ-a. Donedavno je to činio daleko od očiju javnosti. Je li pritom u sudsku praksu, koju je kao jedan od najistaknutijih sudaca dulje od desetljeća sukreirao, unosio i svoje političke i druge stavove i kriterije?
Gdje god su mu zakonske odredbe i mogućnost njihova tumačenja to omogućavali, sasvim sigurno je to činio, jer živ čovjek u svako svoje djelo unosi i dio sebe, svoje stavove i opredjeljenja, pa to rade i Turudić i drugi suci. Zato je dobro da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci.
Izvor: forum.tm
