U 74. godini života, umro je Seamus Heaney. Ovu sam vijest pročitala 31. kolovoza u jednim dnevnim novinama, u rubrici Zanimljivosti iz svijeta umjetnosti. Vjesticu je novinar popratio dodatnom informacijom da je, citiram, Heaney bio učitelj koji je ostvario doista veliku književnu karijeru kao pjesnik osvojivši i Nobelovu nagradu za književnost 1995. Nije se pristojno smijati na vijest o smrti, ali, priznajem, nasmijala sam se ovoj montipaytonovskoj formulaciji da je Sheimus Heany ostvario književnu karijeru kao pjesnik, pa k tome, doista, osvojio i Nobelovu nagradu. Ali četvrta od četiri rečenice koje su bile posvećene živom i mrtvom Sheymusu Heaneyu, itekako me uozbiljila. Rečenica glasi,“Prošle godine Nacionalnoj knjižnici Irske donirao je svoje rukopise.“
Samo nekoliko dana prije Sheymusa Heaneya umro je Mirko Kovač. I on u 74. Godini života. Njegovom imenu i prezimenu ne treba dodati ni to da je bio pisac, ni to da je bio scenarist, on je, naime, svojim djelom doslovno kodificirao inače posve obično ime i prezime na, ovim, kako se to kaže prostorima, tako da ga se ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, ni u Bosni i Hercegovini ne može zamijeniti nijednom drugom osobom. Ne znam što će se dogoditi s rukopisima Mirka Kovača, je li ih ikom ostavio, ili će to učiniti njegova obitelj, ali znam da bi oko samog svečanog čina moglo biti mnogo svečanih kravata i lijepih šalova. Ne znam ni gdje bi smjestili Kovačeve rukopise, ali ako je suditi po manjim knjižnicama koje nisu ni Nacionalne ni sveučilišne, ali su knjižnice, bilo bi prilične pomutnje. Nisam imenovala novine, nisam prokazala autora vjestice u rubrici zanimljivosti, pa neću denuncirati ni knjižnicu u kojoj sam, dirnuta viješću o Kovačevoj smrti, pošla u potragu za knjigama kojima sam bila urednica. Oni koji su se bavili ovim poslom znaju da taj posao, bez obzira koliko ste knjiga uredili, počinje i završava s tek nekoliko naslova kojima se, najčešće potajno, urednik ponosi čitavog života. Da skratimo patetiku, tražila sam roman Rastresen život kojem sam bila urednica. Bio je to prvi roman koji je Mirko Kovač objavio u Hrvatskoj nakon što je zauvijek napustio Beograd i odabrao Rovinj kao mjesto svoga življenja. U Uvodnoj obavijesti romanu sam ga je žanrovski odredio kao „novi roman“ kome je predložak bio, tad već kultni, Uvod u drugi život. Premda je novom romanu izdavač bio zagrebački Konzor, premda mu je glavni urednik bio Velimir Visković, premda je Kovač već tada imao hrvatsko državljanstvo, premda je na dan svoje smrti bio članom Hrvatskog društva pisaca, knjigu nisam našla na policama hrvatske književnosti. Romanu nije pomoglo niti to što ga je Kovač sam ijekavizirao, a ja mu tek minimalno pomogla dodatnim terorom infinitiva koji zvuče, ah, tako hrvatski. Naravno, dosjetili ste se: roman je uguran u pedesetak knjiga srpske književnosti koja se u ovoj knjižnici vodi pod južnoslavenskim književnostima, odmah do oznake afričke i ostale. Na toj sam polici pronašla i roman Grad u zrcalu koji je Kovač objavio 2007. godine također u Zagrebu i za koji je nagrađen najvišom hrvatskom državnom nagradom u kulturi, Vladimir Nazor. Što li to zbunjuje nesretne knjižničare?
Vratimo se novinama i zanimljivostima ma kakve one bile. Prije nepunih mjesec dana te su iste novine, uz još neke portale, donijele vijest popraćenu uznemirujućom fotografijom na kojoj se vidi razbijena šoferšajba iza koje se naslućuje nasmiješeno lice platinaste mlade plavuše. Vijest je bila kratka i obavijestila je svekoliku čitajuću javnost da je „ispred stana lingvistice razbijen njezin automobil.“ Svakog neupućenog ova bi vijestica ostavila krajnje zbunjenog. Jer, zašto bi itko normalan, igdje na bijelom svijetu poželio razbiti auto ijednoj lingvistici? Portali su donijeli njeno puno ime i prezime, ali ja, u ovom tekstu, to namjerno izbjegavam. Prenijeli su i dodatnu, posve netočnu informaciju da je lingvistica autorica teze o hrvatskom, srpskom, bošnjačkom i crnogroskom jeziku kao jednom policentričnom jeziku. Informacija je netočna, jer je ova teza odavno poznata u znanosti o jeziku, a dotična lingvistica je nikad nije posvajala, jer ne spada ni u falsifikatore ni prepisivače tuđih ideja. I to znaju svi koji se bave bilo lingvistikom, bilo njom kao osobom. Navodili mi njezino ime ili ne, zna se tko je ona. I svima je jasno zašto je Nepoznat Netko, zamišljajući pred sobom platinastu plavušu od četrdesetak kila, žudeći za njezinim unakaženim licem, zdrobio šoferšajbu i k tome nogama doradio lim automobila. Cipelarenje je oduvjek bio omiljeni sport mužjaka na ovim prostorima, zar ne? Čime je izazvana tako strašna mržnja? Postoje li zaista tekstovi koji lingvisticu nazivaju autorasistom? Postoje li zaista tekstovi koji prozivaju vladu Crne Gore da lingvisticu proglase personom non grata? Postoje li tekstovi koji huškaju da je se protjera iz vlastite domovine?
Na sreću mi smo civilizirani. Za razliku od nacionalističke rulje koja je u Beogradu 1991. likovala nad činjenicom da je nakon pretrpljenog fizičkog napada Mirko Kovač napustio Srbiju, u našoj su, visoko uljuđenoj sredini, ovaj vandalski ispad koji jest opasno upozorenje lingvistici, istoga dana, u javnom obraćanju javnosti osudili: Institut za Hrvatski jezik, Katedra hrvatskoga jezika Sveučilišta u zagrebu, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, PEN, Hrvatsko Društvo pisaca, Društvo hrvatskih književnika, pa i sam predsjednik Josipović. Na taj su način umirili uznemirenu javnost i na tome im valja zahvaliti.
18. 4. ove godine u 64. godini života umro je Đermano Ćićo Senjanović. Ime mu nije slavno kao ono Shemusa Haneya, ni približno poznato kao Mirka Kovača, ali ima svoju čitateljsku publiku koja se zaklinje u njegovu ludu Doru kao u Hajduka i u cijeli njegov opus koji se punih dvadeset godina bavio apsolutno svime što se događalo u gradu i svijetu. I jezikom, naravno. A bavio se jezikom tako da mu ni na pamet nije padalo da se osvrće na pravopisne propise, još manje na upute, a propisane riječi kojima se jezik markirao kao nacionalni sibol s bejzbolskom palicom u ruci, služile su mu samo za ismijavanje autora i vjernih podanika. U jednom od rijetkih tv intervjua ostalo je zapisano „uzmeš li mi jezik, uzeo si mi sve“. I zato Ćićo nije dao da mu se dirne njegovo vjerovatno, pa kad sam ga kao urednica upozorila da bi ipak trebalo pisati vjerojatno, odgovorio mi je „a biće vi u Zagrebu rečete vjerojati, a mi u Splitu, ne. Da se nisi usudila taknuti u povijesnu istinu.“
I nisam se takla. Znam i ja, a znate i vi da sam se o istinu ogriješila tek lažnom pričom da su napad na bezimenu lingvisticu osudile one puste ustanove. Koliko ja znam javio se samo Miljenko Jergović. Ostali? Spustili smo pogled očekujući da nas nepoznat netko ne prepozna kad stane, posve legitimno, udarati bejzbol palicom po glavama. I po licima. I po jeziku. I strepimo da nas poznat netko ne ugleda u knjižnici pred policom s afričkim i inim književnostima kako prebiremo po knjigama Mirka Kovača koji je ondje zaglavio zahvaljujući teroru koji vlada dvadeseti tri duge godine, pa recimo, samo u knjižnicama.
Eto vas tamo, reko bi Ćićo Senjanović.
Mir Seymusu Haenyu, mir Mirku Kovaču, i tebi mir, moj Ćićo.
Za emisiju Praskozor III programa Hrvatskog radija 4. 9. 2013.
Izvor: Tacno
