Pod stresom smo ovih dana. Sava i njeni pritoci poučili su nas što je snaga i moć. Ljudski faktor, osim fizičkih sposobnosti za obranu Grada od poplave, nije imao drugih mogućnosti. Priroda se pokazala neumoljiva, opasna i vrijedna poštovanja.
Još prije ove katastrofe, često sam se pitala što bi nam se trebalo dogoditi kako bi se društveno osvijestili, pokrenuli i postali prijatelji sami sebi i okolini u kojoj živimo.
Malo po malo osobne prioritete okrenuli smo protiv samih sebe. Objašnjenja za to individualno su različita, od pronalaženja šanse za stjecanje zaposlenja i osiguravanja egzistencije do prkosnog zalaganja za politiku i njene interese. Dovedeni pred gotov čin, prihvaćali smo kršenje pravila ponašanja, pogrešna tumačenja normi i zakona, te prešutno opravdavali neopravdano.
Radovali se pobjedi lošeg nad dobrim i smatrali to uspjehom, slijedeći program političke opcije za koju se zalažemo. Linijom manjeg otpora prihvaćali smo iskrivljene načine kreiranja naših života kao završenu priču. Uslijed svega, rješavanje akumuliranog stresa zbog sveukupne situacije, mogli smo izbaciti jedino u kritičnim osvrtima na političke predstavnike na vlasti i izvan nje.
Kao članovi društva, boljitak za sebe, svoju obitelj i društvenu zajednicu, zamijenili smo zalaganjem za politički interes, misleći da ćemo zaobilaznim putem stići do vlastite sreće. Tako su se redale reakcije. Na svaku normalnu akciju jednog tima, nekoliko paranormalnih reakcija suprotnog tima i obrnuto. Jednostavni događaji postajali su komplicirani, a teorija zavjere krila se iza svake, pa i najbanalnije situacije. Zanemarili smo etičke vrijednosti i sve dublje dovodili sami sebe u probleme, pronalazeći krivca u nekom drugom.
I onda, dogodila se Sava. Svojim nabujalim tokom potakla je zajedništvo i nametnula ideju da postoji i drugačiji pristup. Pristup u kojem jedni drugima nismo neprijatelji, nego tek suprotstavljene strane u mišljenjima, koja sa obranom od poplave nemaju nikakve veze. Obranom od poplave dokazali smo, ako nešto ne dozvolimo da se dogodi, ne može se razvijati, bez obzira kolika snaga bila.
A ne možemo si više dozvoliti luksuz da političkim elitama opraštamo propuste, jer jedino one imaju mogućnost uživati u luksuzu. Rijeka Sava nam je pokazala kako. Kada njeno korito nije moglo prihvatiti ogromnu količinu vode, razlilo se po nezaštićenim mjestima.
Stoga osluškujući prirodu u zaštiti građanskih interesa, krajnje je vrijeme da pronađemo i obranimo mjesta po kojima bi se tuđi uski interesi i sebične ideje, prestali razlijevati.
Još prije ove katastrofe, često sam se pitala što bi nam se trebalo dogoditi kako bi se društveno osvijestili, pokrenuli i postali prijatelji sami sebi i okolini u kojoj živimo.
Malo po malo osobne prioritete okrenuli smo protiv samih sebe. Objašnjenja za to individualno su različita, od pronalaženja šanse za stjecanje zaposlenja i osiguravanja egzistencije do prkosnog zalaganja za politiku i njene interese. Dovedeni pred gotov čin, prihvaćali smo kršenje pravila ponašanja, pogrešna tumačenja normi i zakona, te prešutno opravdavali neopravdano.
Radovali se pobjedi lošeg nad dobrim i smatrali to uspjehom, slijedeći program političke opcije za koju se zalažemo. Linijom manjeg otpora prihvaćali smo iskrivljene načine kreiranja naših života kao završenu priču. Uslijed svega, rješavanje akumuliranog stresa zbog sveukupne situacije, mogli smo izbaciti jedino u kritičnim osvrtima na političke predstavnike na vlasti i izvan nje.
Kao članovi društva, boljitak za sebe, svoju obitelj i društvenu zajednicu, zamijenili smo zalaganjem za politički interes, misleći da ćemo zaobilaznim putem stići do vlastite sreće. Tako su se redale reakcije. Na svaku normalnu akciju jednog tima, nekoliko paranormalnih reakcija suprotnog tima i obrnuto. Jednostavni događaji postajali su komplicirani, a teorija zavjere krila se iza svake, pa i najbanalnije situacije. Zanemarili smo etičke vrijednosti i sve dublje dovodili sami sebe u probleme, pronalazeći krivca u nekom drugom.
I onda, dogodila se Sava. Svojim nabujalim tokom potakla je zajedništvo i nametnula ideju da postoji i drugačiji pristup. Pristup u kojem jedni drugima nismo neprijatelji, nego tek suprotstavljene strane u mišljenjima, koja sa obranom od poplave nemaju nikakve veze. Obranom od poplave dokazali smo, ako nešto ne dozvolimo da se dogodi, ne može se razvijati, bez obzira kolika snaga bila.
A ne možemo si više dozvoliti luksuz da političkim elitama opraštamo propuste, jer jedino one imaju mogućnost uživati u luksuzu. Rijeka Sava nam je pokazala kako. Kada njeno korito nije moglo prihvatiti ogromnu količinu vode, razlilo se po nezaštićenim mjestima.
Stoga osluškujući prirodu u zaštiti građanskih interesa, krajnje je vrijeme da pronađemo i obranimo mjesta po kojima bi se tuđi uski interesi i sebične ideje, prestali razlijevati.
