Andrej Plenković poduzeo je u petak značajan iskorak u razvoju kronično zapuštene državne medijske politike. Novinara televizije N1 Ranka Stojanca, naime, u izravnom razgovoru je okvalificirao kao – aktivista. Ili, preciznije kazano, diskvalificirao. A taj nam istup hrvatskog premijera svakako može poslužiti kao dobro polazište za razmatranje nekih temelja ovog posla i sektora uopće. Novinarskog i medijskog, dakle, u kontekstu njegova javnog poslanja, kao i današnje mu realne pozicije.
Rijetki su takvi eksplicitni, neposredni iskazi vladajućih političara o medijima i ljudima koji u njima rade. Ali treba reći i da se niti bez njih ne pitamo javno baš mnogo o tome. Svi mi, s obje strane ovakvog teksta i bilo kakvog medijskog rada. Ne samo da ne bivamo upitani: što je točno politički djelokrug novinara i medija? I što generalno znači ono kardinalno „ili“ koje navodno razdvaja novinarstvo od takozvanog aktivizma?
No da najprije vidimo čime je to premijer bio ponukan da se upusti u ovu delikatnu politološku te mediološku raspravu. Naš televizijski kolega je sugovornika zatražio da se potpunije – na općoj ravni – izjasni o recentnim fizičkim napadima na Srbe kod Knina. Ne da ih uporno izdvaja kao izolirane događaje, jer njihova učestalost pokazuje da je to itekako sistematična pojava. Plenković se potom lagano uzrujao, e da bi Stojanac ipak nastavio inzistirati, a hrvatski se premijer s takvim stavom ne susreće svaki dan.
Tako i s bilo kakvim stavom koji već nije njegov. Ne samo kad su posrijedi novinari, dakako. Ali da ne bismo morali citirati čitav dramatični dijalog, ovdje prilažemo link na video tog događaja ili, ako vam je draže, na jedan integralni prikaz te situacije. U svakom slučaju, jasno je da Andrej Plenković smatra kako novinari ne bi smjeli imati, ili u najmanju ruku ne bi smjeli iznositi vlastite političke stavove. Čak ni kad su u pitanju konkretna ljudska prava i prijetnje nad njima. To su po njemu domene isključivo političara i aktivista.
Nećemo sad nabrajati sve definicije, među ostalim i zakonske, koje upućuju na sasvim drukčiju podjelu uloga. Naročito kad je u pitanju politika i političko – tu već imamo posla s univerzalnim pravom i slobodom. Pa krenimo dalje s toga, najšireg plana. Politika jest upravo bavljenje uređenjem društvenih odnosa, što ukazuje na neizbježnu uključenost svih članova dotične zajednice. Političari su tek njihovi predstavnici, ako i toliko.
Nastojanje da se pasivizira novinare, tj. da ih se neprincipijelno usmjeri u željenom pravcu (FOTO: HINA/Miljenko Klepac)
Nekoć je pravo na politiziranje bilo određeno krvnim porijeklom, zatim imovinskim cenzusom, odnosno bogatstvom. Danas je navodno svima garantirano, ali u praksi samo do krajnje oskudne mjere. Prostor istinskog upliva i dalje se zadaje – ili preispituje – baš momentima poput opisanog. Drugim riječima, kad neformalno ili doslovno podređeni subjekt uspije makar zanovijetanjem izvući o temi nešto više iz ambara uzurpirane političke moći. Akterima potonje strane u pravilu to biva veoma neugodno.
A kako i ne bi, ako odmah moraju pribjegavati nedorečenim ideološkim denuncijacijama? Diferenciranje osnovnog demokratskog prava da se politizira, na one koji to smiju, i na one koji bi trebali biti tobože neutralni te politički intaktni, pouzdan je znak da smo suočeni s preotimanjem dodatnih ovlasti. Za taj se pothvat od presudnog značaja ispostavlja nastojanje da se pasivizira novinare, tj. da ih se neprincipijelno usmjeri u željenom pravcu. Da ne budu politički aktivni – da izostave svoj stav o npr. ljudskim pravima – ili da se maknu u (nadzirani) aktivizam.
Onaj tko iole prati javnu Hrvatsku radioteleviziju, dobro zna kako to onda izgleda. Plenković, recimo, najviše je prati, kao i ona njega. To je taj svijet po mjeri onih koji se profesionalno bave politikom, i onih koji su se radi izdašnih beriva odrekli vlastitog mišljenja o politici. A što zatim ispadne od rečene najšire društvene zajednice? Odgovoru na to svjedočimo svakodnevno, i to sve bolnije, nametnutim datostima usprkos.
Dobar primjer za ilustraciju opsega u kojem je tim i takvim procesima zahvaćeno društvo, nudi nam hrvatska monetarna politika. Točnije, nedostatak domaće politike – u izvedbi barem onih naših elektivnih predstavnika – u tome samom fundamentu ekonomske politike i upravljanja državnim resursima. Štoviše, nerijetko se od predstavnika grubo nam izuzete monetarne vlasti čuje teza da se politika ne smije petljati u njezino leno, jer je ono isključivo u djelokrugu neovisnih financijskih eksperata.
Nedostaje samo još da neki viceguverner, zbog usputne diskusije o tečaju kune ili pristupanju eurozoni, optuži kakvoga neopreznog parlamentarca da je, znate već - aktivist. I zatim će opet globalne financijske centrale uredovati po kompletnoj našoj privredi, čim nas uklone iz političkog u ekonomiji. Vrag se ponovno smjestio tamo gdje najglasnija uvjeravanja tvrde da nema baš ničeg, pa se ujedno niti o čemu tu nema misliti ni govoriti. Pogotovo dok se mediji dominantno slažu s takvim gledištem.
Ali novinari, kao i svi drugi radnici i građani, zapravo bi trebali politički aktivno dovoditi na kušnju sve bitne odnose već i u medijima za koje rade, pa sve do najviših državnih sfera. Ili ne rade za najšire društvo, nego su dojavnici više volje, trbuhozborci moćnika, repetitori silništva. Da se Andrej Plenković ne naljuti, da urednik ne zamjeri, da vlasnik medija ne udari kontru. A i novinar mora nešto jesti, ne samo gutati gorke pilule.
U ime bolje prakse, podsjetit ćemo ovaj put na još jednu srodnu prigodu. Poznato je kako se novinarima sugerira, upravo zato što ne bi trebali biti politični, da se ne smiju ni odrediti za ijednu od strana u ma kojem sukobu. Otprilike kao da naiđeš na nasilnika koji gazi nekoga upola slabijeg, ali si dužan obojicu zatražiti izjavu. Slično vrijedi i za gaženje žena, radnika, nacionalnih manjina, izbjeglica, homoseksualaca … nastavi niz. Ako ne želiš tako, tornjaj se među aktiviste – oni to smiju, mada zauzvrat nemaju mogućnost informirati narod poput medija.
Ipak, nacionalna strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo, objavila je prije nekoliko mjeseci ohrabrujući apel na suprotnom tragu: „Drage kolegice i kolege, apeliramo na profesionalnu svijest svakog od nas, pozivamo na izbjegavanje zamki poput 'objektivnog'izvještavanja, donošenja 'obje strane' u situacijama kada stavovi nisu jednako vrijedni, kad su u suprotnosti s Konvencijom o ljudskim pravima, Ustavom RH, ponekad i sa zdravim razumom, a koji nas lišavaju odgovornosti.“
lupiga
