Političko-ekonomski zaokret u mandatu Joea Bidena (foto Sipa USA/PIXSELL)
Izrazima, terminima i pojmovima koji pretendiraju na objašnjenje ili opis epohe, perioda ili trenda zna se dogoditi da postanu jedno od integralnih obilježja tih fenomena. I da objašnjenje njihove promijenjene uloge postane nezaobilazna stanica u razumijevanju predmeta koji su sami trebali pojasniti. U bliskoj nam povijesti najzapaženiji pojam s takvom putanjom jest neoliberalizam. Ona je dijelom određena inflacijom upotrebe i samim tim povišenim stupnjem značenjske nepouzdanosti. Koristio se i koristi se još uvijek nepažljivo i nonšalantno i bilo kakvo ambicioznije rukovanje pojmom neoliberalizma iziskuje čišćenje terena u nadi da se ispod nekoliko slojeva taloga i dalje nazire dovoljno čvrsta pojmovna armatura. Prije nego što sami zasučemo rukave, valja nam pojasniti zašto je pojam neoliberalizma uopće doživio inflaciju i postao obilježje, a ne samo objašnjenje epohe.
Razloge treba tražiti u političkom odnosu snaga. Nakon pada takozvanih realnih socijalizama, političkog zaokreta socijaldemokratskih partija na Zapadu i slabljenja moći sindikata, kritika kapitalizma značajno je izgubila na legitimnosti. Onima koji su i dalje inzistirali na toj kritici kao jedino društveno priznanje ostala je dosljednost, a politički domet je bio nikakav. Unatoč izborenoj političkoj i ideološkoj pobjedi, kapitalizam i njegove kontradikcije nisu nestali i prostora za kritiku je itekako bilo.
Međutim, sama upotreba riječi kapitalizam automatski vam je uskraćivala legitimitet i ozbiljnost. U tom je zahtjevnom kontekstu trebalo iznaći termin koji bi kritičare oslobodio tereta navodne anakronosti i ponudio im novu ulaznu točku za analitičko-politički rad koji se ne bi vrtio u prazno. Neoliberalizam se pokazao kao najbolji kandidat na toj spontanoj audiciji. I to iz dva razloga. Akademska patina samog pojma s tim prefiksom koji omogućava značenjsku distancu i prilagodljivost priuštila je ljevici nasušno potrebnu ozbiljnost. Nestankom masovne baze, prečica do pozicije legitimnog sudionika političkih rasprava išla je preko pojma koji bi prvo trebao izazvati strahopoštovanje, a tek onda politički efekt. Takve prečice u sebi nose rizik elitizma. Taj se rizik kasnije i realizirao, ali to je tema za neku drugu epizodu iz recentne povijesti ljevice.
Rekonstrukcija koju su ponudili pregledi i rezimei Bidenova mandata, uključujući ekonomske odluke, postupke, zakone i politike, pokazuje da je promjena inicijalnih planova rezultat političkih borbi, a ne nekakvog pukog odustajanja od lažnih ili iskrenih ideala
Dakle, prvi razlog je osvježenje vokabulara prema kriterijima ekonomske ozbiljnosti. Neoliberalizam je ljevici postao svojevrsna licenca za bavljenje politikom: imamo "novi" pojam za tumačenje stvarnosti, precizniji i suvremeniji od kapitalizma, koji nosi u sebi dovoljno ekspertne aure. Upravo se u opisu te licence krije i drugi razlog atraktivnosti i prijemčivosti pojma. Preciznost i suvremenost u odnosu na kapitalizam prvenstveno znači da se ne dovodi u pitanje sam kapitalizam, već njegov ekscesni oblik: neoliberalizam. Pronašao se prihvatljiv "sinonim" za kapitalizam koji je zapravo obuhvaćao njegove navodne viškove: demontažu socijalne države, niža radnička prava i rast nejednakosti. Dijagnozi neoliberalizma i njegovoj kritici mogao se tako prikloniti sav pristojan svijet, a ljevica se prigodno apdejtala.
Pojam neoliberalizma je, dakle, postao i neka vrsta pojašnjenja samog neoliberalnog perioda, čiji se početak uglavnom smješta u sedamdesete godine prošlog stoljeća. A njegov kraj, koji je tema ovog članka, nije još sasvim izvjestan, iako se naveliko proglašavao posljednjih godina. Prije nego što se pozabavimo samim krajem, moramo odraditi već napomenuto čišćenje terena. Da sam pojam barem donekle značenjski stabiliziramo, dovoljno da zadrži status kriterija procjene kraja onoga što objašnjava i/li obilježava. Vjerojatno najelegantniji manevar u tom zahtjevnom zadatku išao bi preko pronalaženja zajedničkih nazivnika u sad već brojnim "povijestima neoliberalizma" koje su se tijekom proteklih desetak godina pojavile na policama knjižara. Iako ih sigurno ima više, možemo izdvojiti tri zajednička nazivnika ili pristupa koji prevladavaju u toj izdavačkoj niši i zapravo pokrivaju različite političko-ekonomske aspekte ili razine.
Može ih se čitati i kao konkurentske i kao komplementarne pristupe. Prvi pristup bi se mogao svrstati u povijest ideja. On neoliberalizam vidi kao skup ideja o ekonomiji i politici koje su razrađivali i elaborirali manje ili više povezani mislioci u škole ili intelektualne pokrete. I naprosto su te već "prokuhane" ideje spremne čekale da ih političke elite preuzmu i realiziraju kad kucne čas, a taj čas je kucnuo tamo negdje početkom sedamdesetih. Za razliku od uvriježene predodžbe prema kojoj neoliberalne ideje nisu ništa drugo doli alergija na bilo kakvu ulogu države u ekonomiji, ovaj pristup koji se zasniva intelektualnoj povijesti pokazuje da se radi o izoliranju ekonomskih procesa od demokratskih utjecaja.
Država treba učiniti sve – od fiskalnih pravila preko međunarodnih ugovora do nezavisnosti centralnih banaka – da odvoji ekonomiju kao zasebnu društvenu stvarnost od izbornih promjena i demokratskog upliva. Drugi pristup mogli bismo okarakterizirati kao klasni, koji neoliberalizam tumači kao klasnu ofenzivu odozgo. U tim se povijestima neoliberalizma sedamdesete godine prošlog stoljeća tretiraju kao vrhunac klasne svijesti predstavnika kapitala: naprosto je morala biti skršena radnička moć i stečena prava ukinuta kako bi profitabilnost ostala zajamčena i kako ne bi došlo do ugroze samog načina proizvodnje.
Nastao je, dakle, otvoreni klasni rat u kojem je kapitalistička klasa pobijedila, a kao dokazi ili simboli te pobjede ističu se slamanja štrajka rudara u Velikoj Britaniji i štrajka kontrolora leta u Sjedinjenim Američkim Državama. Treći pristup stremi pak ka perspektivi koju bismo mogli uvjetno nazvati ekonomskim realizmom. Pojednostavljeno, ne kreće od pretpostavke da su postojale prvo nekakve ideje ili klasna svijest koje su mijenjale svijet u pogodnom ili nužnom trenutku, već da se sam taj ekonomski svijet mijenjao neposrednim i ne toliko ideološki obojenim koliko praktičnim odlukama onih koji o tom svijetu odlučuju i da su se te odluke tek naknadno sumirale pod zajedničku političko-ideološku konstrukciju. Drugim riječima, donosioci odluka morali su reagirati sukladno neposrednim vlastitim interesima, ispravno ili neispravno tumačenim, u zahtjevnim i hektičnim okolnostima kriznih trenutaka, a ideje su se tek naknadno lijepile na zbir tih postupaka i njihovih ishoda.
"Kompleksni procesi" su eufemizam za kinesku konkurenciju (Foto: Costfoto/Sipa USA/PIXSELL)
U nadi da je teren dovoljno očišćen, okrenimo se neposrednoj političkoj stvarnosti. Ključni politički događaj pred nama su američki predsjednički izbori na kojima se suočavaju Donald Trump i Kamala Harris. Izbori su već procijenjeni gotovo pa civilizacijskom prekretnicom – naravno, u slučaju da Trump pobijedi – a donedavno se mislilo da će predstavljati neku vrstu referenduma o kraju neoliberalizma. Naime, nakon što je Joe Biden, kojem je biologija onemogućila još jednu kandidaturu, pobijedio Trumpa na prošlim predsjedničkim izborima, došlo je do političko-ekonomskog zaokreta koji nije mogao ostati neprimijećen. Zaokretu su definitivno pridonijeli pandemija, lokdauni i prateće državne intervencije, ali nisu bili izravna inspiracija.
Već 2021. godine Bidenova administracija obznanila je javno da naprosto ovako više ne može: globalizirana slobodna trgovina i porezne politike koje pogoduju najbogatijima ne mogu riješiti ključne probleme koji more SAD, ali i čitav svijet. Među tim problemima se ističe društvena nejednakost koja predstavlja plodan teren za populističke političare poput Trumpa koji dodatno destabiliziraju političko-ekonomske okvire djelovanja. Taj se problem mora riješiti redistribucijom, reindustrijalizacijom i prijeko potrebnom obnovom infrastrukture. Također, zelena tranzicija nije moguća bez aktivne uloge države koja bi dio zadaća preuzela na sebe, a dio prebacila na privatni sektor kroz precizne poticaje. I treće, odustajanje od neoliberalnih politika nužno je i zbog "nelojalne konkurencije": Kina ne poštuje odredbe slobodnog tržišta i masovnim subvencijama i koordiniranom državnom politikom stječe prednost. Ostajanje na pukim udžbeničkim idejama o slobodnom tržištu naprosto nije moguće u takvom kontekstu.
Cijeli taj sklop ideja dobio je i naziv koji je službena politika i prihvatila: Bidenomics. Budući da su ovi izbori, bez obzira na to što je Harris zamijenila Bidena, trebali biti referendum o kraju neoliberalizma, ankete nam sugeriraju da je očito nešto pošlo krivo. Valjda bi, da su neke od ideja realizirane, podrška demokratima bila nešto veća. Međutim, čini se, a i brojni komentatori to ističu, da je od čitave Bidenove ekonomske doktrine ostala samo treća stavka: trgovinsko-sigurnosni rat s Kinom pod koji su svrstani određeni industrijski aspekti prve i druge stavke. I to stavka koja obilježava prije svega kontinuitet s Trumpovom politikom prema Kini, samo s ljepšim manirama i u nešto elaboriranijoj varijanti.
Kako je došlo do takve redukcije ambicija? Je li se radilo samo o dimnoj zavjesi koja je prevarila i brojne, poslovično sumnjive lijeve analitičare? Rekonstrukcija koju su ponudili pregledi i rezimei Bidenova mandata, uključujući ekonomske odluke, postupke, zakone i politike, pokazuje da je promjena inicijalnih planova rezultat političkih borbi, a ne nekakvog pukog odustajanja od lažnih ili iskrenih ideala. Iza svake odluke koja se ticala redistribucijske ili reindustrijalizacijske politike odvijala se prava lobističko-zagovaračka drama koja je gotovo u svim epizodama odlučivanja na različitim instancama odnijela prevagu u korist ugroženih interesa pojedinih frakcija kapitala. Prevedimo te epizode u jezik čišćenja terena za uporabu pojma neoliberalizma.
Kao što smo napomenuli, neoliberalizam se u pristupu zasnovanom na povijesti ideja definira kao skup politika čiji je cilj ekonomiju izolirati od demokratskog utjecaja. Bez obzira na to znali ili ne lobisti i predstavnici kapitala za teze neoliberalnih mislioca, očito je da djeluju u sustavu koji tu izolaciju dopušta i koriste ga za vlastite interese. Očito su mehanizmi izolacije dalje na snazi i neke su odrednice neoliberalizma i dalje žive unatoč proglašenom kraju. Međutim, postojanost tih mehanizama ne znači da su ishodišne ideje o redistribuciji i reindustrijalizaciji bile tek prevara. Kao što kaže klasni pristup povijesti neoliberalizma, on je nastao klasnom ofenzivom odozgo zbog sve izraženije radničke moći.
U takvom kontekstu borbe protiv zajedničkog neprijatelja dolazilo je lakše do konsenzusa i višeg stupnja kolektivne svijesti kapitala. Danas, kad nema pritiska odozdo, lakše se opozovu ideje koje idu u korist radništva, makar određeni dio političke elite mislio da istovremeno idu i u korist brojnih frakcija američkog kapitala jer bi donijele političku stabilnost. Međutim, razvijanje kolektivne klasne svijesti bez pritiska odozdo ne ide nimalo glatko i suzbijaju se sve političke odluke koje iziskuju i minimalnu žrtvu određenih frakcija kapitala. I tu slutimo da neoliberalizam nije baš ugrožen kako se mislilo.
Treći pristup, onaj koji smo nazvali realističnim, tvrdi da se u upravljanju političko-ekonomskom procesima ne radi o realizacijama unaprijed definiranih ideja i ideologija, već o prilagođavanjima na kompleksne procese iz perspektive neposrednih interesa. U suvremenom kontekstu kompleksni procesi su zapravo eufemizam za kinesku konkurenciju. I zato ne čudi da su se jedino u toj stavci Bidenove doktrine poklopili širi interesi. I ta nas poklapanja odvlače ka zdravorazumskim pitanjima. Je li danas postneoliberalna politika moguća samo u nacionalističko-sigurnosnom okviru? Je li ekonomski nacionalizam jedini odgovor na sve probleme i nepravedne ishode globalizacijskih procesa i tržišnih sloboda? Živimo li u svijetu u kojem vlada trade-off između stupnja tržišnih sloboda i stupnja militarizacije?
Nažalost, teško je izbjeći pozitivan odgovor na postavljena pitanja. Dovoljno se samo prisjetiti da danas članovi Demokratske stranke bez ustezanja tvrde da bi radije živjeli u svijetu u kojem bi se prosječna temperatura povećala za četiri Celzijeva stupnja nego u svijetu u kojem je Kina hegemon. Neoliberalizam je umro upravo onoliko koliko je trebalo onima koji odlučuju. A čini se da je cijena detabuizacije državnog intervencionizma previsoka. I da će se vjerojatno mjeriti ljudskim životima.
