Da je živ, „Otac domovine“ Franjo Tuđman svakako bi bio sretan, videći svoje lijeve i desne sljedbenike kako vješto nadograđuju ono što je on utemeljio. Jedinstvo u zadrtom nacionalizmu
Hrvatska je konačno pronašla formulu spasa. Ovoj je vlasti, naime, u krilo pao fenomenalni, stari recept, uspješno prokušan u svakoj poludemokraciji, da se proglašenjem ratnog stanja prekrije sav socijalni i ekonomski jad, a poraz upravljanja državom proglasi pobjedom. OK, nije baš pravi oružani rat, nego politički, najavljen susjednoj Sloveniji, ali rat je brat, u njemu se postiže ono što u miru i blagostanju uglavnom odumire: „nacionalni konsenzus“, „jedinstvo“ ljudi, ptica, riba…, sve te nepodnošljive kategorije koje uvijek provociraju samo eksplozivne kolektivne emocije. Trenutačno, dakle, Hrvatska živi svu ljepotu novoga nacionalnog zanosa, opet otkrivenu važnost očuvanja nacionalnog teritorija, makar se radilo samo o nekoliko kilometara mora, tamo u Piranskom zaljevu. Mediji unisono propagagiraju tezu kako „Hrvatska sada ima sve karte u rukama“, jer se prekidom arbitražnog sporazuma problem razgraničenja u Savudrijskoj vali vraća na početak, a budući da je Hrvatska danas članica Evropske Unije više je nitko – glasi društveni dogovor – ne može natjerati čak ni na sitne, racionalne ustupke.
U ta zagušljiva zaprežna kola nacionalnog zajedništva ukrcale su se sve političke i intelektualne elite, mediji, narod koji se zaneseno glasa na internetskim portalima, sve se to upreglo dokazivati kako je arbitražni sporazum kompromitiran ponašanjem slovenske diplomacije, te kako ionako nije valjao ništa, nego je nastao tek kao rezultat slovenske ucjene. Ali i nebrige Ivice Račana, premijera iz 2001., kojega je, baš kao malu bebu, tadašnji slovenski premijer Drnovšek „uspio namamiti“, piše Jutarnji list, da parafira sporazum po kojemu dio hrvatskog mora prepušta Sloveniji. „Račan, kao kontinentalac nije osjećao problem mora“, kaže danas jedan opozicijski političar, a stari, tvrdi nacionalista dodaje kako su svi sporazumi koje je Hrvatska potpisala jedan gori od drugoga, te da je sve to „rezultat ponašanja preplašene države, dodvorništva, diletantizma“.
I nema tko ne blebeće frazu o nacionalnom ponosu, uz obavezni dodatak prezira prema Sloveniji koja je, eto, kroz doista nedopustivo dogovaranje dvojice svojih birokrata, opet pokazala podle namjere da se domogne većeg dijela hrvatskog mora. U kampanji svehrvatskog zajedništva nema nažalost razlike između lijevo-liberalne vlade i nacionalističke opozicije, a svoj su doprinos općem pokretu otpora prema slovenskim imperijalistima listom dali i hrvatski akademici, koji s pijedestala šuplje intelektualne moći godinama ne rade ništa drugo nego promoviraju radikalni nacionalizam. Prekid sporazuma žestoko je zagovarala čak i bivša premijerka Jadranka Kosor koja je 2009. dogovorila arbitražu, i vjerovala, kaže, „kako je sve to iskreno sa slovenske strane“, pa je danas bolno razočarana ponašanjem Boruta Pahora s kojim je tada tako nježno cvrkutala, pobjedonosno tumačeći Hrvatima kako je upravo „njen“ sporazum najbolje što je Hrvatska mogla dobiti.
U zamamnoj atmosferi nove nacionalne euforije i bitke za litru-dvije mora i dvije-tri kašete srdela, posve je, međutim, ostalo nevažno što su kompromitirani slovenski diplomati podnijeli ostavke, nikome iz institucija vlasti nije palo na pamet da snizi tenzije i staloženo nastavi sudjelovanje u arbitraži, ne, sada su „sve karte u našim rukama“, te je odluka o raskidu sporazuma donesena jednoglasno na sastanku predstavnika svih političkih stranaka, a u aranžmanu hrvatskog premijera. Koji sada mirno, do skorih izbora, može jahati na valu nacionalističke mantre o očuvanju svakog pedlja državnog teritorija, te nastaviti u nedogled pregovore o razgraničenju sa Slovenijem. Baš kao i one s BiH, Srbijom i Crnom Gorom, s kojima do danas Hrvatska nije riješila nijedan od stotinu graničnih sporova.
Posebno je pak indikativna šutnja medija i odbijanje premijera Milanovića da problematizira najneugodnije pitanje, naime – zašto su hrvatske tajne službe prisluškivale strane političare, bez obzira na otkrivanje nedopuštene komunikacije slovenskih diplomata, nego se štoviše taj podzemni rat smatra primjerenom obranom nacionalnog interesa. U međuvremenu, dok je trajao novi nacionalistički dernek, izgorio je dobar dio Pelješca i Korčule, tih najljepših dijelova „nacionalnog“ teritorija, kojega su gasile nemoćne i nedostatne vatrogasne snage, nije se htjela zatražiti pomoć od susjeda, Slovenije naprimjer, nitko nije sazvao hitnu sjednicu vlade, nitko pozvao na „nacionalni konsenzus“ u spašavanju kilometara peljeških vinograda, vinarija, kuća i sela. Jer dok je Pelješac gutala vatra, Vlada se bavila još jednim predizbornim adutom, skorim vojnim mimohodom u čast vojne operacije Oluja, u kojemu će Hrvatska s dva-tri tenka i nekoliko derutnih aviona cijelome svijetu, pa i Sloveniji, pokazati svoju vojnu moć, evocirati ratno doba i njegove tekovine: opustošenu zemlju, masovni odlazak srpskog stanovništva i vječni hrvatski nacionalizam.
Da je živ, „Otac domovine“ Franjo Tuđman svakako bi bio sretan, videći svoje lijeve i desne sljedbenike kako vješto nadograđuju ono što je on utemeljio. Jedinstvo u zadrtom nacionalizmu.
tacno
