Kada sam prije više od deset godina u kolumni napisao kako "Ninu Pavića i njegovu medijsku mafiju treba zaustaviti u preuzimanju Slobodne Dalmacije", neki su me optužili za govor mržnje, a mnogi novinari koji su kasnije iz raznih kombinacija na kraju ispali kao Pavićeve medijske žrtve, tada su me napali zbog stave izrečenog u tom tekstu.
Godinama kasnije, to što sam napisao i zbog čega sam tada napadnut sa svih mogućih medijskih i novinarskih strana pokazalo se – notornom istinom. Tako danas nitko pametan u novinarstvu neće reći da Pavić, njegova upravljačka grupa, kao i njegova korporacija nisu bili ništa drugo nego – medijska mafija.To je, dakle, prva notorna činjenica. Druga je, pak, to da je Pavić Slobodnu Dalmaciju preuzeo, da ne napišem oteo, zahvaljujući korupcijsko - kriminalnoj sprezi sa tadašnjom Sanaderovom vlasti. Treća je notorna činjenica tek posljedica druge, a to je kako je preuzimanje Slobodne bio ništa drugo nego medijsko – politički mafijaški dil Pavića i Sanadera, EPH i tadašnje HDZ-ove Vlade, koja je barem ako je suditi po optužnicama zapamćena kao najkorumpiranija Vlada od 1990-ih godina do danas. Četvrta notorna činjenica je da je Pavić upropastio Slobodnu Dalmaciju i medijski, i poslovno, i novinarski. Peta notorna činjenica je da je Pavić svoj donedavno najmoćniji medijski koncern u zemlji poslovno financijskim malverzacijama i razno raznim korupcijskim i sumnjivim poslovima, o čemu su mediji vrlo opširno izvještavali, doveo do poslovnog i financijskog bankrota, od kojega ga je (barem privremeno) spasio Marijan Hanžeković u za sada upitnoj i sumnjivoj predstečajnoj nagodbi, koja je već jednom "srušena" pred sudom. O samom Hanžekoviću, porijeklu njegovog kapitala, njegovim sumnjivim poslovima i vezama neću u ovom tekstu.
Osim toga, par godina prije poslovnog sloma, nadležne su državne institucije utvrdile i da su Pavić i EPH kršili zakonske propise i udruživali se s drugim medijima u nezakonite kartele kako bi kontrolirali medijsko tržište u Hrvatskoj. Moram priznati da sam kao novinar ostao zadovoljan činjenicom da je do takve odluke nadležnih institucija došlo nakon što sam svojevremeno objavio dokumente koji su dokazali takve Pavićeve zakulisne dogovore i neformalne kartelske ugovore kojima je monopolizirana medijska scena u Hrvatskoj, kada su u pitanju tiskani mediji.
Nino je, između ostalog, i jedan od najodgovornijih za stvaranje tih nevidljivih korupcijskih sprega vrha politike i medija, mafijaški medijski korporativizam koji je doveo do apsolutnog srozavanja novinarstva, a posljedično i do sistemskog kontroliranja i ograničavanja prava javnosti na dostupnost informacija. Suprotno onoj poznatoj Orwellovoj da je "novinarstvo objavljivanje onoga što drugi ne žele da doznamo", zahvaljujući Pavićevoj medijskoj mafiji novinarstvo kakvo su oni pretvorili u podobno i poželjno bavilo se ograničavanjem dostupnosti informacija široj javnosti.
Pavić i EPH s godinama su se pretvorili u moćnu cenzorsku mašineriju, koja je proračunato, u ime i za račun raznih mafijaša, kriminalnih bankara i korumpirane političke elite, prikrivala od javnosti informacije koje je javnost imala pravo znati, a koje su mediji i novinari morali objaviti. A ne skrivati. Pavićevi mediji imali su drugačije direktive.
Informacije od itekakvog javnog značaja i interesa uglavnom su godinama cenzurirane i skrivane od javnosti, čime je Pavićevo medijsko carstvo postalo jedan od ključnih "držača ljestava" kako kriminalcima u podzemlju tako i kriminalcima na vlasti. Bez EPH-ove i Pavićeve cenzure razmjeri organiziranog kriminala i korupcije kakve smo vidjeli zadnjih godina bili bi nemogući. Pavić nije bio nikakav medijski, novinarski mag, kako su ga neki nazivali uvlačeći mu se u tajkunsko dupe. Upravo suprotno, Ninoslav Pavić bio je moćnik medijske korporativne cenzure koja je uništila novinarstvo, a novinare dovela na rub egzistencije is vela ih na plaćenićke propagandiste za interese svojih korporativnih gazda – medijskih tranzicijskih tajkuna, za koje niti danas ne znamo koliko su prljavog i sumnjivog tranzicijskog, ratnoprofiterskog kapitala, i kapitala opljačkanog u pretvorbi i privatizaciji, oprali preko svojih medijskih koncerna.
Pojednostavljeno rečeno, da su vodeći mediji, velikim dijelom pod Pavićevom kontrolom (izravnom ili neizravnom) objavljivali određene informacije i podatke o nekim aferama i nekim osobama, korupcija se ne bi toliko rasprostranila, niti bi se korupcijski umreženi političari, kriminalci, državni službenici osjećali sigurnima u svojim kriminalnim aktivnostima.
Ali EPH i Pavić bili su medijski čuvari takvog korupcijskog poretka moći u ovom društvu. Čuvari kriminalnog tranzicijskog, tajkunskog poretka, što s novinarstvom nema aspolutno nikakve veze.
U vrijeme Pavićeve dominacije medijskim prostorom sastavljane su neformalne crne liste zabranjenih novinara i popisi zabranjenih tema. Podjednako su cenzurirani i nepodobni novinari i nepoželjne teme. I o tome se naravno – šutjelo. O tim sramnim listama zabranjenih tema i autora. Tek smo poneki i sami zabranjeni javno progovarali o tome i upozoravali na Pavićevu medijsku diktaturu.
A Pavić i EPH širili su svoju korupcijsku mrežu, preko Sanadera, Josipovića, Karamarka, odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle, za ratno profiterstvo često prozivanog tranzicijskog tajkuna Ivice Todorića, do mnogih drugih. Nezaobilazna je, naravno, i Pavićeva umiješanost i uloga u Aferi Hypo.
Kada sam tek počeo istraživati i objavljivati prve tekstove o Aferi Hypo, sreo sam prolazeći jednom prilikom zagrebačkom Gajevom ulicom na terasi Hotela Dubrovnik Ninu Pavića. Srdačno se, naravno, pozdravio ali me nedvosmisleno upozorio:
"Nastaviš li tako neće biti mjesta za tebe nigdje u medijima u ovoj zemlji. A ti znaš da se mi za to možemo pobrinuti bez problema".
Svjedoci te Pavićeve prijetnje i danas su živi, a trinaest godina nakon što mi je tako zaprijetio, potpuno mi je jasno na što je točno Nino tom prilikom mislio. Znam i što sve mogu i tko su to "oni".
Kada se Aferu Hypo više nije moglo skrivati, a na temelju mojeg istraživanja i tekstova je pokrenuto više istraga u Austriji i nekim drugim državama, Pavić se ponovno obrušio na mene. Tada naručenim tekstovima u svojim medijima, koje su potpisivala udarna novinarska pera njegovog EPH. Cilj tih tekstova bio je jasan – organizirano lažima i pdometanjima diskreditirati istraživačkog novinara koji istražuje i piše o aferi "teškoj" najmanje 47,7 milijarda eura.
Jedan od najprljavijih tekstova bio je tekst u kojem me autor (blizak Tomislavu Karamarku), inače zaposlenik EPH kojeg je Pavić vrlo velikodušno nagrađivao za takve prljave propagandne poslove, diskreditirao lažima da sam dva puta pravomoćno osuđivan za gospodarski kriminal, da sam s nekim poduzećima bio umiješan u nekakve malverzacije i slične nebuloze.
Tužio za klevetu pa je sudski ipak dokazano nekoliko stvari. Prvo, da je taj "poznati istraživački novinar" lagao. Drugo, da je klevetao s iziričitim ciljem da me diskreditira kao istraživačkog novinara. Treće, dokazalo se kako je autor za takve poslove kod Pavića između ostalog nagrađen i povlaštenim kreditom Hypo banke kojim je kupio nekretninu u elitnom dijelu Zagreba, a da u tom trenutku nije ispunjavao niti minimalne uvjete za redovni kredit. Bilo je jasno da je taj "poznati novinar" odrađivao prljave poslove za svog gazdu Pavića, u Pavićevim medijima, i po očitoj narudžbi Hypo Grupe.
Pavić i njegov EPH našli su se u međuvremenu na popisima korištenja sumnjivih kredita Hypo Grupe, za koje austrijski istražitelji sumnjaju kako se radilo o operacijama pranja novca, o čemu sam objavio brojne dokumente. Taj je slučaj otvorio brojna pitanja na koja i danas nemamo odgovore. Prije svega radi se o tome da do danas nije istražena povezanost Pavića i Kutle i navoda o tome da je upravo kroz Pavićev EPH opran tranzicijski ratni plijen odbjeglog HDZ-ovog tajkuna, zbog čega je svojevremeno prema nekim dokumentima akciju mirenja Pavića i Kutle organizirao bivši predsjednik Stjepan Mesić, a samo mirenje je vodio današnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čija je firma Soboli kasnije i obavljala niz poslova za Pavićev EPH (i današnja Karamarkova supruga Ana Šarić nekada je visokopozicionirani Pavićev kadar u EPH).
Uostalom, svojevremeno mi je i jedan bivši član Nadzornog odbora EPH (ime mu neću spominjati, ali u slučaju tužbe ću ga rado pozvati za svjedoka, kao i trećeg sugovornika koji je tada sjedio s nama na kavi) pričao kako je Pavić na kriminalan način izvlačio milijunske iznose s računa EPH, zbog čega su nakon što je napustio svoj medijski koncern razmatrali i pokretanje kaznenih postupaka protiv bivšeg vlasnika.
Ukratko, Nino Pavić je tranzicijski tajkun zaslužan za uništavanje novinarstva i do tada neviđenu instrumentalizaciju i institucionalizaciju svih mogućih mehanizama cenzure. Medije je pretvorio u logistički aparat političke mafije, kriminalnog podzemlja i ratnoprofiterskih tajkuna, a svoj medijski holding u moćnu mašineriju za pranje prljavog tranzicijskog kapitala sumnjivog ili nedokazivog porijekla.
Na kraju neke stvari nakon svega treba kristalno jasno reći.
Ninoslav Pavić je neprijatelj demokracije, neprijatelj slobode javne riječi, neprijatelj novinarstva i neprijatelj novinara. Ninoslav Pavić je ultimativni neprijatelj javnosti, radi načina na koji je svoju medijsku moć koristio kako bi onemogućio pravo javnosti na osjetljive informacije.
Zato zastrašuju informacije o tome da postoji mogućnost da upravo taj Nino Pavić preuzme vlasništvo i kontrolu nad jednim od najstarijih i najdugovječnijih novina u zemlji – riječkim Novim listom.
O toj njegovoj namjeri mogu ponoviti samo ono što sam napisao kada je na korupcijski i kriminalan način preuzimao Slobodnu Dalmaciju.
Zaustavite Pavića!
