Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) odlučio je povisiti navodno “brutalno” cijenu dopunskog osiguranja s 9,29 na 15 eura mjesečno, javljaju mainstream mediji. Riječ je o rastu većem od 60 posto. Sama brojka nije ključni problem. Problem je smjer i način na koji se ta odluka objašnjava javnosti. Umjesto ozbiljne rasprave o sustavu, građanima se nudi priča o tržištu, usporedbama privatnih polica i individualnom “racionalnom izboru”. Kao da govorimo o mobilnim tarifama, a ne o zdravlju. Idemo vidjeti o čemu se radi…
Pišem ovaj tekst kao korisnik dopunskog osiguranja, ali i kao netko tko već godinama živi izvan Hrvatske, te ima priliku uspoređivati zdravstvene sustave iz prve ruke. Malo tko može objektivno sagledati ovaj problem, a pogotovo u Hrvatskoj, gdje se sve završava aferama i skandalima.
Ipak, postoji jedna osoba u sjeni Andreja Plenkovića, koju osobno dobro poznajem i kompletnu njegovu obitelj, a koja će razumijeti ovo što pišem. Radi se o Zvonimiru Frki-Petešiću, šefu kabineta predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, kojeg svakodnevno okružuju upravo ovakve odluke – one koje se donose između snažnih lobija i političkih ruku u Saboru Republike Hrvatske.
Zvonimir se rodio i živio u Francuskoj. Odlično razumije nešto što se u Hrvatskoj često gubi iz vida – zdravstvo nije tržišna roba, nego temelj društvene stabilnosti. Ono što većina u Hrvatskoj ne vidi, a osobno vidim iz prve ruke, jest da se posljednjih godina velik dio promjena u hrvatskoj politici i upravljanju – ne samo u zdravstvu – inspirira upravo francuskim modelom.
Taj utjecaj nije glasan ni ideološki deklariran, ali je sustavan. Francuski štih u upravljanju i promišljanju države unosi se svjesno ili nesvjesno, kroz način na koji se gradi uloga institucija, odnosa prema javnom interesu i dugoročnim reformama.
Hrvatska se, korak po korak, preoblikuje prema logici Pete Republike. To Zvonimiru, Francuzu i Parižaninu, daje posebnu ulogu, ali i meni dodatni razlog da o ovome pišem s uvjerenjem da reforme HZZO-a nisu teorija, nego realan i ostvariv smjer.
Prijatelju, ako već kopiraš francuski model u Hrvatskoj, iskopiraj i način zdravstvenog osiguranja. Ovo Zvonimiru govorim, jer mi se već godinama ne smije javiti na telefon. Iskreno, ne znam zašto?.
Dopunsko zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj služi za pokrivanje participacija – pregleda, bolničkih dana i recepata. Bez njega, bolest vrlo brzo postaje financijski teret. Razlika između HZZO-a i privatnih osiguravatelja nije samo u cijeni, nego u logici. HZZO ima jednu cijenu za sve. Privatnici nude povoljne premije mladima i zdravima, a starije i rizičnije postupno istiskuju. To nije tržište u klasičnom smislu, nego selekcija.
Ako još niste shvatili o čemu se radi, idem vam objasniti. Privatna osiguranja preuzimaju mlade od HZZO s niskim rizikom, a starije prebacuju na teret HZZO ili u prijevodu Hrvatima trošak, a njima profit. Lukavo i u celofoan upakirano, zar ne.
Ali tu problem tek počinje.
Živeći u Francuskoj, vidim kako izgleda sustav koji solidarnost shvaća ozbiljno – kojeg također žele amerikanizirati. Dopunsko osiguranje, takozvani mutuelle, za paket koji većina ljudi koristi stoji između 60 i 90 eura mjesečno. Na prvi pogled to zvuči znatno više od hrvatskih 15 eura. No u Francuskoj poslodavac zakonski plaća najmanje polovicu tog iznosa, pa zaposlenik iz svog džepa često plaća 20 do 40 eura. Osiguranje često pokriva cijelu obitelj.
Za taj novac dobiva se stvarna sigurnost. Osiguranik može birati javnu ili privatnu bolnicu, ima pravo na jednokrevetnu sobu s vlastitom kupaonicom, pomoćni krevet za člana obitelji, kućnu njegu i široku stomatološku skrb, uključujući zube i krunice. Specijalistički pregledi i zahvati obavljaju se u roku 24 sata bez višemjesečnih čekanja na koja se u mnogim državama Europske unije naviklo. Lijekovi su u prosjeku znatno jeftiniji nego u Hrvatskoj jer država aktivno pregovara s farmaceutskim kompanijama.
Još važnije, francuski sustav ne veže pravo na zdravlje uz radni status. Osobe koje ostanu bez posla i nemaju nikakva primanja imaju pravo na potpuno zdravstveno osiguranje bez ikakve naknade. Oni koji obole od teških bolesti, poput karcinoma, oslobođeni su participacija i dodatnih troškova.
Biti bolestan u Francuskoj ne znači biti ostavljen.
Suprotan primjer su Sjedinjene Američke Države, gdje je zdravstvo financijski rulet. Visoke premije, visoke franšize i stalna nesigurnost čak i za one koji skupo plaćaju osiguranje. Tko nije proučio američki sustav, zla nije ni vidio.
Hrvatska ulazi u proces iz kojeg se kasnije vrlo teško vraća. Jednom kada se dopunsko osiguranje počne cjenovno razdvajati samo po riziku, povratak na solidarnost više nije tehničko, nego politički gotovo nemoguće pitanje.
Upravo zato ključno je govoriti o potencijalu HZZO-a. Taj sustav već ima infrastrukturu, podatke i mrežu. Privatni osiguravatelji sve to moraju financirati iz premija, zajedno s marketingom i profitnim maržama – radi se o beskorisnim dupliraju resursa za interes investitora. Ali…
Uz ozbiljnu i pametnu implementaciju umjetne inteligencije, HZZO može postati višestruko učinkovitiji. Smanjiti administraciju, ubrzati postupke, ranije otkrivati zlouporabe, bolje planirati terapije i racionalnije trošiti novac. Mogućnosti su strašne, pod uvijetom da to rade naši domaći timovi s točno definiranim ciljevima.
Ali ni tu se ne smije stati.
Umjetna inteligencija u javnom sustavu ima smisla upravo zato što nema potrebu stvarati profit. Svaka ušteda može se vratiti građanima kroz bolju, dostupniju i sigurniju zdravstvenu skrb. To nije ideologija, nego čista računica.
U takvom modelu privatni sektor ne bi bio neprijatelj. Privatni laboratoriji, farmaceutske tvrtke i druge zdravstvene institucije trebali bi se usmjeriti na istinsko i intelektualno pošteno istraživanje i razvoj novih terapija i tehnologija, a ne na isisavanje novca građana za osnovne usluge koje javni sustav već obavlja.
Posebno je važno pitanje provjere učinkovitosti lijekova i tretmana. Takva istraživanja mogu se financirati privatnim novcem, ali o tome što se ispituje i kako ne smiju odlučivati oni koji na tim proizvodima zarađuju. Tu ulogu mora imati neovisni domaći javni sustav, potpomognut umjetnom inteligencijom koja na temelju stvarnih zdravstvenih podataka određuje što je potrebno analizirati. Cilj mora biti korist pacijenata, a ne profit.
Svjetska zdravstvena organizacija i slične međunarodne institucije podložne korupciji i financirane od istih protagonista koji proizvode lijekove i definiraju razne protokole nemaju što raditi u Hrvatskoj. Radi se o klasičnoj koruptivnoj hobotnici.
Što reći za kraju? Postoje trenuci u politici kada nije presudno tko je formalno u pravu, nego tko ima hrabrosti povući potez prije nego što sustav počne pucati. A puca na sve strane. Ovo je jedan od tih trenutaka.
Razlika između upravljanja i državničke odgovornosti tada postaje očita. Oni koji razumiju kako funkcioniraju sustavi koji su izdržali pritisak vremena znaju da se takav prozor ne otvara često. Hrvatska, iako u agoniji, još ima priliku. Ali samo ako prestane glumiti da je zdravstvo tržišna roba i počne ga voditi kao ono što jest – javno dobro. Sve ostalo je odgađanje.
Osoba ili osobe sposobne na ovaj hrabar korak još nisu poznate portalu Logično. Ako ih poznajete, slobodno im spomenite ime u komentaru ispod članka.
