Vijest da je u Virovitici, u privatnoj ordinaciji, izbodena psihijatrica, da ju je izbola njezina pacijentica, i da je napad trajao pola sata, protutnjala je poput pomahnitale razbojničke horde hrvatskim i regionalnim medijima, a posljedice su se mogle pratiti po društvenim medijima. Kako se radi o veoma klikabilnoj, dakle komercijalno isplativoj informaciji – ili, kako se to uredničkim žargonom govori, “robi” – napad na liječnicu, uz one najekspresivnije detalje u naslovu, na većini je portala puna dvadeset i četiri sata bio tretiran kao udarni, dakle najvažniji sadržaj. A kako se u tom vremenu nije moglo doći do novih pojedinosti o događaju, kojih će nedostajati i sljedećih dana, vijest je ponavljana u više različitih verzija i varijacija, te se tako održavala i potpirivala komercijalna isplativost sadržaja. Na taj način hrvatski mediji – koje uništava zla i naopaka vlast, na čelu s nadležnim Ministarstvom kulture i informiranja i ministricom Obuljen-Koržinek, ali i katastrofalne uredničke politike i vlasnička upravljanja – ovakve događaje koriste za svoje puko preživljavanje.
Međutim, kada se vijest o napadu pacijentice na psihijatricu, u kojoj jedna žena drugu ženu pola sata bode nožem, i u kojoj se svijet bolesnih obračunava sa svijetom zdravih, tretira kao događaj dana ili tjedna u zemlji i svijetu, pa se još varira i modulira na desetak različitih načina, uz izjave “stručnjaka” i ulične ankete, onda to više nije vijest, nego je reklama za zločin. Onda vijest postaje ekonomsko-propagandni sadržaj. Krv i stradanja su, uz kuce i mace, vjenčanja i sprovode slavnih ili manje slavnih, te djecu u svim oblicima, najatraktivniji i najklikabilniji pokretači današnjih hrvatskih medija. Reklamiranje zločina, uz podgrijavanje predrasuda i stvaranje nelagode i nesigurnosti u ljudima, način je preživljavanja većine javnih općila.
Kada se nešto dogodi, ljudi već imaju svoje mišljenje. To mišljenje obično prethodi vijesti o onom što se dogodilo. Mišljenje se kreće brzinom svjetlosti, a vijesti obično idu – kao što su oduvijek išle. Brzinom poštanske kočije. Ozbiljne novine u ozbiljnome svijetu, naprimjer u današnjoj Njemačkoj, služe tome da odgajaju i obrazuju ljude da im mišljenje ne bude hitrije od saznanja. Ozbiljne novine u ozbiljnom svijetu – onom svijetu u kojem Obuljen-Koržinek bi mogla biti ministrica vjera, ali nikako kulture i informiranja – na takav su način brana ne samo glasinama, nego i društvenoj nestabilnosti kakva nastaje iz predrasuda.
Kada se nešto dogodi, recimo kada pacijent napadne liječnika – što nije rijedak slučaj ni u naprednom i bogatom svijetu, mediji se potrude da prođe što kraće vrijeme od prve vijesti do cjelovite informacije. Dakle, da su ljudi što kraće u prilici da stvaraju vlastite pretpostavke o onome što se dogodilo. Ali u takvom, naprednom i bogatom svijetu, mediji su, a prije svih novine, zaduženi za još nešto: da obrazuju ljude u stvaranju pretpostavki.
Recimo, kada kroz javnost sijevne jedna tako strašna informacija, kao ta da je pacijentica pola sata nožem bola psihijatricu, možda je najvažnije znati da ludi ljudi, psihotični, oni koji su, narodski rečeno, izgubili kontakt i s pameću i sa stvarnošću, vrlo, vrlo rijetko napadaju druge ljude, pa tako i svoje liječnike. Recimo, mnogo je vjerojatnije da ću vas ja napasti nožem, nego da će vas nožem napasti psihički bolesnik koji se upravo zatekao u psihotičnoj epizodi, pa, eto, nema pojma što radi. Eto, možda bi baš ovo trebalo pisati uz prvu vijest o strašnom napadu u Virovitici. Možda bi novinar trebao reći upravo to: ovo u principu ne čine neubrojivi ljudi!
Zašto je to važno naglasiti? Pa zato što je vijest o napadu pacijentice na psihijatricu, uz to što je reklama za zločin, ujedno i reklama za strah te za cijeli set predrasuda koji strahu pridonose. Primjerice, reklama je to za predrasude o psihičkim bolesnicima, uključujući one teške i najteže, ili, opet narodski rečeno, ludake. Od sto zlodjela koja će se odviti između takozvanoga normalnog čovjeka i takozvanog ludaka, barem devedeset i pet će zlodjela normalni počiniti nad ludim, a samo pet ludi nad normalnim. A od tih devedeset i pet zlodjela, devedeset će ih biti posljedica straha koji normalni osjeća od ludog. Umjesto da se u ova vremena oslobađamo predrasuda o psihičkim bolesnicima, mi ih ovakvim vijestima samo pojačavamo i nadograđujemo. Umjesto da u ova opća emancipativna doba učinimo nešto na društvenoj emancipaciji ludaka, mi ih unaprijed smatramo odgovornim za ovakva zlodjela.
To je jedna od možda i najdublje usađenih i najstarijih predrasuda, koja također pripada patrijarhalnom naslijeđu: ludaci su, ergo psihijatrijski bolesnici, agresivni i opasni po naše žene i djecu, te po našu opću normalnost. Ujedno, to je i savršen anestetik za savjesti zajednice. Gdje god, za mirnodopskih vremena, kakav masovni ubojica posmiče jedan školski razred, većinski glas će reći: eno ga ludak, eno ga duševni bolesnik. Gdje god se neki mirni i tihi susjed pojavi kao akter masovnog i vrlo krvavog zlodjela, netko će reći da je lud. Kao što su ludi višestruki silovatelji, kanibali, ubojice ratnih zarobljenika, palikuće… Psihički su bolesni svi oni čije zločine ne uspijevamo prikriti patriotizmom, a po logici doma i roda njihova nam djela i nedjela padaju na savjest.
Ali kada se takvi, ipak, nađu pred sudom i pred medicinskim vještakom, nalaz svaki put potvrđuje isto: riječ je o savršeno normalnim ljudima. Ili o ljudima koji su taman onoliko nenormalni koliko bismo i sami bili kada bi nas vještačilo. Naravno, većina psihijatara grozi se narodske terminologije: nitko za njih nije lud, a pogotovu nije nenormalan. Postoje samo osobe koje su ovog trenutka u stanju ubrojivosti i osobe koje su u stanju neubrojivosti. A postoje i one koje su u stanju bitno smanjene ubrojivosti. Većina krupnih zlikovaca, ubojica i silovatelja, na kraju bivaju proglašeni ubrojivim ljudima. Osim onih koji su u stanju samoskrivljene neubrojivosti ili smanjene ubrojivosti, a za koje bismo rekli da su bili mrtvi pijani dok su silovali, dok su palili sela ili žrtvu kasapili grlićem razbijene boce.
Zbog svega ovog, da ponovimo, čovjek ima dobrog razloga da pretpostavi – suprotno onome što sugeriraju mediji, suprotno onome što govore virovitički slučajni prolaznici, suprotno onome što pišu dokonjaci po društvenim mrežama – kako je pacijentica koja je izbola svoju psihijatricu ubrojiva, dakle nipošto nenormalna osoba. Takvo što možemo slobodno pretpostaviti ne samo zato što nas tome uče iskustvo i društvena praksa, nego i zato što od takve pretpostavke nema štete ni opasnosti. Možda nas samo natjera da počnemo malo misliti o ljudima s kojima živimo i o društvu u kojem živimo. I kakvi smo mi sami. Pretpostavka da je normalna žena izbola liječnicu mogla bi nas navesti i da se zapitamo da li bi nam se i samima takvo što moglo dogoditi. I da li smo i sami ponekad, premda na umjereniji, možda i kontroliraniji način, nalik toj ženi? Korisno je postavljati sebi takva pitanja, kao što je korisno i ne vidjeti sebe u ulozi žrtve. I na kraju, pretpostavku o neubrojivosti žene koja pola sata probada liječnicu, koju bismo trebali smetnuti s uma, jer je malo vjerojatna, vrijedi unaprijed odbaciti iz još jednog veoma važnog razloga: takva pretpostavka čini zlo psihičkim bolesnicima, čini zlo ludacima, navodi nas da počnemo sa strahom prolaziti pokraj duševnih bolnica. Bezrazložnim strahom! Sumnjati u ludake jednako je bijedno i huljski kao i sumnjati u bilo koje druge manjince i autsajdere.
Naravno da se svaki čovjek za sebe mora zapitati zašto bi neka žena, pa još s urednom građanskom egzistencijom, istina i sa psihičkim poteškoćama (ali tko ih nema, i u čemu nas one diskvalificiraju?), izbola psihijatricu? Mnogo je mogućih razloga. Recimo da ju je u gnjevu i očaju jednom ubola. Svi imamo svoj gnjev i očaj. I onda je shvatila da se iza trideset uboda i usputnog mahnitanja lakše skriti nego iza jednog uboda. A možda je gospođa jedna od one čeljadi, kakve je mnogo oko nas, upoznao sam ih na desetine, a s dvoje-troje se i sad mimoilazim, ali odavno bez pozdrava. To su oni inteligentni, često i vrlo inteligentni muškarci i žene, za koje bi narod rekao da su bez duše, premda bi pametnije bilo reći da su emocionalno teško zaostali, ili da su emocionalno degenerirani. Oni će, kada ih ponese, iz čistog meraka i gušta bosti žrtvu od zore pa do zalaska sunca.
