Ako želimo saznati koliko je neka institucija bitna, i je li uopće bitna, dovoljno je zamisliti što bi se dogodilo da te institucije nema. Zamislimo da DORH-a i USKOK-a u Hrvatskoj nema. Što bi se promijenilo? Gotovo ništa.
Političari koje se ne smije istraživati zbog korupcije, ne bi imao tko istraživati zbog korupcije, a ovako ih ima tko istraživati, ali ne smije. Kada nema onoga tko bi trebao nekoga istraživati, postoji nada da će ga jednog dana biti, a kada ga ima, ali ne smije istraživati nego glumi da istražuje, onda su sve nade uzaludne.
DORH-a i USKOK-a ima, ali zato nema nade. Beznađe, dakle, ne nastaje zbog toga što nečega nema, nego zbog toga što nečega ima, ali ga ima uzalud.
DORH i USKOK su uzaludna tijela, to je pokazano i u najnovijem slučaju bivše ministrice Gabrijele Žalac. Njihova uzaludnost proizlazi iz toga što DORH i USKOK djeluju kao alkemijski laboratoriji zaduženi za moralno uzdizanje posrnulih političara. Kada oni otvore istragu ili podignu optužnicu protiv nekog značajnog hrvatskog političara, u pravilu nije riječ o nekom pravnom procesu, nego o procesu moralne preobrazbe tog osumnjičenika ili optuženika.
DORH i USKOK sam uvijek doživljavao kao institucije u kojima se nastanio duh Zakonika kanonskog prava. Nisu oni tu da bi nekog progonili, nego da bi mu oprostili. Ipak smo mi kršćanska zemlja, red je da imamo kršćanske institucije koje vode računa o dušama i o dobrom glasu svakog ljudskog bića.
Ministrica Žalac je ljudsko biće, animirano jednom kršćanskom dušom i pohvalno je što hrvatske institucije vode računa o ovom stanju stvari. Kada je ministrica Žalac postala predmet interesa ovih pseudokanonskih institucija, sasvim je bilo razumljivo da će ona iz toga procesa izaći moralnija nego što je u njega ušla.
Sve dok postoje novinari koje žele, mogu i smiju istraživati i pisati o onome što jest, a ne bi smjelo biti, kao i prizivati ono što sada nije, a trebalo bi biti, postoji neka nada da će ova država jednom postati država koja ne vodi računa o tome kako stvoriti poželjne glasine o nečijoj uzvišenoj moralnosti
DORH tome naprosto služi, on otklanja sumnjive elemente iz nečije biografije i supstituira ih glasinama o moralnosti ili, ako tih sumnjivih elemenata ima previše, jednostavno zašuti. U šutnji je, naime, najlakše prepoznati nečiju moralnost, pogotovo ako je to uzaludna moralnost. Legalnost nitko više u Hrvatskoj i ne traži, ona je nepotrebna i anakrona.
Međutim, nisu samo DORH i USKOK nepotrebni, nepotreban je i Hrvatski sabor. Zastupnici u Hrvatskom saboru nisu otkrili niti jednu aferu, nisu smijenili niti jednog ministra ili nekog drugog dužnosnika, nisu samostalno osmislili i izglasali niti jedan zakon, a Hrvatski sabor je, navodno, nekakvo zakonodavno tijelo.
Budući da su afere otkrivali novinari, baš kao što su zahvaljujući njihovom zalaganju padali ministri i ostali dužnosnici, zastupnici su nepotrebni. Oni otimaju i sebi prisvajaju zasluge drugih, a ti drugi su još uvijek nepokoreni novinari. Nama, dakle, trebaju novinari.
U Hrvatski sabor bi se, da je kozmičke pravde, trebali birati novinari, i to oni novinari koji su otkrivali afere i smjenjivali dužnosnike. Ovako ništa ne odgovara realitetu.
Tužitelji su nam dušobrižnici, saborski zastupnici borci za vlastitu prisutnost u medijima, a ministri i dužnosnici kontemplativni stvorovi koji se duhovno obnavljaju u DORH-u i USKOK-u. Glavna državna odvjetnica je, razumije se, prva biskupica u Hrvatskoj.
A neovisni novinari, što su, pak, oni? Oni su preuzeli ulogu istražitelja, državnih odvjetnika, saborskih zastupnika, ali i za državu zainteresiranih građana. Sve dok postoje novinari koje žele, mogu i smiju istraživati i pisati o onome što jest, a ne bi smjelo biti, kao i prizivati ono što sada nije, a trebalo bi biti, postoji neka nada da će ova država jednom postati država koja ne vodi računa o tome kako stvoriti poželjne glasine o nečijoj uzvišenoj moralnosti.
Sve dok se to ne dogodi, mi ćemo birati stranku osuđenu za korupciju, jer je stvorena glasina da ta stranka više nije koruptivna. Ona je i osuđena zbog korupcije kako bi se stvorila glasina o moralnosti i novosti te iste stranke koju sada predstavljaju i vode isti oni koji su je predstavljali i vodili dok je radila ono zbog čega je osuđena.
Ona je, dakle, osuđena kako bi se mogla zgražati nad sobom samom jer se jedino tako stvara osnova da i dalje može raditi ono što je radila i nad čime se navodno zgraža, jer da se ne zgraža nad samom sobom, tko bi joj mogao dati povjerenje? Nitko. Nama ne treba logičnost, nama treba zgražanje i glasina koja druge i nas uvjerava da smo u pravu.
U pravu su, dakle, svi oni koji biraju ovu stranku, kao i satelite koji joj omogućavaju da bude na vlasti. Ti sateliti, inače, negiraju borbu za ljudska prava, ali se sada, u pandemiji, pretvaraju u borce za ljudska prava kako bi osnažili sebe i HDZ, prividno se boreći protiv HDZ-a i politika koje ova, ako je vjerovati glasinama, nanovo rođena i kreposna stranka, sada provodi.
U pravu su, nadalje, svi oni koji smatraju da je referendum ispravni način borbe protiv pandemije, jer tko bolje i prikladnije može odgovoriti na epidemiju od volje okupljenog naroda? Nitko. Takav narod neće pristati na to da mu itko ograniči prava, pogotovo ne Bill Gates ili tamo neka amfibijska komunističko-kapitalistička ekipa koja je naumila uspostaviti kontrolu nad slobodnim ljudima u Hrvatskoj.
Poznato je da nam religija ne uzima slobodu, ona nam samo određuje što o sebi i drugima trebamo misliti, a to je, svatko slobodan i razuman vidi, istinski izraz slobode. Zato vjerujemo, i to uvjerljivo.
DORH-a i USKOK-a ima, ali zato nema nade. Beznađe, dakle, ne nastaje zbog toga što nečega nema, nego zbog toga što nečega ima, ali ga ima uzalud
Nadalje, slobodu nam ne oduzimaju ni životni partneri, s njima samo dijelimo našu intimu, a to je, naravski, aktivnost koja se odvija potpuno neovisno o njima i nama. Naša intima je posve slobodna.
Slobodu nam ne oduzimaju ni političke stranke, tu slušamo stranačku hijerarhiju bez da nas itko išta pita. Slobodu nam uzimaju COVID-potvrde i cjepivo. Zato pravi, medicinski utemeljen odgovor na pandemiju nije cjepivo nego protest.
Konačno, u pravu su svi oni, cijepljeni i necijepljeni, koji smatraju da je Matija Posavec najbolji župan i da njegovo priznanje o tome da je primio mito ima pravo evoluirati u priznanje da to nije bilo mito nego neprijavljena donacija.
Dakle, gotovo svi su pravu. Zato je u pravu i biskupica koja je zaštitila pravo bivše ministrice Žalac da i ona bude u pravu.
U Hrvatskoj nisu u pravu isključivo novinari koji se usude istraživati, misliti i pisati o onima koji su uvijek u pravu. Novinari su odgovorni i za to što se Ured europskog javnog tužitelja okomio na Gabrijelu Žalac, a ona je uvijek u pravu. Da nije bilo njih, Gabrijela bi, posve zasluženo, uživala u ”nepomućenom duševnom miru”, a mir bi bio osiguran i biskupici na čelu DORH-a.
Ovako je, a sve zbog neprilagođenih novinara, naprasno prekinuta seansa ugađanja duše jednoj bivšoj ministrici od strane glavne državne biskupice. To je glavna uloga DORH-a, USKOK-a i sudova – ugađanje političkih duša.
Srećom, još uvijek je tu hrvatski narod. On je nepogrešiv. Zato je Matija Posavec osvojio gotovo 80 posto glasova na izborima za župana. On, naime, ima dobru dušu.
