Uvijek sam govorio da smo mi Hrvati specifičan narod – dat ćemo da nas se nemilice gazi svim i svačim; dok smo u istom dreku dijelit ćemo se u tabore da se još koljemo i međusobno; ako jedan ispliva, ostali će ga pograbiti da ga povuku nazad u mulj; ali kad voda dođe do grla, onda nema boljeg i solidarnijeg naroda na zemlji. Izraz bečki konjušari, kako su nas okrstila braća s istoka potpuno je točan jer 900 godina pod stranim vladarima učinilo je od nas narod koji je politički neodgovoran, impotentan i inertan. Politička gamad koja je iste naravi, a različitih naziva, stoljećima nas šeta kao golubove s istim načinom djelovanja – prikloni se većoj sili, za vlastiti narod koga briga. Njihovi ekonomski pandan, pseudopoduzetnici, stečajni lešinari, rastaču sve vrijedno u Hrvatskoj tjerajući zaposlenike i njihove obitelji na rub egzistencije, dok sami mijenjaju automobile kao čarape rasprodajući imovinu tvrtki koje su kupili i uništili. Sve to znamo samo promatrati, a one rijetke koji dignu glas najčešće odnese noć. Ali kad u pitanje dođu goli životi, uvijek neočekivano okrenemo ploču, i to tako dobro da iznenadimo sami sebe. Tako je bilo u ratu, tako je sada u poplavi.
Poplava koja je zadesila Hrvatsku, Bosnu i Srbiju zatekla je nespremne, kako pripadajuće narode, tako i političare. Jedni u iščekivanju ljeta, odmora i sezonskih poslova, drugi uslijed političkih kampanja, sad su se našli izbačeni iz tračnica. Samo što neki još ne uviđaju da bi izvan tračnica mogli ostati trajno. Poslovica „Ne pada snijeg da pomori svijet nego da se svakoj zvijeri otkrije trag“ sad vrijedi gotovo doslovno. Izlivene rijeke u sve tri države sada tutnje kroz Augijeve štale valjda svih državnih sektora, a osobito uprave i daj Bože da sa sobom odnesu sva govna. Država koja ubire dadžbine na sve od slivnih voda do, kako je satiričar Bloger Krule napisao, „špagen-povucarine aus vodokotlić“ po svakoj logici trebala bi biti spremna za sve opasnosti koje se tiču vode u svim agregatnim stanjima. Ali opet nam je presudila vlastita inertnost. Kad se upozoravalo da nadležne službe ne održavaju nasipe i kanale, nitko nije reagirao. Kad se pročulo da kojekakvi hohštapleri ubiru novac od države za „razminiranje“ već razminiranih područja, nitko da trzne. A onda je došla poplava, uništila stotine tisuća kuća, nebrojene hektare poljoprivrednih zemljišta, škole, vrtiće, industrijske pogone, prometnu infrastrukturu i telekomunikacijske mreže.
Narod se odmah prihvatio posla. Od radnika do branitelja, od nezaposlenih do maturanata na norijadi, ogromna masa ljudi se prihvatila lopata, vreća i pijeska, drugi su donosili vlastite agregate i pumpe za vodu, ribiči uskočili u čamce da spašavaju ljude i imovinu, ostatak Hrvatske je ispraznio bankovne račune, svoje smočnice i ormare i poslao desetke i desetke tona pomoći u unesrećene krajeve, a onda i otvorio svoja vrata evakuiranim ljudima i to do te mjere da su predviđena prihvatilišta ostajala prazna. A država? U početku po principu „selo gori, a baba se češlja“: političari su davali šuplje izjave, HRT je samo beskorisno drečio kako je stanje strašno (dobro da ste nam rekli), a nitko iz državne uprave nije organizirao apsolutno nikakvu pomoć dok voda u Gunji nije narasla do krovova. Lepi Zoka je, po svom običaju briselskog namještenika nezainteresiranog za svoje musave kmetove, trkeljao nešto o nekim europskim fondovima, odgovornosti za nastalu štetu i kako nikome neće padati glave, a lijepe zeleno-plave okice pritom su isijavale zavidnu količinu ravnodušnosti. Sad mu je, izgleda, došlo iz dupeta u glavu da si radi loš marketing na zalasku mandata kojeg teško da će obnoviti pa je prekinuo stranačko cirkusiranje po skupovima i obišao poplavljena mjesta.
Za to vrijeme na vidjelo izlazi rad uhljeba i političkih priguza zaposlenih u javnom sektoru. Navikli na komunistički način rada – isključi mozak, čekaj naređenja i u međuvremenu 'ladi (u nedostatku prikladnijeg izraza) obiteljske dragulje, a onda navikli i na tranzicijske tekovine – čuvaj fotelju, uguraj familiju do petog koljena i ukradi što stigneš, sad su se pokazali u punom sjaju. Osim možda vojske, DUZS-a i nekoliko njima sličnih, nitko ništa nije poduzeo na vrijeme. Po vijestima se čini da su se najprije ljudi sami organizirali u slanju humanitarne pomoći, a tek je onda država počela slati svoje zalihe, ukinula PDV na donacije i Hrvatske autoceste su oslobodile cestarine one koji su prevozili pomoć ili evakuirali ljude. Domaćim teleoperaterima trebao je primjer iz Srbije da uvedu besplatne pozive, sms-ove i tako redom.
Ali Hrvatske vode su poseban dragulj ove priče. Pored svih mogućih harača koje ubiru, njihov rad ugrožavaju i daleko manje stvari od elementarne nepogode pa se kanalizacije po gradovima i selima izlijevaju po cesti čim padne jača kiša. Sad kad je na vrata pokucala gargantuanska Sava, svi se češu po glavi i vade se na to da takav vodostaj nije nikada zabilježen. Valjda ih je to čuđenje omelo do te mjere da isprva nisu bili u stanju ni odgovoriti na upozorenja koja su slali, sada već evakuirani građani, a poslije je među silnim Audijima bilo teško pronaći dovoljno kamiona koji bi prevezli vreće, pijesak i šljunak pa su tako ronioci iz Vukovara za krpanje nasipa svojedobno dobili šest (brojkom: 6) vreća pijeska i skoro poginuli kad se nasip urušio, pijesak se istovarao nekoliko stotina metara od ugroženih točki pa se građanima oduzimalo dragocjeno vrijeme da rade dvostruki posao, a u Brodu nije bilo dovoljno lopata. Da Hrvatske vode otvore talijanski restoran, propao bi za tjedan dana jer bi im nestalo špageta.
Sad će netko reći da naš sustav obrane od poplave jednostavno nije napravljen za katastrofe ovih razmjera. Ali pitam se onda imaju li Hrvatske vode i njima srodne institucije nekakve research and development odjele koji bi pratili nešto osim developmenta plijesni na komadu bureka kojeg su bacili u kantu neki dan. Da se taj posao radi kako spada, pratile bi se klimatske promjene i njihov utjecaj na, u ovom slučaju, rijeke koje prolaze hrvatskim teritorijem, razmjenjivala bi se iskustva s odnosnim institucijama drugih zemalja pa bi se možda primijetilo da, primjerice, Austrija radi sve suprotno od Hrvatske – dok bi naši indolentni lezilebovići najradije betonirali svaki potok i posjekli svu obalnu vegetaciju, koja usporava tok rijeka, Austrijanci rijekama vraćaju poplavna područja pa kud time lakše i sigurnije propuštaju vodene valove kroz naselja, tuda povećavaju biološku raznolikost, riblji fond i turistički potencijal.
Ali budimo realni, najgore tek predstoji. Ako visok vodostaj potraje, pucanje zastarjelih zemljanih nasipa je neminovno. Ako se to, daj Bože, ne dogodi, ostaju tone opasnog mulja, leševi životinja, zatrovani bunari, kanalizacije izbačene iz funkcije, kuće od temelja do krova namočene prljavom vodom, uništena poljoprivredna dobra, premještena minska polja, milijarde komaraca (koji su u kombinaciji sa zaraznim bolestima prekrasna kombinacija) i tko zna što sve ne. U susjednoj BiH, zaboravljenoj od međunarodne zajednice, poplavama je pogođeno milijun ljudi, klizišta su odnijela cijela naselja, a uz njihovu superkorumpiranu vlast i nesređene odnose u državi, oporavak će trajati godinama i godinama. Tko će njima izgraditi kuće, mostove i pruge? Slijedi li novi val bosanskih izbjeglica koji će sreću potražiti u Hrvatskoj, na čijim graničnim prijelazima sada stoji obećavajuća tabla Europske unije? I prije poplave gorile su kantonalne vlade, a sada, kad se štete zbroje, moglo bi gorjeti i više od toga, a uz bošnjačku i srpsku političku mašineriju koja bi treći entitet najradije protjerala, lokalni Hrvati mogli bi opet izvući deblji kraj.
A što na sve to imaju reći naše državne institucije? Vjerojatno ništa. Gdje je izvanredna sjednica Sabora? Dok ono malo zastupnika raspravlja je li dozvoljeno piti alkohol na radnom mjestu, neka mjesta u Hrvatskoj nemaju čašu pitke vode. Kokošinjac u koji su pretvorili najvišu državnu instituciju, sada će biti arena novih stranačkih borbi jer PR službe svih stranaka sad rade punom parom na skupljanju informacija o ovoj tragediji i strategijama kako što efikasnije za to optužiti političke protivnike, alias, kako pokupiti što više glasova. Marginalne stranke i kojekakve žnj-udruge će solidarnost između Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije pripisati „neumrlom jugoslavenstvu“, a ministri poljoprivrede i gospodarstva i čelnik Hrvatskih voda će se rukama i nogama braniti od zahtjeva za ostavkom.
No, neka im. Narodi ove tri zemlje, a osobito Hrvatske, pokazali su da im država koja je sama sebi svrhom ne treba i da, kad treba, mogu, hoće i znaju uzeti stvari u svoje ruke. Kao što su hrvatske ruke nekad uzele oružje, a sada lopate, vreće i humanitarne pošiljke, ostaje nam samo nadati se da će takvo zajedništvo i solidarnost, najveći neprijatelj svih krvopija koje su se izredale na vlasti, ostati prisutni i, na koncu, uzeti i veću odgovornost od ovih. Na kraju, suočeni smo s političkim i gospodarskim elitama koje ne samo da nas pokušavaju opljačkati do gaća nego ne prezaju žrtvovati ni ljudske živote u svojoj beskrupuloznoj gramzivosti.
Poplava koja je zadesila Hrvatsku, Bosnu i Srbiju zatekla je nespremne, kako pripadajuće narode, tako i političare. Jedni u iščekivanju ljeta, odmora i sezonskih poslova, drugi uslijed političkih kampanja, sad su se našli izbačeni iz tračnica. Samo što neki još ne uviđaju da bi izvan tračnica mogli ostati trajno. Poslovica „Ne pada snijeg da pomori svijet nego da se svakoj zvijeri otkrije trag“ sad vrijedi gotovo doslovno. Izlivene rijeke u sve tri države sada tutnje kroz Augijeve štale valjda svih državnih sektora, a osobito uprave i daj Bože da sa sobom odnesu sva govna. Država koja ubire dadžbine na sve od slivnih voda do, kako je satiričar Bloger Krule napisao, „špagen-povucarine aus vodokotlić“ po svakoj logici trebala bi biti spremna za sve opasnosti koje se tiču vode u svim agregatnim stanjima. Ali opet nam je presudila vlastita inertnost. Kad se upozoravalo da nadležne službe ne održavaju nasipe i kanale, nitko nije reagirao. Kad se pročulo da kojekakvi hohštapleri ubiru novac od države za „razminiranje“ već razminiranih područja, nitko da trzne. A onda je došla poplava, uništila stotine tisuća kuća, nebrojene hektare poljoprivrednih zemljišta, škole, vrtiće, industrijske pogone, prometnu infrastrukturu i telekomunikacijske mreže.
Narod se odmah prihvatio posla. Od radnika do branitelja, od nezaposlenih do maturanata na norijadi, ogromna masa ljudi se prihvatila lopata, vreća i pijeska, drugi su donosili vlastite agregate i pumpe za vodu, ribiči uskočili u čamce da spašavaju ljude i imovinu, ostatak Hrvatske je ispraznio bankovne račune, svoje smočnice i ormare i poslao desetke i desetke tona pomoći u unesrećene krajeve, a onda i otvorio svoja vrata evakuiranim ljudima i to do te mjere da su predviđena prihvatilišta ostajala prazna. A država? U početku po principu „selo gori, a baba se češlja“: političari su davali šuplje izjave, HRT je samo beskorisno drečio kako je stanje strašno (dobro da ste nam rekli), a nitko iz državne uprave nije organizirao apsolutno nikakvu pomoć dok voda u Gunji nije narasla do krovova. Lepi Zoka je, po svom običaju briselskog namještenika nezainteresiranog za svoje musave kmetove, trkeljao nešto o nekim europskim fondovima, odgovornosti za nastalu štetu i kako nikome neće padati glave, a lijepe zeleno-plave okice pritom su isijavale zavidnu količinu ravnodušnosti. Sad mu je, izgleda, došlo iz dupeta u glavu da si radi loš marketing na zalasku mandata kojeg teško da će obnoviti pa je prekinuo stranačko cirkusiranje po skupovima i obišao poplavljena mjesta.
Za to vrijeme na vidjelo izlazi rad uhljeba i političkih priguza zaposlenih u javnom sektoru. Navikli na komunistički način rada – isključi mozak, čekaj naređenja i u međuvremenu 'ladi (u nedostatku prikladnijeg izraza) obiteljske dragulje, a onda navikli i na tranzicijske tekovine – čuvaj fotelju, uguraj familiju do petog koljena i ukradi što stigneš, sad su se pokazali u punom sjaju. Osim možda vojske, DUZS-a i nekoliko njima sličnih, nitko ništa nije poduzeo na vrijeme. Po vijestima se čini da su se najprije ljudi sami organizirali u slanju humanitarne pomoći, a tek je onda država počela slati svoje zalihe, ukinula PDV na donacije i Hrvatske autoceste su oslobodile cestarine one koji su prevozili pomoć ili evakuirali ljude. Domaćim teleoperaterima trebao je primjer iz Srbije da uvedu besplatne pozive, sms-ove i tako redom.
Ali Hrvatske vode su poseban dragulj ove priče. Pored svih mogućih harača koje ubiru, njihov rad ugrožavaju i daleko manje stvari od elementarne nepogode pa se kanalizacije po gradovima i selima izlijevaju po cesti čim padne jača kiša. Sad kad je na vrata pokucala gargantuanska Sava, svi se češu po glavi i vade se na to da takav vodostaj nije nikada zabilježen. Valjda ih je to čuđenje omelo do te mjere da isprva nisu bili u stanju ni odgovoriti na upozorenja koja su slali, sada već evakuirani građani, a poslije je među silnim Audijima bilo teško pronaći dovoljno kamiona koji bi prevezli vreće, pijesak i šljunak pa su tako ronioci iz Vukovara za krpanje nasipa svojedobno dobili šest (brojkom: 6) vreća pijeska i skoro poginuli kad se nasip urušio, pijesak se istovarao nekoliko stotina metara od ugroženih točki pa se građanima oduzimalo dragocjeno vrijeme da rade dvostruki posao, a u Brodu nije bilo dovoljno lopata. Da Hrvatske vode otvore talijanski restoran, propao bi za tjedan dana jer bi im nestalo špageta.
Sad će netko reći da naš sustav obrane od poplave jednostavno nije napravljen za katastrofe ovih razmjera. Ali pitam se onda imaju li Hrvatske vode i njima srodne institucije nekakve research and development odjele koji bi pratili nešto osim developmenta plijesni na komadu bureka kojeg su bacili u kantu neki dan. Da se taj posao radi kako spada, pratile bi se klimatske promjene i njihov utjecaj na, u ovom slučaju, rijeke koje prolaze hrvatskim teritorijem, razmjenjivala bi se iskustva s odnosnim institucijama drugih zemalja pa bi se možda primijetilo da, primjerice, Austrija radi sve suprotno od Hrvatske – dok bi naši indolentni lezilebovići najradije betonirali svaki potok i posjekli svu obalnu vegetaciju, koja usporava tok rijeka, Austrijanci rijekama vraćaju poplavna područja pa kud time lakše i sigurnije propuštaju vodene valove kroz naselja, tuda povećavaju biološku raznolikost, riblji fond i turistički potencijal.
Ali budimo realni, najgore tek predstoji. Ako visok vodostaj potraje, pucanje zastarjelih zemljanih nasipa je neminovno. Ako se to, daj Bože, ne dogodi, ostaju tone opasnog mulja, leševi životinja, zatrovani bunari, kanalizacije izbačene iz funkcije, kuće od temelja do krova namočene prljavom vodom, uništena poljoprivredna dobra, premještena minska polja, milijarde komaraca (koji su u kombinaciji sa zaraznim bolestima prekrasna kombinacija) i tko zna što sve ne. U susjednoj BiH, zaboravljenoj od međunarodne zajednice, poplavama je pogođeno milijun ljudi, klizišta su odnijela cijela naselja, a uz njihovu superkorumpiranu vlast i nesređene odnose u državi, oporavak će trajati godinama i godinama. Tko će njima izgraditi kuće, mostove i pruge? Slijedi li novi val bosanskih izbjeglica koji će sreću potražiti u Hrvatskoj, na čijim graničnim prijelazima sada stoji obećavajuća tabla Europske unije? I prije poplave gorile su kantonalne vlade, a sada, kad se štete zbroje, moglo bi gorjeti i više od toga, a uz bošnjačku i srpsku političku mašineriju koja bi treći entitet najradije protjerala, lokalni Hrvati mogli bi opet izvući deblji kraj.
A što na sve to imaju reći naše državne institucije? Vjerojatno ništa. Gdje je izvanredna sjednica Sabora? Dok ono malo zastupnika raspravlja je li dozvoljeno piti alkohol na radnom mjestu, neka mjesta u Hrvatskoj nemaju čašu pitke vode. Kokošinjac u koji su pretvorili najvišu državnu instituciju, sada će biti arena novih stranačkih borbi jer PR službe svih stranaka sad rade punom parom na skupljanju informacija o ovoj tragediji i strategijama kako što efikasnije za to optužiti političke protivnike, alias, kako pokupiti što više glasova. Marginalne stranke i kojekakve žnj-udruge će solidarnost između Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije pripisati „neumrlom jugoslavenstvu“, a ministri poljoprivrede i gospodarstva i čelnik Hrvatskih voda će se rukama i nogama braniti od zahtjeva za ostavkom.
No, neka im. Narodi ove tri zemlje, a osobito Hrvatske, pokazali su da im država koja je sama sebi svrhom ne treba i da, kad treba, mogu, hoće i znaju uzeti stvari u svoje ruke. Kao što su hrvatske ruke nekad uzele oružje, a sada lopate, vreće i humanitarne pošiljke, ostaje nam samo nadati se da će takvo zajedništvo i solidarnost, najveći neprijatelj svih krvopija koje su se izredale na vlasti, ostati prisutni i, na koncu, uzeti i veću odgovornost od ovih. Na kraju, suočeni smo s političkim i gospodarskim elitama koje ne samo da nas pokušavaju opljačkati do gaća nego ne prezaju žrtvovati ni ljudske živote u svojoj beskrupuloznoj gramzivosti.
