Nalazi li se doista energetska tranzicija u zamci geopolitike ili relativno jeftine energije iz fosilnih izvora i je li time „odzvonilo“ globalnoj energetskoj tranziciji?

Potrošnja energije i gospodarski razvitak

Zavisnost gospodarskog rata i razvitka o upotrebi energije spada među ekonomske aksiomatske činjenice koju takoreći nije potrebno posebno dokazivati. Isto tako, s obzirom na znanstvene spoznaje i dokaze o nepovoljnim učincima industrijske proizvodnje i civilizacije na okoliš te klimatske promjene, nije potrebno posebno i ponovno dokazivati temeljne ciljeve Pariškog sporazuma o klimi zaključenog pred skoro 10 godina i sve mjere koje bi trebalo poduzeti za njegovu što skoriju provedbu u praksi.

Međutim, tijekom proteklog desetljeća ekonomski trendovi bili su podosta drugačiji. Svijet, a osobito brzo rastuća gospodarstva u velikim zemljama Azije, troše sve više energije. Uz to, promjena strukture korištenja energije u pravcu sve veće upotrebe održivog gospodarstva i obnovljivih izvora energije odvijaju se previše sporo.

Glavni razlog za to su relativno niske cijene fosilnih izvora energije, koje su danas, kao uzmemo u obzir desetogodišnju inflaciju, praktično dvostruko niže nego u godinama pred zaključivanje Pariškog sporazuma o klimi.

Uz to, geopolitički sukobi i ratovi koji se vode tijekom proteklih nekoliko godina te politika koja se sve više fokusira za povećanje izdataka za obranu, vojnu industriju te ulaganja u industriju oružja i obrambenih sustava, skoro su posve pomaknuli fokus globalne političke pozornosti s energetske tranzicije na obranu i ratnu opasnost.

Sve to zajedno, u društvenim prilikama dominacije ekonomskih odnosa utemeljenih na tržištu, konkurenciji i profitu, a ne na prioritetu očuvanja dugoročnih zajedničkih interesa čovječanstva i održanja ljudske civilizacije, pridonijelo je gospodarskim trendovima i kretanjima u energetici koji nisu u skladu s dugoročnim interesima održivosti ljudske civilizacije.

Potrošnja energije i energetska tranzicija

S potpisivanjem Pariškog sporazuma o klimi 2015. godine činilo se kao da svijet postaje potpuno svjestan opasnosti koje donosi nekontrolirani porast eksploatacije prirodnih izvora sirovina i fosilne energije te kako su Sporazumom utemeljene osnove plana suprotstavljanja tome. (1)

Pariškim sporazumom uspostavljena je načelna globalna suglasnost o izgradnji održive energetike i povećanja korištenja obnovljivih izvora energije. Ali njime nisu definirana potrebna ulaganja kao i dinamika promjene. To se trebalo učiniti nizom konferencija, koje su se održavale svake slijedeće godine, te na njima konkretizirati međunarodne obveze u provedbi Sporazuma.

No, svaka od tih konferencija, premda su redovito održavane svake godine, završila bi uglavnom bez konkretnijih rezultata. Završni dokument svake od njih ponavlja opća načela Pariškog sporazuma ili deklarira obećanja za iduću godinu odnosno konferenciju.

U postojećim društvenim prilikama, na tržištima i u energetici djeluje “nevidljiva ruka” Adama Smitha, koja svojim automatizmom regulira, ponudu i potražnju na tržištima te cijene na njima. Opskrba energijom i njezina potrošnja, ne zavise o dobrim namjerama i ciljevima političkih lidera te menadžera, već o njihovim potrebama za dobiti i održavanju na tržišnim pozicijama i vlastitim položajima. (2)

Zbog toga, kad se raščlane osnovni trendovi korištenja energije u svijetu tijekom proteklih desetak godine, Pariški sporazum o klimi iz 2015. godine danas kao da je dalje od realizacije nego što je bio kad je zaključen. To najbolje pokazuju podaci o potrošnji energije, prije i poslije Sporazuma, prikazani na tablici 1.

Tablica 1. Ukupna svjetska potrošnja primarne energije

EJ (1018 J)

Primarna energija 2010. 2015. 2020. 2024. Svijet ukupno 505,4 524,3 536,1 592,9 Razvijene zemlje (OECD) 234,2 224,7 210,6 217,8 Zemlje u razvoju (izvan OECD) 271,2 299,6 325,5 374,4 Europska unija 65,1 58,6 53,6 52,0

Izvor podataka: BP Statistical Review of World Energy 2021 / 70th edition; dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2021-full-report.pdf (9.07.2021.), za 2010. g. i The Energy Institute (EI), in collaboration with Kearney and KPMG: Statistical Review of World Energy 2025 / 74th edition; dostupno na: www.energyinst.org/statistical-review  (26.06.2025.) za razdoblje od 2015. do 2024. g.

Svijet je 2024. godine potrošio oko 1/5 više energije nego u razdoblju prije Pariškog sporazuma. Razvijene zemlje OECD-a troše nešto manje energije u odnosu na godinu njegova zaključivanja. Zemlje u razvoju troše oko 25% energije više nego u godini zaključivanja Pariškog sporazuma, a uz to u 2024. njihova potrošnja energije premašila je 63% od globalne potrošnje. Jedino je Europska unija smanjila utrošak energije za 20-ak postotaka i ona sada sudjeluje s manje od 9% od ukupne potrošnje energije u svijetu, ali realno ima i tolik utjecaj na globalnu energetiku.

Proizvodnja fosilnih izvora energije probile su povijesne granice te i dalje raste. Proizvodnja ugljena u svijetu premašila je 9,2 milijarda tona u 2024. godini. Najveći svjetski proizvođač ugljena, Kina s proizvodnjom od blizu 4,8 milijarda tona, proizvodi preko polovice svjetskog ugljena. Druga velika i brzo rastuća zemlja u razvoju, Indija približila se proizvodnji od 1,1 milijarde tona ugljena u 2024. s porastom proizvodnje od 7% u 2024., dok se treći svjetski proizvođač ugljena, Indonezija, u 2024. približila milijardi tona sa stopom rasta proizvodnje od 7,6% u 2024. godini. (4)

Proizvodnja nafte u svijetu je u prošloj godini raste preko iznosa od 4,5 milijarde tona godišnje. Najveći svjetski proizvođač nafte, SAD, po prvi put je u 2024. premašio proizvodnju od 850 milijuna tona nafte. To je blizu dvostruko više od slijedeća dva proizvođača, Rusije s oko 526 i Saudijske Arabije s oko 510 milijuna tona nafte, proizvedene u 2024. godini. (4)

Svjetska proizvodnja prirodnog plina je također znatno povećana tijekom proteklih desetljeća. Već četiri godine, od 2021. dalje, svijet proizvodi više od 4 bilijuna (4000 milijarda) m3 prirodnog plina godišnje, s time da se ukupna svjetska proizvodnja plina u 2024. godini nadmašila iznos od 4124 milijarda m3. (4)

Najveći svjetski proizvođač prirodnog plina, SAD s proizvodnjom od oko 1033 milijarde m3  u 2024. godini, druge godine za redom, premašio je godišnju proizvodnju od bilijun ili 1000 milijarda m3 plina godišnje. Rusija proizvodi nešto manje oko 630 milijardi m3, s tendencijom osciliranja proizvodnje (zbog sankcija SAD-a i EU), dok je Iran unatoč sankcijama, u 2024. g. premašio proizvodnju od 260 milijarda m3 prirodnog plina. (4)

To pokazuje kako SAD povećavaju proizvodnju fluidnih ugljikovodika, nafte i prirodnog plina, dok Rusija i Iran, unatoč sankcijama Zapada uspijevaju povećati proizvodnju te je plasirati na tržišta energije u Aziji, a Kina i Indija svoju industriju i dalje temelje većinom na energetici domaćeg ugljena.

Emisije CO2, kao glavnog stakleničkog plina i pokazatelja negativnog doprinosa nepovoljnim klimatskim promjenama, premašile su još u 2023. godini 35 milijarda tona. Te su vrijednosti određene Pariškim sporazumom kao granice koje se ne bi smjele premašiti. Emisija CO2 iz korištenja energije u 2024. iznosila je blizu 35,5 milijarda tona. Ukupna emisija CO2 iz korištenja energije, procesnih postupaka te procjena isparavanja iz permafrosta u zaleđenim dijelovima Zemlje iznosila je u 2024. godini nešto preko 40,8 milijarda tona. Uz to, cijena CO2 u postupcima trgovanja emisijama znatno je smanjena, osobito u Europi. (4)

U razdoblju poslije Pariškog sporazuma zanimljivo je kako su cijene energije pojeftinile u odnosu na godine neposredno prije Sporazuma. Dakako i cijene energije podložne su tržištu te Smithovoj „nevidljivoj ruci“. No, izgleda kako su glavni sudionici na međunarodnim energetskim tržištima, koji su ujedno i najveći proizvođači i izvoznici te benefitori fosilnih izvora energije ipak utjecali na pojeftinjenje fosilnih izvora energije, što se dobro vidi iz podataka u tablici 2.

Tablica 2. Cijene nafte i prirodnog plina – prosječne cijene u godini prikaza

cijene nafte u USD/bbl, cijene plina u USD/mln Btu

  2010. 2013. 2016. 2020. 2024. Nafta – Brent 79,50 108,66 43,73 41,84 80,76 TTF – Nizozemska 6,69 10,52 4,53 3,13 10,89 SAD – Henry Hub 4,39 3,72 2,81 1,99 2,25 LNG – Južna Koreja 9,74 14,47 6,69 6,73 12,02

Izvor: BP Statistical Review of World Energy 2021 / 70th edition; dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2021-full-report.pdf (9.07.2021); za 2010. i 2013. i The Energy Institute (EI), in collaboration with Kearney and KPMG: Statistical Review of World Energy 2025 / 74th edition; dostupno na: www.energyinst.org/statistical-review  (26.06.2025.) za 2016., 2020. i 2024. g.

Cijene energije su poskupjele na prijelazu iz 2021. u 2022. godinu usporedno s jačanjem geopolitičkog sukoba između Ruske Federacije i Ukrajine te osobito neposredno poslije agresije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Osobito su porasle cijene prirodnog plina, kako poslije početka rata, kao i nakon objave Europske unije kako će nadomjestiti uvoz ruskog plina iz drugih izvora, odnosno dobavnih pravaca. No, već od 2023. godine cijene energenata su se vratile na razine od prije krize.

Ako realno prosudimo cijene energenata u tablici 2, nominalnih 80-ak dolara za barel nafte Brent iz Sjevernog mora u 2010. godini, uzevši u obzir globalnu inflaciju od oko 3,5 posto godišnje, u komparaciji s istom nominalnom cijenom u 2024., znači kako je ta nafta pred 15-ak godina zapravo imala cijenu od oko 130 dolara za barel. Cijena prirodnog plina u Nizozemsko u 2010., ako je korigiramo za inflaciju taman odgovara prosječnoj cijeni u 2024. godini, dok je cijena američkog plina na domaćem tržištu nominalno dvostruko niža a realno, korigirano za inflaciju, skoro trostruko niža u 2024. u odnosu na 2010. godinu.

Sve to zajedno nije poticalo ubrzavanje energetske tranzicije. Održivo korištenje energije postalo je zaključivanjem Pariškog sporazuma glavnim ciljem ali i izazovom ekonomskog ustroja naše civilizacije. No, realnim pojeftinjenjem energije tijekom proteklog desetljeća, unatoč kratkotrajnim poskupljenjima neposredno poslije ruske agresije na Ukrajinu ili novog zaoštravanja na Bliskom istoku, energetska tranzicija kao da je dalja od svoje realizacije danas nego kad je zaključen Pariški sporazum.

Osnovni energetski pokazatelji, poput proizvodnje i korištenja izvora, dinamike porasta i strukture upotrebe energije te kretanje cijena energenata, pokazuju kako su parcijalni ekonomski interesi najvećih proizvođača i korisnika energije te glavnih sudionika na energetskim tržištima nadvladali zajednički interes održivosti i energetske tranzicije.

Energija i geopolitika

Uz navedene probleme i izazove u provedbi Pariškog sporazuma, odnosno pravodobne energetske tranzicije, početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća globalna razvojna pitanja potpuno je zasjenila geopolitika tako da je sada, oko polovice trećeg desetljeća 21. stoljeća geopolitika postala prioritet u odnosu na održivost, energetsku politiku i tranziciju te pitanja osiguranja nesmetanog gospodarskog razvitka i opstanka suvremene civilizacije.

Stoga je suvremena stvarnost te daljnja budućnost naše industrijske civilizacije karakterizirana neizvjesnostima i izazovima koji proizlaze iz energetsko-sirovinskog ali i geopolitičkog spleta okolnosti te pitanja budućeg razvitka gospodarstva. Njihovi uzroci mogu se pripisati podjednako geopolitičkim silnicama kao i materijalno-ekonomskim te energetskim okolnostima sadašnjosti i budućnosti suvremene civilizacije.

Geopolitički prijepori, rat u Europi od 2022. i na Bliskom istoku od listopada 2023. te uključivanje Irana u sukob u 2025. godini, a osobito mogući globalni prijepori, mogli bi još pojačati različitost ciljeva dvaju oblika energetike odnosno energetske politike.

Zelena transformacija prema održivosti i kružnom gospodarstvu podrazumijeva ciljani razvitak proizvodnih sustava i tehnologija koje će voditi ka održivom gospodarstvu. Za razliku od toga, geopolitički uvjetovana energetika djeluje poput „ratne” ekonomije, koja se uz sadašnje sukobe i obrambene planove vodećih zemalja SAD-a i Europske unije sve više pretvara u pravo ratno gospodarstvo s forsiranjem razvitka klasičnih industrija te proizvodnih sustava za naoružanje i vojnu opremu.

Time bi se globalni energetski paradoks uz eskalaciju geopolitičkih prijepora mogao pretvoriti u globalnu zamku, pri čemu bi ciljevi energetske tranzicije mogli biti trajnije nadvladani geopolitičkim ciljevima. U takvom tipu gospodarskog razvitka i političkih odnosa, politike energetske tranzicije mogle bi biti zamijenjeni ciljevima geopolitičke dominacije i ratne ekonomije.

Sukob SAD-a i zemalja Zapada s Rusijom, kao i naznake prijepora i budućih sukoba između SAD-a i Kine po modelu hladnoratovskog sukobljavanja, glavne su odrednice budućih prijepora i sukoba.

U globalnim političkim odnosima izgleda da se tek oblikuje glavni geopolitički prijepor 21. stoljeća, onaj između SAD-a i Kine. To pomalo podsjeća na početak Hladnog rata, potkraj 40-ih godina 20. stoljeća, kad su se oblikovale glavne ideološke, ekonomske i političke suprotnosti, ali sukobi još nisu započeli. Slično tome, ekonomski i politički odnosi SAD-a i Kine podsjećaju na odmjeravanje snaga te ispitivanje protivnika.

Ovo odmjeravanje snaga već se vidi u gospodarskoj sferi, kroz optužbe američke strane uperene ne kineske velike kompanije zbog navodne industrijske špijunaže ili nelojalne konkurencije na tržištu. To je prisutno i u geopolitičkoj sferi, kroz povremena odmjeravanja vojnih snaga u prostoru Pacifika. To postaje sve jasnije i u pristupu globalnim ekonomskim odnosima, od tečajne i carinske politike do sklapanja pojedinih gospodarskih sporazuma u Aziji bez američke nazočnosti.

Također je sve vidljivije djelovanje zemalja iz takozvane skupine BRICS (Rusija, Kina, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika te Iran, koji nije uključen u navedenu kraticu ali je politički sve bliži djelovanju navedenih zemalja).

Što će donijeti budućnost?

Provedba energetske i gospodarske tranzicije prema trajnoj održivosti mogla bi se brže provesti uz uključivanje planskog sustava u gospodarstvo tržišta i kapitala, ali to je suprotno od povijesnih iskustava o dominantnoj ulozi tržišta i kapitala.

Uz to, u proteklih nekoliko godina fokus političke pozornosti pomaknuo se s globalne održivosti prema geopolitičkim prijeporima i sukobima. Stjecajem geopolitičkih okolnosti, svijet se tako u provedbi energetske tranzicije našao usporedno s ratom u Europi i novim ratnim sukobom na Bliskom istoku. U izboru između politike dugoročnih općih koristi te politike sukoba i ratova redovito nadvlada ovo drugo.

Štoviše, najnovije odluke zemalja NATO saveza o povećanju ulaganja za obranu, razvitak vojne industrije te povećanje obrambenih izdataka na razinu 5% od društvenog bruto domaćeg proizvoda u idućem desetljeću sigurno neće utjecati na ubrzavanje energetske tranzicije.

Sve to, porast globalnih i regionalnih geopolitičkih napetosti kao sukobi u tijeku, ne pridonosi sigurnosti u prelazak na održivo gospodarstvo te pravodobnu energetsku tranziciju. U sadašnjim prilikama kao da su problematika održivosti i energetske tranzicije posve potisnuti na periferiju društvenih interesa i političkih ciljeva.

Sadašnji i potencijalni novi geopolitički sukobi te povećanje ulaganja u naoružanje i obrambene sustave po prirodni svoje političke refleksije odvlače pozornost s pitanja potrage za održavanje općeg dobra na partikularne interese moći i pojedinačne političke ciljeve.

Hoće li čovječanstvo naći umijeća za pravodobnu energetsku, gospodarsku i društvenu tranziciju te dovoljno razuma za rješavanje njezinih izazova i prijepora na miran način, glavna su pitanja ne samo gospodarske održivosti već i samog opstanka naše civilizacije?

Izvori:

geopolitika