Pobjeda političkog autsajdera Vladimira Zelenskog, slavnog glumca, poznatog komičara i „televizijskog“ predsjednika na predsjedničkim izborima u Ukrajini odraz je dubokih frustracija Ukrajinaca koji su na posljednjim izborima odlučili iskazati svoje nezadovoljstvo činjenicom da nakon skoro 30 godina izbora različitih političkih garnitura, bilo pro-ruskih ili pro-zapadno orijentiranih, iz čijih se redova iznjedrila ukrajinska politička i ekonomske elita, Ukrajina ostaje jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi. Novi predsjednik Zelenski ili “Ze” nema prethodno političko iskustvo, kao novopečeni političar nije smatrao potrebnim ponuditi svoj politički program. Njegova politička platforma je u nastajanju, definirat će je njegovi savjetnici prema svjetonazoru i listi predsjednikovih osobnih vrijednosti. Ipak, tijekom kampanje Zelenski je, kao „protestni“ kandidat, uspješno pogodio populističku, antikorupcijsku poruku koja je očigledno imala iznimnog odjeka kod milijuna Ukrajinaca (osvojio je više od 73% glasova) koji pate od siromaštva, kao jedinog vidljivog rezultata proteklih vladinih politika.
Euromaidan ili revolucija iz 2014. godine podigla je razinu očekivanja, te postavila sasvim jasne zahtijeve za promjenama koje su mnogi Ukrajinci smatrali mogućim. Naime, politička kriza u Ukrajini počela je nakon što je svrgnuti predsjednik Januković, na summitu Istočnog partnerstva (Vilnius, listopad 2013.) odbio potpisati dokument o pridruživanju i suradnji između Europske unije i Ukrajine kojeg su tada potpisale Gruzija i Moldavija. Sporazumom o pridruživanju Europska je unija ponudila Ukrajini tlapnje o ljudskim pravima, demokraciji i europskim zajedničkim vrijednostima, te nešto „sitniša“, poput viznih olakšica i bescarinske trgovinske suradnje. Za Europsku je uniju Sporazum postao više nego značajan – Ukrajina, kao najveća europska zemlja za korporativni Zapad predstavlja ogromno tržište, ima golemi sirovinski i poljoprivredni potencijal i dobro obrazovanu i neobično jeftinu radnu snagu. Poučena iskustvima novih članica koje su 2014. bile (i ostale) na rubu ekonomske samoodrživosti, ali i starih, uglavnom južnih članica koje su grcale u ekonomskim problemima (Grčka, Italija), vlada bivšeg premijera Janukovića odlučila je suspendirati ukrajinske pregovore o trgovačkom paktu s EU i donijela neočekivanu odluka o približavanju Rusiji.
Pad vlade predsjednika Janukovića (ili još jedan u nizu državnih udara koji su vrlo sofisticiranim, ali već široko primjenjivim tehnikama izveli zapadni akteri) na trenutak je izgledao kao velika politička pobjeda Zapada, isto tako i ukrajinske oporbe, što je budilo nadu da se Ukrajina vraća u okvire parlamentarne demokracije. Međutim, „reformski napori“ pod predsjednikom Porošenkom proizveli su neviđenu korupciju u zemlji, te kroz povećanje cijena komunalnih troškova značajno snizili standard ukrajinskih građana. Tijekom kampanje, „šaljivi“ je kandidat Zelenski postavio sasvim logično pitanje – kako je moguće da najbogatiji čovjek u zemlji bude istovremeno predsjednik najsiromašnije zemlje u Europi? Kreativno uništavanje sustava koji je desetljećima unazađivao Ukrajinu, postao je prioritetni cilj novoizabranog predsjednika i to ukrajinska javnost očekuje od njega.
Ipak, sada, nakon Zelenskijeve ubjedljive pobjede ostaje otvoreno pitanje, hoće li moći (i ako hoće, u kolikoj mjeri) doista preoblikovati ukrajinsku politiku nakon što stupi na dužnost. Čini se da kratkoročno neće moći učiniti mnogo. Naime, ukrajinski Parlament, na čijem se čelu trenutno nalazi blok Petra Porošenka, predstavlja značajan „limitator“ za novog predsjednika. Stoga će Zelenski – čija stranka trenutno nema parlamentarnu zastupljenost – teško biti u stanju pokrenuti značajne političke promjene barem do parlamentarnih izbora u listopadu. S druge strane, borba protiv korupcije (kao najjasniji dio njegove političke platforme) komplicira se njegovim navodnim vezama s utjecajnim oligarhom Ihorom Kolomoiskyjem. Opseg otpora, odnosno obrane stečenih interesa unutar političkog i gospodarskog establišmenta koji će se sigurno oduprijeti reformama u borbi protiv korupcije, a s kojim će se Zelenski svakako suočiti s ciljem promjene ukrajinske politike, postat će jasniji u sljedećim tjednima u kojima bi se trebale dogoditi ključne kadrovske promjene.
Kako u svojoj analizi navodi ugledni američki Stratfor (https://worldview.stratfor.com/article/ukraine-new-presidents-mandate-change-faces-stiff-resistance-poroshenko-zelenskiy) uz sva unutarnja ograničenja, Zelenski mora uzeti u obzir i vanjske utjecaje, uključujući i zahtjeve Zapada za kontinuitetom politike u provedbi gospodarskih reformi vezaniih uz program financijske pomoći zemlji, odobren od strane Međunarodnog monetarnog fonda (na što je već jasno pristao).
Zelenski bi mogao preokrenuti pristup Ukrajine ključnim pitanjima, kao što je sukob sa separatistima koje podupire Rusija u Donbasu. Doista, on je pozvao na ponovnu uspostavu pregovaračkog procesa oko okončanja rata u istočnoj Ukrajini, ali se suočava s preprekama u toj ambicioznoj zamisli. Naime, iako je obećao da će izravno razgovarati s ruskim predsjednikom Putinom, vrlo brzo se ispravio te izjavio da nikada neće pristati žrtvovati bilo koji teritorij ili građane, Ukrajinski zapadni podupiratelji (Njemačka i Francuska) zalažu se za nastavak procesa u Minsku i Normandijski format pregovora, a predstavnici Zelenskog su potvrdili predanost očuvanju pregovora, što znači da će načelno pokušati pronaći rješenje za sukob. Zelenski je kazao i da bi želio da se tim pregovorima pridruže i Sjedinjene Države i Velika Britanija.
Po pitanju pridruživanja Ukrajine EU i NATO-u, Zelenski naglašava da ne želi mijenjati zapadni smijer ukrajinske politike, podupire širu integraciju sa zapadnim blokovima kao što su Europska unija i NATO. Ipak, on je pozvao na referendum o članstvu Ukrajine u NATO-u, kao načinu za uspostavljanje javnog konsenzusa o tom pitanju. Čini se da će bilo kakva razlika u vanjskoj politici između Zelenskog i Porošenka vjerojatno biti taktičke, a ne strateške prirode.
U analizi ukrajinske krize osobito su važni utjecaji izvanjskih aktera koji su pretežno geopolitičke prirode. Dakle, ukrajinski strateški geografski položaj, energetski resursi, značaj zemlje za tranzit energije, te u tom kontekstu odnosi između Rusije i Zapada, impliciraju da kriza sadrži geopolitičku logiku koja određuje akcije zainteresiranih sila. U knjizi „Velika šahovska ploča“ (1997), jedan od najpoznatijih američkih geostratega, Zbigniew Brzezinski naglašava veliko geopolitičko značenje Ukrajine na euroazijskoj šahovskoj ploči koja ima sve značajke „geopolitičke osi“. Radi se o državama čiji značaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage, a više iz osjetljivosti njihovog geopolitičkog položaja. Najčešće su geostrateške osi određene zemljopisnim položajem, koji im u nekim slučajevima daje posebnu ulogu – bilo u definiranju pristupa važnim područjima, bilo uskraćivanjem bitnih sredstava i izvora značajnim igračima.
Autor navodi da Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država, vjerojatno stalno uvučena u iscrpljujuće konflikte s narodima središnje Azije, koji bi uz podršku islamskih zemalja s juga nastojali ponovno osvojiti svoju neovisnost. Pored toga, i Kina bi se vjerojatno protivila restauraciji ruske dominacije u Srednjoj Aziji, s obzirom na svoje rastuće zanimanje za novonastale države na tom području. No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenim milijunskim stanovništvom, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno More, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju.
S druge strane, gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na središnju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe. U smislu geopolitičkog područja Brzezinski je, temeljem Mackinderove teorije, jasno ukazao na sukob interesa velikih sila u Euroaziji koji se prelio na Ukrajinu.
Geopolitički motivi Rusije u pogledu Ukrajine su vrlo složeni i povijesno ukorijenjeni. Pripojenje Krima, zajedno s utjecajem u Abhaziji, omogućila je učinkovitu kontrolu Rusije nad značajnim dijelom Crnog mora (osigurana pomorska baza u Sevastopolju), posebno Kerčkog tjesnaca i Azovskog mora, što je uvijek smatrala svojim strateški vitalnim područjem.
Postoje i drugi geopolitički ciljevi – u Crnom moru postoje znatni resursi nafte i plina, a pored toga Ukrajina je do nedavno bila jedna od glavnih tranzitnih ruta ruskog prirodnog plina u europske zemlje, s tri glavna koridora plinovoda. Potrebno je poznavanje zemljopisnog položaja Ukrajine kako bi se bolje razumjela kriza koja se razvija u regiji, a koja postaje snažno geopolitičko sredstvo i za Rusiju (ograničiti širenje NATO-a) i za Sjedinjene Države (suprotstaviti se ruskom utjecaju, otvoriti put izvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a u Europa smanjujući time europsku energetsku ovisnost o Rusiji.
geopolitika
Euromaidan ili revolucija iz 2014. godine podigla je razinu očekivanja, te postavila sasvim jasne zahtijeve za promjenama koje su mnogi Ukrajinci smatrali mogućim. Naime, politička kriza u Ukrajini počela je nakon što je svrgnuti predsjednik Januković, na summitu Istočnog partnerstva (Vilnius, listopad 2013.) odbio potpisati dokument o pridruživanju i suradnji između Europske unije i Ukrajine kojeg su tada potpisale Gruzija i Moldavija. Sporazumom o pridruživanju Europska je unija ponudila Ukrajini tlapnje o ljudskim pravima, demokraciji i europskim zajedničkim vrijednostima, te nešto „sitniša“, poput viznih olakšica i bescarinske trgovinske suradnje. Za Europsku je uniju Sporazum postao više nego značajan – Ukrajina, kao najveća europska zemlja za korporativni Zapad predstavlja ogromno tržište, ima golemi sirovinski i poljoprivredni potencijal i dobro obrazovanu i neobično jeftinu radnu snagu. Poučena iskustvima novih članica koje su 2014. bile (i ostale) na rubu ekonomske samoodrživosti, ali i starih, uglavnom južnih članica koje su grcale u ekonomskim problemima (Grčka, Italija), vlada bivšeg premijera Janukovića odlučila je suspendirati ukrajinske pregovore o trgovačkom paktu s EU i donijela neočekivanu odluka o približavanju Rusiji.
Pad vlade predsjednika Janukovića (ili još jedan u nizu državnih udara koji su vrlo sofisticiranim, ali već široko primjenjivim tehnikama izveli zapadni akteri) na trenutak je izgledao kao velika politička pobjeda Zapada, isto tako i ukrajinske oporbe, što je budilo nadu da se Ukrajina vraća u okvire parlamentarne demokracije. Međutim, „reformski napori“ pod predsjednikom Porošenkom proizveli su neviđenu korupciju u zemlji, te kroz povećanje cijena komunalnih troškova značajno snizili standard ukrajinskih građana. Tijekom kampanje, „šaljivi“ je kandidat Zelenski postavio sasvim logično pitanje – kako je moguće da najbogatiji čovjek u zemlji bude istovremeno predsjednik najsiromašnije zemlje u Europi? Kreativno uništavanje sustava koji je desetljećima unazađivao Ukrajinu, postao je prioritetni cilj novoizabranog predsjednika i to ukrajinska javnost očekuje od njega.
Ipak, sada, nakon Zelenskijeve ubjedljive pobjede ostaje otvoreno pitanje, hoće li moći (i ako hoće, u kolikoj mjeri) doista preoblikovati ukrajinsku politiku nakon što stupi na dužnost. Čini se da kratkoročno neće moći učiniti mnogo. Naime, ukrajinski Parlament, na čijem se čelu trenutno nalazi blok Petra Porošenka, predstavlja značajan „limitator“ za novog predsjednika. Stoga će Zelenski – čija stranka trenutno nema parlamentarnu zastupljenost – teško biti u stanju pokrenuti značajne političke promjene barem do parlamentarnih izbora u listopadu. S druge strane, borba protiv korupcije (kao najjasniji dio njegove političke platforme) komplicira se njegovim navodnim vezama s utjecajnim oligarhom Ihorom Kolomoiskyjem. Opseg otpora, odnosno obrane stečenih interesa unutar političkog i gospodarskog establišmenta koji će se sigurno oduprijeti reformama u borbi protiv korupcije, a s kojim će se Zelenski svakako suočiti s ciljem promjene ukrajinske politike, postat će jasniji u sljedećim tjednima u kojima bi se trebale dogoditi ključne kadrovske promjene.
Kako u svojoj analizi navodi ugledni američki Stratfor (https://worldview.stratfor.com/article/ukraine-new-presidents-mandate-change-faces-stiff-resistance-poroshenko-zelenskiy) uz sva unutarnja ograničenja, Zelenski mora uzeti u obzir i vanjske utjecaje, uključujući i zahtjeve Zapada za kontinuitetom politike u provedbi gospodarskih reformi vezaniih uz program financijske pomoći zemlji, odobren od strane Međunarodnog monetarnog fonda (na što je već jasno pristao).
Zelenski bi mogao preokrenuti pristup Ukrajine ključnim pitanjima, kao što je sukob sa separatistima koje podupire Rusija u Donbasu. Doista, on je pozvao na ponovnu uspostavu pregovaračkog procesa oko okončanja rata u istočnoj Ukrajini, ali se suočava s preprekama u toj ambicioznoj zamisli. Naime, iako je obećao da će izravno razgovarati s ruskim predsjednikom Putinom, vrlo brzo se ispravio te izjavio da nikada neće pristati žrtvovati bilo koji teritorij ili građane, Ukrajinski zapadni podupiratelji (Njemačka i Francuska) zalažu se za nastavak procesa u Minsku i Normandijski format pregovora, a predstavnici Zelenskog su potvrdili predanost očuvanju pregovora, što znači da će načelno pokušati pronaći rješenje za sukob. Zelenski je kazao i da bi želio da se tim pregovorima pridruže i Sjedinjene Države i Velika Britanija.
Po pitanju pridruživanja Ukrajine EU i NATO-u, Zelenski naglašava da ne želi mijenjati zapadni smijer ukrajinske politike, podupire širu integraciju sa zapadnim blokovima kao što su Europska unija i NATO. Ipak, on je pozvao na referendum o članstvu Ukrajine u NATO-u, kao načinu za uspostavljanje javnog konsenzusa o tom pitanju. Čini se da će bilo kakva razlika u vanjskoj politici između Zelenskog i Porošenka vjerojatno biti taktičke, a ne strateške prirode.
U analizi ukrajinske krize osobito su važni utjecaji izvanjskih aktera koji su pretežno geopolitičke prirode. Dakle, ukrajinski strateški geografski položaj, energetski resursi, značaj zemlje za tranzit energije, te u tom kontekstu odnosi između Rusije i Zapada, impliciraju da kriza sadrži geopolitičku logiku koja određuje akcije zainteresiranih sila. U knjizi „Velika šahovska ploča“ (1997), jedan od najpoznatijih američkih geostratega, Zbigniew Brzezinski naglašava veliko geopolitičko značenje Ukrajine na euroazijskoj šahovskoj ploči koja ima sve značajke „geopolitičke osi“. Radi se o državama čiji značaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage, a više iz osjetljivosti njihovog geopolitičkog položaja. Najčešće su geostrateške osi određene zemljopisnim položajem, koji im u nekim slučajevima daje posebnu ulogu – bilo u definiranju pristupa važnim područjima, bilo uskraćivanjem bitnih sredstava i izvora značajnim igračima.
Autor navodi da Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država, vjerojatno stalno uvučena u iscrpljujuće konflikte s narodima središnje Azije, koji bi uz podršku islamskih zemalja s juga nastojali ponovno osvojiti svoju neovisnost. Pored toga, i Kina bi se vjerojatno protivila restauraciji ruske dominacije u Srednjoj Aziji, s obzirom na svoje rastuće zanimanje za novonastale države na tom području. No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenim milijunskim stanovništvom, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno More, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju.
S druge strane, gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na središnju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe. U smislu geopolitičkog područja Brzezinski je, temeljem Mackinderove teorije, jasno ukazao na sukob interesa velikih sila u Euroaziji koji se prelio na Ukrajinu.
Geopolitički motivi Rusije u pogledu Ukrajine su vrlo složeni i povijesno ukorijenjeni. Pripojenje Krima, zajedno s utjecajem u Abhaziji, omogućila je učinkovitu kontrolu Rusije nad značajnim dijelom Crnog mora (osigurana pomorska baza u Sevastopolju), posebno Kerčkog tjesnaca i Azovskog mora, što je uvijek smatrala svojim strateški vitalnim područjem.
Postoje i drugi geopolitički ciljevi – u Crnom moru postoje znatni resursi nafte i plina, a pored toga Ukrajina je do nedavno bila jedna od glavnih tranzitnih ruta ruskog prirodnog plina u europske zemlje, s tri glavna koridora plinovoda. Potrebno je poznavanje zemljopisnog položaja Ukrajine kako bi se bolje razumjela kriza koja se razvija u regiji, a koja postaje snažno geopolitičko sredstvo i za Rusiju (ograničiti širenje NATO-a) i za Sjedinjene Države (suprotstaviti se ruskom utjecaju, otvoriti put izvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a u Europa smanjujući time europsku energetsku ovisnost o Rusiji.
geopolitika
