Dr. Zlatko i g. Hasanbegović

"Kako li sam samo zaglavio ovdje, i to već drugi put u tri dana?" bit će da je u sebi zavapio naš junak stojeći strpljivo na improviziranoj tribini podno Bogdanovićeva "Kamena cvijeta", vrpoljeći se i meškoljeći povremeno, a opet na trenutke hineći tronutost – učini se čovjeku – kao da je razapet negdje između kufra i sedžde. Za one koji možda ne razumiju, bilo je to nešto poput epske, a mučne borbe dr. Jekylla i mr. Hydea u stamenom tijelu našega heroja.

Eto, manje je od godinu dana kako je gospodin Hasanbegović u trash emisiji svog omiljenog neonacista i osuđenog narkodilera tumačio da država ne treba službeno odavati počast žrtvama ustaškog koncentracijskog logora u Jasenovcu: "Problem je državno pokroviteljstvo nad takvim događajima i, zapravo, ono što se iz godine u godinu događa, a zašto se optužuje bleiburška komemoracija, a to se upravo događa na jasenovačkoj komemoraciji. Dakle, na njoj se ne komemorira žrtva, ne osuđuje počinitelj zločina, već se ona zloupotrebljava za rehabilitaciju jugoslavenskoga komunizma koji sam po sebi, u sebi, u svojem temelju, ima zločin". Ni slutio tada nije naš gospodin Hasanbegović da će mu kojih pola godine dana kasnije u dužnost zapasti upravo skrb o jasenovačkoj komemoraciji i antifašističkoj baštini u sklopu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac što mu ulazi u ministarski portfelj.

Nema gospodin Hasanbegović ni najmanje dileme da je "antifašizam floskula", ali prodefiliralo je tu u međuvremenu svakakvog svijeta – hoćeš civilne udruge, hoćeš kulturnjaci, hoćeš ambasadori akreditirani u Hrvatskoj, hoćeš američki izaslanik za holokaust i kojekakve bagre i fukare našlo se tu pozvanom oglasiti, napisati tekstove po bjelosvjetskim medijima i snimiti filmove po stranjskim televizijama – pa se doktor Zlatko obreo u Jasenovcu "odati počast žrtvama logora". Žrtve su to gnjusnih i bezumnih ustaških zločina upravo onih kojima se gospodin Hasanbegović neskriveno divio kao novinar poletarac u altruističkoj tiskovini "Nezavisna Država Hrvatska" što ju je izdavao zet ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

Samo nekom grubom greškom mladi gospodin Hasanbegović ostao je bez Pulitzera što ga taj vrhunski žurnalistički uradak nesumnjivo zaslužuje: "Ta i takova apokaliptična stvarnost konačni je rezultat diabolične politike onoga i onih koji u svome bezkrajnome cinizmu rekoše da su baštinici i Starčevićeve političke, narodne i državno-pravne misli, onih koji u svojoj paklenoj nakani nisu prezali ni od zlorabljenja časnih simbola i imena ustaških heroja čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše, pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici.

Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora."

Kad je pukla bruka i sramota zbog tog napisa, požurio je doktor Zlatko, natjeran od šefova, pred kamerama i brojnim novinarskim življem, promucati nešto što je trebalo zvučati kao isprika i ograđivanje, ali gospodin Hasanbegović zbog svega je toga bio jako iberšpant, pa smo čuli samo da su "ustaški zločini bili najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda". Ustaški režim i njegova naci-kvinsliška lažna državna tvorevina, smijuljio se u sebi gospodin Hasanebgović, sasvim je ok pa ju je tom prigodom ostavio neosuđenu. Kao što je odmah potom bešćutno ostavio i bespomoćnoga kamermana, koji se srušio na leđa točno ispred njega radeći svoj posao, da leži na cesti, ne pokazujući ni najmanji znak volje da mu pomogne, ni natruhu ljudskosti da da ruku čovjeku u nevolji. Baš onako kako su to radili i "istinski heroji, mučenici i šehidi" gospodina Hasanbegovića koji su uživali u patnjama onih koje su označili neprijateljima. "Herojima, mučenicima i šehidima" to su bili Židovi, Srbi, Romi, antifašisti, gospodinu Hasanbegoviću – novinari.

I nisu samo mladi dani gospodina Hasanbegovića bili intelektualno i kozmopolitski plodni, puno je još njegovih doprinosa civilizarnoj, demokratskoj, pluralnoj i multikulturalnoj ideji. Dženaza rahmetli Mirsada Bakšića prije četiri godine, na kojoj je, opraštajući se od prijatelja koji je preselio na ahiret, ustvrdio da je poraz NDH 1945. godine najveća nacionalna tragedija – "Rahmetli Mirsad je pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine. Za njegov poratni naraštaj, ulazak u javni život značio je odabir između priklanjanja jugokomunizmu i njegovim lažnim protuhrvatskim i protuislamskim vrjednotama, ulaskom u krug privilegirane kaste, ili s druge strane, ostajanja svojim, ali izvan kaste jugokomunističkih pomazanika" – još je jedna potvrda kako nas trenutačna vlast čvrsto drži u krugu pristojnih, civiliziranih zemalja.

Ali znate kako je, nakotilo se tih glasnih judoškudaša kojima je strano sve što je hrvatsko i dali bi bubreg i lijevo plućno krilo da uskrsnu Jugoslavija i komunizam – kako ovdje, tako i po svijetu – pa je doktor Zlatko u samo tri dana morao dva puta sam položiti vijence na stratištu na kojem su heroji i mučenici gospodina Hasanbegovića s veseljem i uživanjem pobili sve što se pobiti dalo, i još, da zlo bude veće, odslušati pravoslavnu liturgiju u Mlaki. No, gospodin Hasanbegović ipak je drčan tip i ne da se provocirati novinarskim huljama i piskaralima koji su mu pripisali odgovornost zbog toga što su predstavnici naroda žrtava bojkotirali službenu državnu komemoraciju, odbrusivši im, neinteligentno prevrćući tezu, da su za ovaj presedan krivi oni koji bojkotiraju komemoraciju.

Zato doktor Zlatko nije časa časio, pa je, u pauzama oplakivanja mučenika i šehida gospodina Hasanbegovića, požurio podivaniti s igumanom manastira Krka (to je valjda jedan iz redova "slavosrbskih opsjenara"), sastati s predsjednikom Svjetske organizacije Roma, pojaviti se na promociji knjige Slavka Goldsteina, čestitati Židovima Pesah, sve onako od srca i iskreno.

Nije to baš najbolje sjelo gospodinu Hasanbegoviću, pa je, kao ponosni najviši uzvanik na premijeri, potrčao pohvaliti tešku filmsku krivotvorinu nadriredatelja Jakova Sedlara "Jasenovac – istina" riječima da su takvi filmovi korisni jer govore o brojnim tabu-temama i da je to najbolji put da se napokon rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti. "Suočiti se trebamo sa svim mračnim stranama, ali u pozadini tog suočavanja uvijek mora biti samo istina", rekao je uznosito gospodin Hasanbegović blagoslivljajući kao stručnjak i znanstvenik notornu, pokvarenu laž koja, po njemu, doprinosi dolasku do istine. Nakon što je ubrzo otkriveno da film vrvi falsifikatima i izmišljotinama, doktor Zlatko je pohitao oprati se od vlastite sramote –  "Nisam autor filma ni kritičar. Jednom sam ga pogledao. Svaki film u kojem se pojavljuju neautentične stvari u tom smislu ne pridonose."

I nepregledan je još niz nesporazuma doktora Zlatka i gospodina Hasanbegovića, koji su si, uz redefiniranje povijesti, u prioritetne zadatke dali i gušenje medija, ušutkavanje kritične misli i zatiranje civilnog društva. Zato je prisustvo doktora Zlatka i gospodina Hasanbegovića, zajedno s Karamarkom, Tepešom, Jurčevićem i ostalom opskurnom bratijom na svečanoj bini, kako rekoše, "proslave" u Jasenovcu uvreda i poniženje za sve mučene i ubijene od ustaške ruke, pljuvačka koja se 71 godinu kasnije cijedi niz mrtva lica logoraša.

Doktor Zlatko i gospodin Hasanbegović proživjeli su ovih dana mučne trenutke – kako osuditi, a zapravo ne osuditi ustaške zločine u Jasenovcu. Za njih, kao članove Počasnog blajburškog voda, dolaze još teži dani – kako ne podržati, a zapravo podržati ustaški dernek na Bleiburgu.