Uvijek su tu teze o tome da su koncerti preblizu bitnih datuma iz rata ili da takvoj vrsti muzike nije mjesto u Hrvatskoj, a iza svega stoji, da se ne lažemo, nacionalistički hejt prema Srbima.
Ako to do sada i nije bilo toliko očito, nakon pokušaja zabrane koncerta Željka Samardžića na splitskom Sustipanu postalo je neosporno da bauk cenzure kruži Hrvatskom. I nije ga na kruženje pokrenuo cinični pulski gradonačelnik Filip Zoričič, iako jeste aktivirao novi val zabrana.
Oni boljeg pamćenja sjetit će se nedavnih nasrtaja braniteljskih udruga na Bajagin koncert u Karlovcu, ali i pokušaj istih tih udruga, uz puno razumijevanje tadašnjeg splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare, da zabrane koncert Hladnog piva u Splitu. Svjedočili smo zatim i histeriji desnice zbog toga što se u sklopu Međunarodne smotre folklora u Zagrebu plesalo Užičko kolo, a gradonačelnik Vinkovaca je zabranio koncert Rade Šerbedžije, u gradu u kojem je taj divni umjetnik odrastao i formirao se.
I uvijek su tu bile somnambulne teze o provokacijama manjine nad većinom, o tome da se koncerti odvijaju preblizu bitnih datuma iz rata ili da takvoj vrsti muzike nije mjesto u Hrvatskoj, a iza svega je zapravo stajao, da se ne lažemo, nacionalistički hejt prema Srbima i svemu što se asocijativno može vezati za srpsku kulturu, bila ta asocijacija ispravna ili ne.
Jedino pak što razlikuje aktualni val zabrana ili pokušaja zabrana iz posljednjih godina u odnosu na onaj iz devedesetih jeste u tome da je tada cenzura tog tipa bila državni projekt, a sada nije. Međutim svi akteri zabrana jesu u punom smislu riječi duhovna djeca devedesetih, zahvaljujući čemu upravo oni najefikasnije demantiraju sve one bajke o Tuđmanovom dobu i naravi njegove vlasti.
Ono što je u čitavoj priči znakovito jeste iskreno uvjerenje cenzora da rade u ime većine čiju političku volju predstavljaju, što je i sam gradonačelnik Pule Filip Zoričić ovih dana, kad se sve smirilo, izrekao u intervjuu tjedniku Express. Iz toga se pak mogu izvesti dva zaključka. Prvi je da desničari, klerikalci i veterani iskreno vjeruju da demokracija znači teror većine nad manjinom.
No, drugi i zabavniji zaključak odnosi se na to da uopće nije riječ o većini i da bi svi ti neuspješno zabranjeni koncerti različitih žanrova bili ili jesu bili rasprodani. Što po tko zna koji put ukazuje na tragikomičnost fantazije hrvatskih nacionalista o tome da hrvatsko društvo predstavlja neku vrstu malograđanske miteleuropsko-mediteranske arkadije, u kojoj nema mjesta za balkanske kulturne utjecaje. Ono što u priči oko ovoga najviše fascinira jeste to što svi znaju da je ona lažna, ali javno inzistiraju na njoj.
Stoga je za objašnjenje ovog fenomena opet najbolje poslužiti se primjerom Splita u kojem je HDZ desetljećima kupio glasove građana iz rubnih urbanih i prigradskih naselja prodajući tim ljudima kao lidere autentične Splićane s besprijekornim građanskim karijerama i statusima koji s tim svijetom, odnosno s bazom glasača HDZ-a nisu imali ništa. A onda se na izborima pojavio Željko Kerum i pomeo svih, jer su ti birači konačno dočekali autentičnog kandidata. I što se nakon toga dogodilo? Pa isti taj Kerum koji se predstavljao kao izvorni kandidat ulične i prigradske desnice je napravio sve da ga prihvati poslovna, intelektualna i svjetovna elita Splita s pedigreom.
Drugim riječima, koliko god to često frustriralo tzv. malog čovjeka, u Hrvatskoj svi pristaju na igru stvaranja lažne slike o stvarnom karakteru društva i zemlje u javnosti.
I po tome su, da se vratimo na Zoričića i ostale, oni doista predstavnici većine, ali one licemjerne koja istovremeno sluša ‘suspektnu’ muziku i drži do miteleuropejstva. Da se nešto u takvom ambijentu ipak pomiče svjedoči i to da su splitske liberalne vlasti odlučile intervenirati u odluku direktora Park-šume Marjan, pa birokratskim rječnikom sanirale situaciju i Samardžić će na kraju nastupiti u gradu. Devedesete su dakle i dalje sveprisutne, ali polako odlaze sa scene.
Što se pak samog Željka Samardžića tiče, znao sam ga kao veselog Mostarca koji je otpjevao Veležovu himnu ‘Rođeni, rođeni’ autora Kemala Montena, da bi u nekom sasvim drugom životu, malo manje od dvadeset godina nakon toga, čekajući s tridesetak ljudi ispred zagrebačkog kluba Pauk na odluku organizatora hoće li se zbog malog interesa uopće održati koncert Borisa Leinera na kojem je trebao predstaviti svoj prvi samostalni album, primijetio stotine ljudi koji idu u obližnji Best. Na plakatu zalijepljenom kraj ulaza u Pauk pisalo je da u Bestu svira Željko Samardžić, na što sam ljudima s kojima sam došao rekao da znam jednog Željka Samardžića, ali da ovo pouzdano nije taj čovjek.
Međutim, bio je. I bez obzira što stvarno ne znam nijednu njegovu pjesmu, osim ‘Rođenih’, drago mi je da je uspio.
