Sveopća apatija ponovno je dovela nacionalističke partije na vlast. Ovoga puta one su čvrsto odlučile dovršiti posao na kulturnom i intelektualnom planu, što je trend koji ovih mjeseci povezuje Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu
Piše: Dragan Markovina- Analiziraj.ba
Proces koji se trenutačno događa na postjugoslavenskom prostoru, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju, a kojeg vodi radikalizirana desnica, čije su ideje u punom smislu riječi ušle u mainstream, možemo zajednički imenovati drugim valom konzervativnih revolucija. Imajući u vidu da se prvi takav val dogodio u devedesetim godinama, s promjenom režima i nastupom nacionalističke paradigme, te da on, zbog čitavog niza okolnosti, nije u potpunosti destruirao modernizacijsko kulturno nasljeđe, njegovu današnju reaktualizaciju možemo razumjeti kao pokušaj dovršavanja nedovršenog.
O čemu se radi? Prvi val nacionalističkih revolucija, koje su, pored promjene društvenog uređenja, uvele nacionalistički diskurs i snažno klerikalizirale sva društva na postjugoslavenskom prostoru, donekle je zaustavljen s političkim promjenama početkom dvijetisućitih. Iako je na koncu, što je post festum postalo prilično vidljivo, to zaustavljanje doživjelo suštinski neuspjeh, ono je imalo snažan subverzivni potencijal u odnosu na vladajuće paradigme. I to u prvom zahvaljujući činjenici da se značajan dio građana iskreno nadao revitalizaciji modernističkih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, nakon okončanja rata. Kad su te nade ispuhale, došlo je do sveopće apatije koja je ponovno dovela nacionalističke partije na vlast. Da su one ovoga puta čvrsto odlučile dovršiti posao na kulturnom i intelektualnom planu, više je nego jasno.
Kako je jačala kulturna scena
No, prije nego se posvetimo aktualnom trenutku, malo ćemo preciznije ukazati na glavne značajke promjena s početka dvijetisućitih. Tada je, naime, i pored nevoljkosti i nedostatka snage vladajućih socijaldemokrata u Hrvatskoj, Alijanse u Bosni i Hercegovini te koalicije DOS-a u Srbiji, da razgrade ideološku i mitološku pozadinu dotadašnjih režima, na kulturnom planu ipak dodatno osnažena ili formirana internacionalna kulturna scena, koja je baštinila modernu urbanu kulturu predratnog jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora. Kad se ona, na valu tih promjena, stala iznova formirati, izgradila je čitavu mrežu kontakata na svim kulturnim poljima, od filmskih, preko književnih, do intelektualnih i spisateljskih, nudeći jednu novu vrstu kvalitete koja je daleko nadmašivala sterilnu produkciju klaustrofobičnih društava iz devedesetih godina. Dvostrukim neuspjehom, alternativnih, više ili manje antinacionalističkih partija, došli smo u situaciju vrlo sličnu onoj u Poljskoj ili Mađarskoj. Dakle situaciju intenzivne, naglašene klerikalizacije i konzervativizacije društva, koja je umnogome pogonjena snažnim totalitarnim refleksima tamošnjih vladajućih partija. Iako je više no jasno kako se radi o posvemašnjoj idejnoj impotenciji, politička ostrašćenost koja se najsnažnije očituje u ofanzivi na kulturnom i medijskom polju nametala se kao jedini istinski prostor za provođenje politike i uvođenje novog vala duhovne revolucije.
Svaka od promatranih zemalja ima, naravno, određene specifičnosti, koje s jedne strane ukazuju na snažnu političku i društvenu opoziciju takvim događanjima u Hrvatskoj te izostanak snažne političke opozicije tim nastojanjima u BiH i Srbiji, u kojima je otpor sveden na dijelove civilnog društva, intelektualne scene i medija. Kako konkretno djeluju ti mehanizmi, jednostavno je uočiti čak i površnim praćenjem društvenih i političkih zbivanja. U Hrvatskoj je izvršena višegodišnja priprema onoga što se sada događa, a što je vježbano na slučajevima referenduma o istospolnim brakovima, pitanju ćirilice u Vukovaru i prosvjedima ispred ministarstva branitelja. Unatoč tome što je takva logistička priprema logično dovela do sve otvorenije ustašizacije društva te u konačnici do imenovanja otvorenog simpatizera ustaške ideologije, Zlatka Hasanbegovića, za ministra kulture, mnogi su ostali začuđeni tim razvojem događaja. Naivno odbijajući prihvatiti da stvari mogu tako daleko otići. Zahvaljujući svemu, navedena situacija trenutačno je takva da su se na udaru novog ministra našli neprofitni mediji i Hrvatski povijesni muzej, s ozbiljnim izgledima i najavama da sljedeći na redu budu javna televizija i HINA, ali i kompletna kulturna scena koja se ne uklapa u ono što ministar zove izgradnjom nove nacionalne paradigme.
BiH, Hrvatska i Srbija
Da je takvih ogromna, i to najkreativnija većina kulturnih radnika, jasno je svakome tko iole prati tu scenu, što su sami ti kulturnjaci i prepoznali, masovno potpisujući peticiju protiv novog ministra. Slična stvar dogodila se još ranije u Bosni i Hercegovini, kada je u novom proračunu za 2016. godinu federalna ministrica kulture i sporta, Zora Dujmović, pored toga što je odlučila uvesti sulude etničke kriterije prilikom dodjele sredstava kulturnim programima, napravila takvu selekciju da je uskratila potporu najkreativnijim i međunarodno dokazanim programima koji istinski predstavljaju kulturu Bosne i Hercegovine u svijetu. Umjesto njih, odlučila je sufinancirati razne programe lokalnog značaja i na razini folklornih, kulturno-umjetničkih društava. Takva odluka je, naravno, izazvala buru negodovanja, zahvaljujući čemu su 22 institucije i čitav niz kulturnih radnika, među kojima su, između ostalih, i MESS, Sarajevski ratni teatar te Sarajevo Film Festival, potpisali i uputili oštar protest protiv takve politike. Identičnost obrasca u Hrvatskoj i BiH ne može biti slučajna. Potpuna anonimnost aktualnih ministara, koji u kulturnom smislu ne predstavljaju ništa, njihova uvjerenost u to da imaju misiju i forsiranje “mrtve” utilitarne kulture, nasuprot modernističkoj i živoj, previše su identični da bismo ih smatrali slučajnim.
Gotovo posve isti proces događa se već duže vrijeme i u Vučićevoj Srbiji, u kojoj pod smokvinim listom liberalnog ministra kulture Ivana Tasovca cvjeta prava ideološka konzervativna revolucija. Njezine se specifičnosti za sada iscrpljuju u podilaženju bizarnim akcijama kojima se brišu latinični natpisi na Kulturnom centru Beograda i smjenjuju direktori tog i sličnih centara koji su ostvarivali kulturni program posve stran tzv. Konzervativnim vrijednostima. Ta su nastojanja, naravno, praćena i pokušajima uvođenja totalne političke prevlasti Vučićeve partije, koja na svaki mogući način, pa i značajnim smanjenjem sredstava za kulturu, pokušava demontirati demokratsku vlast u Vojvodini. U svjetlu navedenih nastojanja, ne trebaju čuditi ni pokušaji rehabilitacije kolaboracionističkog režima Milana Nedića, koji slijede obrasce slične rehabilitacije Draže Mihailovića.
Porast radikalnih stranaka i protesta
Iako je iz svega navedenog više nego jasno da se devedesete vraćaju na velika vrata, i to na gotovo cijelom postjugoslavenskom prostoru, bitna razlika u odnosu na to doba, pored toga što, na svu sreću, nema više ratnih zbivanja, tiče se međunarodnog konteksta, danas značajno drukčijeg no onda. Dok je, naime, u to doba Europska unija bila zainteresirana za ovaj prostor i istinski odana demokratskim vrijednostima, današnja se previranja odvijaju u vremenu u kojem se u čitavoj EU bilježi porast utjecaja radikalnih desnih stranaka i pokreta, kojima u nekadašnjim dijelovima Istočne Europe nije strana ni suspenzija demokratskih procesa te uvođenje autokracije. Samim tim, svi ovi procesi ne samo što ne nailaze na osudu od strane europske diplomacije nego čak u Europi nalaze i uzore.
Uvažavajući sve navedeno, jasno je kako je opozicija ovakvim politikama prepuštena sama sebi, što ne bi bio neki preveliki problem da društva, postepeno naviknuta na normalizaciju nekada nezamislivog, nisu sve spremnija trpiti sve više autokracije i uvođenje fašizma na mala vrata.
tacno
Piše: Dragan Markovina- Analiziraj.ba
Proces koji se trenutačno događa na postjugoslavenskom prostoru, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju, a kojeg vodi radikalizirana desnica, čije su ideje u punom smislu riječi ušle u mainstream, možemo zajednički imenovati drugim valom konzervativnih revolucija. Imajući u vidu da se prvi takav val dogodio u devedesetim godinama, s promjenom režima i nastupom nacionalističke paradigme, te da on, zbog čitavog niza okolnosti, nije u potpunosti destruirao modernizacijsko kulturno nasljeđe, njegovu današnju reaktualizaciju možemo razumjeti kao pokušaj dovršavanja nedovršenog.
O čemu se radi? Prvi val nacionalističkih revolucija, koje su, pored promjene društvenog uređenja, uvele nacionalistički diskurs i snažno klerikalizirale sva društva na postjugoslavenskom prostoru, donekle je zaustavljen s političkim promjenama početkom dvijetisućitih. Iako je na koncu, što je post festum postalo prilično vidljivo, to zaustavljanje doživjelo suštinski neuspjeh, ono je imalo snažan subverzivni potencijal u odnosu na vladajuće paradigme. I to u prvom zahvaljujući činjenici da se značajan dio građana iskreno nadao revitalizaciji modernističkih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, nakon okončanja rata. Kad su te nade ispuhale, došlo je do sveopće apatije koja je ponovno dovela nacionalističke partije na vlast. Da su one ovoga puta čvrsto odlučile dovršiti posao na kulturnom i intelektualnom planu, više je nego jasno.
Kako je jačala kulturna scena
No, prije nego se posvetimo aktualnom trenutku, malo ćemo preciznije ukazati na glavne značajke promjena s početka dvijetisućitih. Tada je, naime, i pored nevoljkosti i nedostatka snage vladajućih socijaldemokrata u Hrvatskoj, Alijanse u Bosni i Hercegovini te koalicije DOS-a u Srbiji, da razgrade ideološku i mitološku pozadinu dotadašnjih režima, na kulturnom planu ipak dodatno osnažena ili formirana internacionalna kulturna scena, koja je baštinila modernu urbanu kulturu predratnog jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora. Kad se ona, na valu tih promjena, stala iznova formirati, izgradila je čitavu mrežu kontakata na svim kulturnim poljima, od filmskih, preko književnih, do intelektualnih i spisateljskih, nudeći jednu novu vrstu kvalitete koja je daleko nadmašivala sterilnu produkciju klaustrofobičnih društava iz devedesetih godina. Dvostrukim neuspjehom, alternativnih, više ili manje antinacionalističkih partija, došli smo u situaciju vrlo sličnu onoj u Poljskoj ili Mađarskoj. Dakle situaciju intenzivne, naglašene klerikalizacije i konzervativizacije društva, koja je umnogome pogonjena snažnim totalitarnim refleksima tamošnjih vladajućih partija. Iako je više no jasno kako se radi o posvemašnjoj idejnoj impotenciji, politička ostrašćenost koja se najsnažnije očituje u ofanzivi na kulturnom i medijskom polju nametala se kao jedini istinski prostor za provođenje politike i uvođenje novog vala duhovne revolucije.
Svaka od promatranih zemalja ima, naravno, određene specifičnosti, koje s jedne strane ukazuju na snažnu političku i društvenu opoziciju takvim događanjima u Hrvatskoj te izostanak snažne političke opozicije tim nastojanjima u BiH i Srbiji, u kojima je otpor sveden na dijelove civilnog društva, intelektualne scene i medija. Kako konkretno djeluju ti mehanizmi, jednostavno je uočiti čak i površnim praćenjem društvenih i političkih zbivanja. U Hrvatskoj je izvršena višegodišnja priprema onoga što se sada događa, a što je vježbano na slučajevima referenduma o istospolnim brakovima, pitanju ćirilice u Vukovaru i prosvjedima ispred ministarstva branitelja. Unatoč tome što je takva logistička priprema logično dovela do sve otvorenije ustašizacije društva te u konačnici do imenovanja otvorenog simpatizera ustaške ideologije, Zlatka Hasanbegovića, za ministra kulture, mnogi su ostali začuđeni tim razvojem događaja. Naivno odbijajući prihvatiti da stvari mogu tako daleko otići. Zahvaljujući svemu, navedena situacija trenutačno je takva da su se na udaru novog ministra našli neprofitni mediji i Hrvatski povijesni muzej, s ozbiljnim izgledima i najavama da sljedeći na redu budu javna televizija i HINA, ali i kompletna kulturna scena koja se ne uklapa u ono što ministar zove izgradnjom nove nacionalne paradigme.
BiH, Hrvatska i Srbija
Da je takvih ogromna, i to najkreativnija većina kulturnih radnika, jasno je svakome tko iole prati tu scenu, što su sami ti kulturnjaci i prepoznali, masovno potpisujući peticiju protiv novog ministra. Slična stvar dogodila se još ranije u Bosni i Hercegovini, kada je u novom proračunu za 2016. godinu federalna ministrica kulture i sporta, Zora Dujmović, pored toga što je odlučila uvesti sulude etničke kriterije prilikom dodjele sredstava kulturnim programima, napravila takvu selekciju da je uskratila potporu najkreativnijim i međunarodno dokazanim programima koji istinski predstavljaju kulturu Bosne i Hercegovine u svijetu. Umjesto njih, odlučila je sufinancirati razne programe lokalnog značaja i na razini folklornih, kulturno-umjetničkih društava. Takva odluka je, naravno, izazvala buru negodovanja, zahvaljujući čemu su 22 institucije i čitav niz kulturnih radnika, među kojima su, između ostalih, i MESS, Sarajevski ratni teatar te Sarajevo Film Festival, potpisali i uputili oštar protest protiv takve politike. Identičnost obrasca u Hrvatskoj i BiH ne može biti slučajna. Potpuna anonimnost aktualnih ministara, koji u kulturnom smislu ne predstavljaju ništa, njihova uvjerenost u to da imaju misiju i forsiranje “mrtve” utilitarne kulture, nasuprot modernističkoj i živoj, previše su identični da bismo ih smatrali slučajnim.
Gotovo posve isti proces događa se već duže vrijeme i u Vučićevoj Srbiji, u kojoj pod smokvinim listom liberalnog ministra kulture Ivana Tasovca cvjeta prava ideološka konzervativna revolucija. Njezine se specifičnosti za sada iscrpljuju u podilaženju bizarnim akcijama kojima se brišu latinični natpisi na Kulturnom centru Beograda i smjenjuju direktori tog i sličnih centara koji su ostvarivali kulturni program posve stran tzv. Konzervativnim vrijednostima. Ta su nastojanja, naravno, praćena i pokušajima uvođenja totalne političke prevlasti Vučićeve partije, koja na svaki mogući način, pa i značajnim smanjenjem sredstava za kulturu, pokušava demontirati demokratsku vlast u Vojvodini. U svjetlu navedenih nastojanja, ne trebaju čuditi ni pokušaji rehabilitacije kolaboracionističkog režima Milana Nedića, koji slijede obrasce slične rehabilitacije Draže Mihailovića.
Porast radikalnih stranaka i protesta
Iako je iz svega navedenog više nego jasno da se devedesete vraćaju na velika vrata, i to na gotovo cijelom postjugoslavenskom prostoru, bitna razlika u odnosu na to doba, pored toga što, na svu sreću, nema više ratnih zbivanja, tiče se međunarodnog konteksta, danas značajno drukčijeg no onda. Dok je, naime, u to doba Europska unija bila zainteresirana za ovaj prostor i istinski odana demokratskim vrijednostima, današnja se previranja odvijaju u vremenu u kojem se u čitavoj EU bilježi porast utjecaja radikalnih desnih stranaka i pokreta, kojima u nekadašnjim dijelovima Istočne Europe nije strana ni suspenzija demokratskih procesa te uvođenje autokracije. Samim tim, svi ovi procesi ne samo što ne nailaze na osudu od strane europske diplomacije nego čak u Europi nalaze i uzore.
Uvažavajući sve navedeno, jasno je kako je opozicija ovakvim politikama prepuštena sama sebi, što ne bi bio neki preveliki problem da društva, postepeno naviknuta na normalizaciju nekada nezamislivog, nisu sve spremnija trpiti sve više autokracije i uvođenje fašizma na mala vrata.
tacno
