Sisački biskup Vlado Košić često nastupa i u pravilu svojim izjavama skandalizira onaj dio hrvatske javnosti koji nije zahvaćen hrvatskim nacionalizmom i katoličkim fanatizmom. U okviru kratkog teksta nije moguće ni taksativno pobrojati njegove sramotne i sablažnjive izjave i postupke otkako je došao na čelo sisačke biskupije. Poznat je po opravdavanju ustaškog pokreta i po podržavanju ratnih zločinaca, a hrvatsku javnost je ovih dana ponovno šokirao propovijeđu na misnom slavlju u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom na blagdan krštenja Gospodinova 10. siječnja.
Misnim slavljem je obilježen spomen na 443. obljetnicu bitke protiv Turaka (13. siječanj 1578. godine) u utvrdi Gvozdansko, smještenoj nedaleko od sadašnje granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj su ondašnji mještani Gvozdanskog stradali braneći svoj zavičaj od osvajačkog pohoda vojske Osmanskog carstva. Povijesnu bitku na utvrdi Gvozdansko biskup Košić interpretira prema logici hrvatskog nacionalizma po kojoj su sve bitke iz prošlosti bile zapravo bitke za sadašnju domovinu Hrvatsku. U svojoj propovijedi biskup Košić govori o „slavnoj pogibiji hrvatskih branitelja“ koji su „svim naraštajima našeg naroda svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju“. Jasno je da biskup Košić svjesno manipulira poviješću i sadašnjim mještanima Gvozdanskog i da prošlost prostora koji zauzima njegova biskupija želi retroaktivno kroatizirati ideologijom bolesnog hrvatskog domoljublja.
Spominjući se davne bitke, biskup Košić u svojoj propovijedi ističe kako je „borba resila i resi hrvatski narod bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi“, ali i dodaje, da se nije lako boriti protiv potresa jer je „potres teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba.“ Ovdje ponajprije treba kazati da samo čovjek pomućenog i pomračenog uma može povlačiti ovakve usporedbe. Biskup Košić, slično kao i neki drugi katolički biskupi i svećenici, a i duhovne vođe drugih zajednica na ovim prostorima, rado obilježava bitke iz prošlosti, jer mu one služe da se razračunava s neprijateljima u sadašnjosti. Kako država Hrvatska nije ugrožena ni od Turaka ni od komunista, jasno je da Košić svojom propovijeđu stavlja mete na čela malobrojnih Srba u Hrvatskoj.
U drugom dijelu spomenute propovijedi biskup Košić govori i o „demografskom izumiranju kao najvećem neprijatelju hrvatskog naroda“. U trenutku kad deseci tisuća ljudi pogođenih potresom strahuju za svoje živote i živote svojih najbližih, biskup Košić potiče vjernike da „brane svoj identitet do posljednje kapi krvi“, da rađaju više djece i da se brinu o budućnosti naroda i domovine. Evo nekoliko rečenica iz tog demografskog dijela propovijedi: „Zašto današnji hrvatski ljudi više nemaju volje rađati djecu, radovati se životu i podizati potomstvo? Zar naše mlade roditelje, koji bi mogli imati više djece, samo vlastita komocija sprječava da su postali sebični te ne uspijevaju misliti na druge, već samo na sebe i vlastitu djecu?“
Kad je riječ o demografiji, biskup Košić nije usamljen, jer se i mnogi drugi hrvatski biskupi i svećenici rado bave intimom svojih vjernika i donjim dijelom ljudskih tijela, dakle upravo onim čime se ne bi trebali baviti i što nije zadaća navjestitelja Evanđelja. Oni bi rado propisivali pravila seksualnog ponašanja, zavlačili se u spavaće sobe i određivali ljudima kako će urediti ljubavni, bračni i obiteljski život. U trenutku dok se dio građana Hrvatske, među njima i mnogi vjernici sisačke biskupije kojom upravlja Košić, u strahu od novih potresa sklanja pod šatore i u kontejnere, i dok strepi od gladi, zime, siromaštva, beskućništva i neizvjesne budućnosti, njihov pastir im predbacuje da su se prepustili komociji, „utjecaju konzumerističkog i hedonističkog svijeta“, pa im poručuje da se trebaju brinuti za natalitet i demografsko očuvanje hrvatskog naroda. Kakav perfidan i izopačen um!
Biskupa Košića (rođenog 1959.), za pomoćnog zagrebačkog biskupa postavio je papa Ivan Pavao II. 1998. godine, a nakon što je osnovana sisačka biskupija, papa Benedikt XVI. ga je imenovao prvim njezinim biskupom. U svom dvadesetogodišnjem biskupovanju, Košić je obnašao različite službe u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Bio je pročelnik Vijeća za ekumenizam i dijalog, zadužen za međuvjerski dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a bio je i predsjednik komisije Iustitia et pax (pravda i mir). Činjenica da je Košić sa svojim isključujućim i militantnim stavovima prema drugim vjerama, narodima i svjetonazorima bio na čelu važnih tijela i komisija Katoličke crkve u Hrvatskoj govori i o stanju duha u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.
Zna biskup Košić da su u potresima koji su pogodili Hrvatsku stradali i mnogi ljudi koji nisu Hrvati i katolici i koji imaju drugu nacionalnu i vjersku pripadnost, među njima upravo Srbi prema kojima često ispaljuje svoje otrovne strijele. Zna biskup Košić da i Evanđelje i Katolički socijalni nauk i moral traže da se u trenucima ljudskih tragedija pokaže solidarnost prema svima bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Zna, ili bi mogao znati, da u trenucima kad ljudi stradavaju ne bi trebalo moralizirati i dodatno im prisjedati na muku. Sve on to zna, pa njegove riječi izrečene u propovijedi na misnom slavlju u Gvozdanskom odzvanjaju još perfidnije i perverznije.
Neka bude spomenuto i to da je Košić teologiju doktorirao pod mentorstvom poznatog hrvatskog teologa Ivana Goluba (1930.-2018.), akademika, sveučilišnog profesora, pjesnika, književnog prevoditelja i povjesničara kulture. Košić je za svoje biskupsko geslo izabrao riječi Ljubav svemu se nada (Caritas omnia sperat), a svojim nastupima konstantno širi mržnju i sramoti i svoga teološkog učitelja Goluba, a pogotovo Učitelja Isusa iz Nazareta. I takav čovjek je trenutno u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji predsjednik Vijeća za nauk vjere, najvažnijeg vijeća u Katoličkoj crkvi!
Ako je točna pretpostavka da biskup Košić naglas izgovara ono što većina hrvatskih katoličkih biskupa, svećenika i vjernika zastupa, tim više ima razloga za zabrinutost među onim katolicima u Hrvatskoj kojima je stalo do izvornog kršćanstva i nauka Isusa iz Nazareta. Sudeći prema javnim nastupima biskupa Košića, Isusovo Evanđelje (dobra vijest) za njega je doista „umrlo na križu“ (F. Nietzsche), pa je i kršćanstvo biskupa Košića posve zarobljeno u matricama povijesnih militantnih političkih katolicizama. To je kršćanstvo koje širi dvostruki strah – i kod vlastitih vjernika i kod ljudi koji ne pripadaju katoličkoj zajednici. To je kršćanstvo koje živi u mentalnom sklopu povijesnih neprijateljstava, ukopano u predziđa i utvrde, zarobljeno i ograđeno rešetkama.
Kršćanstvo biskupa Košića je nepristojno i uvredljivo, s retrogradnim i dekadentnim pogledima na svijet. To je militantno i gvozdeno kršćanstvo, teško oboljelo od idolatrijskog obožavanja kulta Crkve, nacije i domovine, pri čemu sve drugo postaje bezvrijedno, i konkretni čovjek i Bog u koga se vjeruje.
lupiga
