Zasluženi Oscar Anthonyju Hopkinsu
Piše Janko Heidl
Kao i u Ljubavi (2012) Michaela Hanekea, prethodnom filmu o nepopravljivim nemoćima starenja koji je pobudio osobitu pozornost i ostavio trajnijega traga, u Ocu debitanta Floriana Zellera životni prostor, stan u kojemu borave protagonisti, pokazuje se gotovo samostalnim likom, entitetom čije bivanje uvelike pridonosi oslikavanju i razumijevanju središnjih osobnosti. U obama slučajevima riječ je o prostranim građanskim stanovima dobrostojećih vlasnika, u Ljubavi pariškom, u Ocu londonskom. No dok je stan iz Ljubavi svojim zagasitim okerima i cinoberima te stanovitom iznurenošću trajanja sugerirao određenu povijest, bolja vremena u kojima su ga, u naponu snage, vlasnici uredili prema ondašnjim (1970-e, procjenjujemo) standardima, trendovima i vlastitim željama, stan iz Oca doima se svjetlijim, osunčanijim, ugodnije azurnim, no kao da iz prizora u prizor kradom mijenja obličje, tlocrt, dimenzije, nijanse i teksture. Ili nam se to samo pričinja zbog kutova snimanja, načina osvjetljenja, pokreta kamere?
Tiho, nenametljivo unošenje osjećaja nesigurnosti u to što vidimo jedna je od majstorija kojima se vješto i sigurno poslužio Francuz Florian Zeller, čiji Otac – temeljen na vlastitoj istoimenoj drami (La Père, 2012), uspješno postavljenoj u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i drugdje – mahom počiva na konceptu predočavanja nekoherentnog doživljaja sebe i okoline u osoba načetih demencijom. Ovdje je to naslovni otac, Anthony, u vrlo dojmljivoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa, među inima, zasluženo nagrađenom i Oscarom. Kako je u takvim slučajevima i uobičajeno, starac u razmjerno dobroj fizičkoj formi ne priznaje i, dakako, ne shvaća da mu izmiče perspektiva zbilje, a cjelina je ponajprije usmjerena na prikaz odnosa između njega i kćeri Anne (Olivia Colman), koji se pretežno sastoji od njezinih nastojanja da ga odgovarajuće zbrine i njegova odbijanja pomoći, budući da mu, uvjeren je, nije potrebna, jer je „posve sposoban brinuti se sam o sebi“. Osim što se tijekom filma, uglavnom smještena u interijer, povremeno preoblikuje sam stan – za koji nismo sigurni je li očev, kako on smatra, ili kćerin u koji ga je preselila, kako ona kaže, a gdjekad se amalgamira i s prostorima bolnice i doma za starije i nemoćne – kći, kao i njegovateljicu gdjegdje glume druge glumice (Olivia Williams i Imogen Poots), a mjestimice se pojavljuju i dvojica muškaraca koji bi mogli biti, a možda i nisu, Annin (bivši) suprug (Mark Gatiss i Rufus Sewell). Neki se prizori djelomice i ponavljaju u donekle drukčijim inačicama, što potkopava i percepciju vremenskog kontinuiteta – što je prije, što poslije? – a ponekog će zacijelo asocirati na kalambure, primjerice, Luisa Buñuela ili Charlieja Kaufmana.
Većina toga, iako ne sve, do kraja će filma gledatelju biti dovoljno razbistreno, a jedna od vrlina Zellerova pristupa i izvedbe, u suradnji sa scenaristom Christopherom Hamptonom (Zeller i Hampton nagrađeni su Oscarom za scenarij prema postojećem djelu), jest da uza sve pomake i iskošenosti neprestano imamo dojam da pratimo realističnu, zbiljsku, prizemljenu pripovijest, a ne kakvu, recimo, nadrealističku fantaziju u kojoj se može dogoditi što god autoru padne na pamet. Tomu, dakako, pridonose u svakodnevicu usidreni dijalozi, nazovimo je činjenična gluma Olivie Colman te čista, jasna filmska fotografija Bena Smitharda kao i montaža Yorgosa Lamprimosa, a nedvojbeno i Hopkinsov nastup kojim Anthonyja, bez obzira na vrludavu nepouzdanost njegovih misli, vazda drži uvjerljivo fizički prisutnim, stvarnim, gravitacijom pričvršćenim za tlo.
Osobito je postignuće i odlično odmjerena ravnoteža između subjektivnosti i objektivnosti predočavanja. Svijet Oca prikazan je predstavljanjem njegova, očeva nesuvisla poimanja, no neidentificirani pripovjedač nije on nego neki objektivni, sveznajući promatrač, zapažač, sposoban oćutjeti tuđe zlopaćenje i uživjeti se u tuđi um.
Unatoč donekle rebusnom izlaganju, Otac teče poprilično razgovijetno, grabi dobrim ritmom bez praznoga hoda, tek pravovremeno zastajkujući da omogući potreban predah, a premda nedvojbeno sućutan, najvećim se dijelom suzdržava od sentimentalnosti da bi tek u završnici, dostojanstveno i primjereno, posegnuo za mogućim izmamljivanjem suze.
Otac je bio nominiran za još četiri Oscara – za film, sporednu žensku ulogu (Colman), montažu i scenografiju – koje nije osvojio.
