Razumijem predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića. Jer dosta mu je jeftinih i lažnih podjela na ljevicu i desnicu. U Hrvatskoj nema ni ljevice ni desnice. Kamo sreće da ima. U nas su svi drveno željezo. Na priču o desničarskim kandidatima koji se bore protiv ljevičara Josipovića, Milan je, vjerojatno iznerviran rekao da je on jedini ljevičar. Pri tome je dodao da Ivo nema pojma kako živi narod, da je uvijek redovito dobivao plaću i nikad nije bio gladan. U pet godina mandata nije pokazao socijalnu osjetljivost niti je ozbiljno kritizirao vlast iz koje je i sam potekao. Sve što je ikada rekao o agoniji, gladi i nezaposlenosti bile su tek jezične kule od karata. Činjenica jest da je Ivo pripadnik crvene buržoazije. Tata mu je bio solidno rangirani komunistički političar koji je dobio, tvrdilo se židovski, stan u središtu Zagreba. Kokošari iz loših tajnih službi pokušali su mu podvaliti da je bio šef Golog otoka i naređivao politička ubojstva. Čista glupost koja je njegovom sinu dizala rejting. Istina je da je sedamdesetih bio šef komisije koja je ispitivala nacionalistička zastranjivanja i da se Miko Tripalo negativno izražavao o njegovom moralnom profilu. Ivo je cijeloga života bio u strukturama koje ni dana nisu provele u realnom sektoru, čak je, unatoč komunističko-partizanskoj prošlosti njegove obitelji, pokazao veliku ljubav ka novcu. Uostalom, ima pozamašnu imovinu. Utoliko je zaista teško dokazati da bi bila riječ o ljevičaru. Nikada u pet godina njegova mandata nisam čuo citat nekog ljevičarskog filozofa kojeg bi predsjednik izgovorio.
Budući da nemam ambicija biti tajni špijun, nisam se potrudio doznavati o imostskom podrijetlu Milana Kujundžića. Činjenica da ni on nije radio u relanom sektoru. Siguran sam da je stručan liječnik, baš kao Ivo pravnik i glazbenik, ali on nije dio naroda već njegova elita. Činjenica je i da je dugo šef u bolnici, što je u nas uvijek vezano uz pripadnost partiji. A Milan jest bio član onog HDZ-a koji je proveo privatizaciju, iznjedrio Sanadera i niz drugih. Moguće je da je Kujundžić potomak nekih radnika žuljevitih ruku koji su u socijalizmu bez pomoći partije i politike pokušavali stvoriti preduvjete za normalan život. Utoliko bi mu mogao povjerovati da ipak zna kako je živjela radnička klasa. Bilo je radničke klase u dva desetljeća HDZ-ovog vladanja nad čijom se sudbinom slabo plakalo. Moguće je i da Milan bolje zna kako je narodu jer taj narod kod njega dolazi u bolnicu. Ivina životna saznanja ipak su bila vezana uz studentsku populaciju, a Pravni je fakultet ipak bio vrlo poželjan, a pravničko-odvjetnički poslovi smatrani najelitnijim u nas. Naravno i liječnike se nosilo na rukama, ali nije lako imati posla s bolesnim jadom koji nema što jesti, a onda ga zadesi još i teška bolest. Zato toliko liječnika navaljuje u politiku. Tamo imaš dobru plaću, ne radiš ništa ako ne želiš, nemaš odgovornost ako je ne želiš i uz sve ne moraš gledati kako oko tebe umiru od raka debelog crijeva.
Ono što je vrlo bitno, a istodobno i žalosno u ovoj zemlji jest nepostojanje ljevice. I to ne one o kojoj neznalački melje iz dana u dan Tomislav Karamarko, nego onoj koja bi bila socijalno osjetljiva i svjesna da se nešto mora promijeniti i raspodjela dobara upošteniti. Toga su očito svjesni u mnogim zemljama gdje se masovno ide na ulice. U nas, nažalost nepismeni narod, jer četrdeset posto stanovništva ima tek osnovnu školu, šuti. Mi smo danas u poziciji radnika s kraja devetnaestog stoljeća, robovi koji su prisiljeni raditi za sitnu nadnicu, šutjeti i trpjeti. Ne radi se tu uopće o ljevici nego pravednosti. Svaki od nas mora imati posao i nadnicu da može živjeti. Ako nemam ja, nema trgovac, proizvođač hrane, automobila, kompjutora ili televizora. Svi smo lanac sreće ili nesreće, ovisno o stanju u državi. Utoliko nisam uvjeren ni da Milan, baš kao i njegov konkurent Ivo znaju kako žive radnici na koje se zbog glasova na izborima pozivaju. Jer pozivaju se samo nekoliko mjeseci pred izbore, a vrijeme mandata provode putujući, laprdajući i uhljebljujući one koji bi umrli od gladi u tvornici konzervi jer ne znaju nožićem otvoriti limenku. Meni je osobno takvih, da prostite, puna neka stvar.
savjest
Budući da nemam ambicija biti tajni špijun, nisam se potrudio doznavati o imostskom podrijetlu Milana Kujundžića. Činjenica da ni on nije radio u relanom sektoru. Siguran sam da je stručan liječnik, baš kao Ivo pravnik i glazbenik, ali on nije dio naroda već njegova elita. Činjenica je i da je dugo šef u bolnici, što je u nas uvijek vezano uz pripadnost partiji. A Milan jest bio član onog HDZ-a koji je proveo privatizaciju, iznjedrio Sanadera i niz drugih. Moguće je da je Kujundžić potomak nekih radnika žuljevitih ruku koji su u socijalizmu bez pomoći partije i politike pokušavali stvoriti preduvjete za normalan život. Utoliko bi mu mogao povjerovati da ipak zna kako je živjela radnička klasa. Bilo je radničke klase u dva desetljeća HDZ-ovog vladanja nad čijom se sudbinom slabo plakalo. Moguće je i da Milan bolje zna kako je narodu jer taj narod kod njega dolazi u bolnicu. Ivina životna saznanja ipak su bila vezana uz studentsku populaciju, a Pravni je fakultet ipak bio vrlo poželjan, a pravničko-odvjetnički poslovi smatrani najelitnijim u nas. Naravno i liječnike se nosilo na rukama, ali nije lako imati posla s bolesnim jadom koji nema što jesti, a onda ga zadesi još i teška bolest. Zato toliko liječnika navaljuje u politiku. Tamo imaš dobru plaću, ne radiš ništa ako ne želiš, nemaš odgovornost ako je ne želiš i uz sve ne moraš gledati kako oko tebe umiru od raka debelog crijeva.
Ono što je vrlo bitno, a istodobno i žalosno u ovoj zemlji jest nepostojanje ljevice. I to ne one o kojoj neznalački melje iz dana u dan Tomislav Karamarko, nego onoj koja bi bila socijalno osjetljiva i svjesna da se nešto mora promijeniti i raspodjela dobara upošteniti. Toga su očito svjesni u mnogim zemljama gdje se masovno ide na ulice. U nas, nažalost nepismeni narod, jer četrdeset posto stanovništva ima tek osnovnu školu, šuti. Mi smo danas u poziciji radnika s kraja devetnaestog stoljeća, robovi koji su prisiljeni raditi za sitnu nadnicu, šutjeti i trpjeti. Ne radi se tu uopće o ljevici nego pravednosti. Svaki od nas mora imati posao i nadnicu da može živjeti. Ako nemam ja, nema trgovac, proizvođač hrane, automobila, kompjutora ili televizora. Svi smo lanac sreće ili nesreće, ovisno o stanju u državi. Utoliko nisam uvjeren ni da Milan, baš kao i njegov konkurent Ivo znaju kako žive radnici na koje se zbog glasova na izborima pozivaju. Jer pozivaju se samo nekoliko mjeseci pred izbore, a vrijeme mandata provode putujući, laprdajući i uhljebljujući one koji bi umrli od gladi u tvornici konzervi jer ne znaju nožićem otvoriti limenku. Meni je osobno takvih, da prostite, puna neka stvar.
savjest
