"Druga Jugoslavija nastala je nakon Drugog svjetskog rata kao zajednica različitih naroda. U toj zajednici Hrvati nisu mogli slobodno ostvarivati svoje nacionalne, kulturne i gospodarske težnje. Stoga u njoj nisu bili zadovoljni. U načinu života ljudi također su se dogodile promjene. Zemljoradnici su, po završetku Drugog svjetskog rata, morali davati svoju zemlju u zadruge u kojima više nisu bili njezini vlasnici. Osim toga politički se nametao nagli razvoj tvornica i širenje gradova. Zato su mnogi ljudi preselili iz sela u gradove i zapošljavali se u tvornicama."
Kratki pamflet pod naslovom “Druga Jugoslavija” zapravo je lekcija iz udžbenika prirode i društva “Istražujemo naš svijet 4” za četvrte razrede osnovnih škola, u izdanju Školske knjige, kojega su autori Tamara Kisovar Ivanda, Alena Letina i Zdenko Braičić priredili vodeći se načelima takozvanog “istraživačkog učenja”, odnosno – kako su to valjda čuli na nekom seminaru – “inquiry-based learning”.
Što znači da njihov udžbenik – kako barem stoji u prezentaciji na portalu Hrvatske znanstvene bibliografije – „potiče iskustveno, istraživački usmjereno učenje (istraživački zadaci za svaku nastavnu jedinicu u udžbeniku i radnoj bilježnici)“, „sadrži specifične i poticajne problemske situacije za svaku nastavnu jedinicu, koje podupiru istraživačko učenje i analitičko promišljanje“, bla bla bla bla, te „potiče kritičko mišljenje i odgovorno djelovanje u društvu“.
Sva je sreća, eto, ispala da je riječ o tome, kako ste rekli, „inquiry-based learning“, i da je kratka lekcija „Druga Jugoslavija“ zapravo „specifična i poticajna problemska situacija“ koja „podupire istraživačko učenje i analitičko promišljanje“. Da čovjek to ne zna, bogami bi pomislio kako autori udžbenika, i nastavnici prirode i društva zajedno s njima, djeci beskrupulozno i bezočno lažu. Jer u svega sedam rečenica – na koliko je svedeno ključnih pedeset godina cjelokupne tisućljetne hrvatske povijesti – naizgled je izrečeno više kolosalnih besmislica i laži nego u svih mjesec dana ukrajinskog rata.
A nije lijepo lagati desetogodišnjoj djeci.
Za početak, na primjer, što bi značila tvrdnja kako u Drugoj Jugoslaviji „Hrvati nisu bili zadovoljni“, jer „nisu mogli slobodno ostvarivati svoje nacionalne, kulturne i gospodarske težnje“?
Kako točno u državi u kojoj su imali svoju federalnu republiku – u kojoj su pod svojom zastavom, svojim grbom i svojom himnom govorili i pisali hrvatskim jezikom i na njemu štampali hrvatsku Bibliju, u kojoj su gradili hrvatske crkve, hrvatske muzeje, hrvatske knjižnice i hrvatske tvornice, i koja je zaposlila gotovo sve dojučerašnje hrvatske kmetove, na ruševinama Drugog svjetskog rata postavši industrijski i ekonomski centar, uz Sloveniju najuspješnija i najbogatija jedinica Druge Jugoslavije – kako, eto, u toj državi „Hrvati nisu mogli slobodno ostvarivati svoje nacionalne, kulturne i gospodarske težnje“?
Kako točno svoje nacionalne i kulturne težnje Hrvati nisu mogli slobodno ostvariti u državi u kojoj su sačuvali i kulturu i jezik i vrlo fizičku državnost, pa na koncu u milimetar definirali granice u kojima će 1991. uopće „ostvariti“ današnju nezavisnu državu? Kako točno nisu mogli ostvariti svoje gospodarske težnje u državi u kojoj su iz ničega izgradili ekonomiju od čije rasprodaje žive već trideset godina?
Što, recimo, znači tvrdnja da se „politički nametao nagli razvoj tvornica i širenje gradova“, zbog čega su „mnogi ljudi preselili iz sela u gradove i zapošljavali se u tvornicama“?
Da nije prethodne napomene kako Hrvati u Drugoj Jugoslaviji „nisu bili zadovoljni“, moglo je čak izgledati kao jedina razmjerno točna rečenica. Ovako je čak i desetogodišnjacima jasno da „političko nametanje naglog razvoja tvornica“, te „preseljenja iz sela u gradove i zapošljavanja u tvornicama“ autori nalaze razlogom zašto Hrvati – dalje već znate – „nisu bili zadovoljni“. Poput, recimo, nekih sretnih naroda koje je povijesna lutrija nakon Drugog svjetskog rata umjesto u Drugu Jugoslaviju namjestila u veličanstvene poljoprivredne kulture Sjeverne Koreje ili Kambodže.
Uzbuna je, kako vidimo, ipak bila lažna. Riječ je bila o „inquiry-based learning“, odnosno „specifičnoj i poticajnoj problemskoj situaciji“ koja kod učenika četvrtih razreda osnovne škole „podupire istraživačko učenje i analitičko promišljanje“. Kako to izgleda u praktičnoj nastavi, mogli bismo vidjeti na primjeru neke druge „specifične i poticajne problemske situacije“ iz udžbenika, recimo nezavisne Hrvatske, „Naše domovine Republike Hrvatske“, kako glasi njen puni naziv u udžbeniku „Istražujemo naš svijet“. Odnosno „Druge Hrvatske“, kako ćemo je nazvati u ovom kratkom „analitičkom promišljanju“.
Kako bi dakle po istraživačkom modelu iz lekcije „Druga Jugoslavija“ trebala izgledati nastavna jedinica „Druga Hrvatska“? Što danas možemo reći o Drugoj Hrvatskoj?
Mogu ja, mogu ja?
Izvoli, Andrej.
„Druga Hrvatska nastala je nakon Domovinskog rata kao zajednica istog naroda. U toj zajednici Hrvati su mogli slobodno ostvarivati svoje nacionalne, kulturne i gospodarske težnje. Stoga su u njoj bili prezadovoljni. U načinu života ljudi također su se dogodile promjene. Zemljoradnici su, po završetku Domovinskog rata, dobili natrag svoju zemlju na kojoj su opet bili njezini vlasnici. Osim toga politički se nametalo naglo zatvaranje tvornica i širenje hrvatskog sela. Zato su mnogi ljudi preselili iz gradova na selo i radili u prirodi.“
Bravo, Andrej, odlično!
A vi ostali nemojte se smijati. Nije lijepo smijati se drugima.
Vidite kako analitičko promišljanje specifičnih problemskih situacija može biti poticajno. Jedini problem s takvom Drugom Hrvatskom – taj, naime, što za razliku od Druge Jugoslavije danas postoji, i što u njoj žive i učenici četvrtih razreda osnovnih škola i njihovi roditelji – ispostavlja se kao golema pedagoška prednost. I suvremena Druga Hrvatska odjednom je široka poljana za razigrano dječje, kako ono, „iskustveno“ i „istraživački usmjereno učenje“.
Pretpostavljam stoga da će uz onaj, opet sam zaboravio – da: inquiry-based learning – mali istraživači biti potaknuti da zamole, recimo, svoje roditelje neka im opišu svoje „iskustvo“ života u Drugoj Hrvatskoj. Recimo: „Pitajte svoje roditelje zašto su toliko prezadovoljni životom u Drugoj Hrvatskoj, kako su točno ostvarili sve svoje nacionalne, kulturne i gospodarske težnje i što misle o političkom nametanju naglog zatvaranja tvornica.“
U protivnom, moglo bi izgledati kako knjižica „Istražujemo naš svijet“ zapravo i nije udžbenik za desetogodišnju djecu, već praktični ilustrirani priručnik za uzgoj malih debila, spremnih da za desetak godina, kao gotovi zadovoljni Hrvati, budu pokorno i bespogovorno ostvareni u svim svojim nacionalnim, kulturnim i gospodarskim težnjama.
U protivnom, naime – sve „potičući kritičko mišljenje i odgovorno djelovanje u društvu“ – jednakim iskustvenim i analitičkim metrom za mjerenje Druge Jugoslavije valjalo bi pred djecom izmjeriti i suvremenu Drugu Hrvatsku. Kako bi dakle po iskustvenom i analitičkom metru iz lekcije „Druga Jugoslavija“ izgledala nastavna jedinica „Druga Hrvatska“? Što danas možemo reći o Drugoj Hrvatskoj?
Mogu ja, mogu ja?
Izvoli, Gordane.
„Druga Hrvatska nastala je nakon Domovinskog rata kao samostalna država. U toj državi Hrvati nisu ostvarili nijednu jedinu svoju nacionalnu, kulturnu i gospodarsku težnju. U sastavu Europske unije nacionalno su bili manje nezavisni nego u sastavu Druge Jugoslavije, kulturno okupirani najgorom zapadnom konfekcijom i još najgorijim istočnim kičem, a gospodarski pak potpuno propali i bankrotirali, pet puta zaduženiji nego cijela Druga Jugoslavija. U načinu života ljudi također su se dogodile promjene. Zemljoradnici su, po završetku Domovinskog rata, morali za sitan novac prodavati svoju zemlju kompanijama krupnih zemljoposjednika, ili za još sitniji novac raditi kao njihovi kooperanti. Osim toga politički se nametalo naglo gašenje industrije i prodaja tvornica ratnim profiterima pod zaštitom vladajućeg HDZ-a. Zato je zemlju napustilo milijun ljudi, preselilo se u inozemstvo i tamo zaposlilo u građevinarstvu, transportu, organiziranom kriminalu i prostituciji.“
Borise, ne šapći!
infon1
