Predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković su u osobnom sukobu i taj sukob već dvije godine drma svekolikom hrvatskom politikom. Trebali bi se dogovoriti oko imenovanja veleposlanika, a kako se ne žele dogovoriti, više od dvije godine nije imenovan niti jedan novi hrvatski veleposlanik u svijetu. Ne razlikuju se oni toliko idejno ili ideološki u smjeru hrvatske vanjske politike - obojica su eurofili, za Hrvatsku u Europskoj uniji, ali Plenković želi da svi veleposlanici budu „njegovi“, a Milanović misli da ima pravo na imenovanje polovice „svojih“ od tog ukupnog broja veleposlanika, da ne moraju baš svi oni biti puki sljedbenici Plenkovića i HDZ-a. To govori kakva nam je država, a na vidiku ni izdaleka nema kompromisa.
Još i od prije nego što je Putin napao Ukrajinu, Milanović i Plenković razlikuju se u gledanju na taj rat, pa i u ocjenjivanju uloge Sjedinjenih Američkih Država u njemu, sankcija EU-a prema Rusiji, širenju NATO-a na istok, načinima pomoći Ukrajini. Kako prema Ustavu, „predsjednik RH i Vlada RH surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike“ (čl.99.), to konkretno znači da bi Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman trebali Milanovića prethodno konzultirati o tome hoće li se Hrvatska dobrovoljno javiti da se kod nas obučavaju ukrajinski vojnici za rat protiv Rusije. Naravno da ga nisu konzultirali jer kontakta Plenkovića i Milanovića nema već dugo.
Govoriti za Milanovića da je „ruski igrač“, „Putinova korisna budala“, kako to ponavlja Plenković već mjesecima uobičajena je autoritarna, skoro i totalitarna politikantska hadezeovska objeda, na kakve smo navikli za vladanja Franje Tuđmana, Tomislava Karamarka, a, evo, i Plenkovića. Oni koji se ne slažu s njima su neprijatelji države, pa kad se stvari izvedu do kraja, onda je i neposredno izabrani predsjednik - državni neprijatelj. I oni iz oporbe koji podržavaju Milanovićev stav za Plenkovića su njegovi „trabanti i nepismeni jataci“.
A mi ne živimo niti u Rusiji, niti u Bjelorusiji ili Sjevernoj Koreji pa niti u Iranu, ma niti u Alžiru, na primjer. Mi smo u zemlji liberalne demokracije gdje bi se slobodno smjeli iznositi i argumentirati oprečno različiti stavovi. I nitko zbog toga ne bi trebao biti „zgrožen“.
Ovaj posljednji sukob Milanovića i Plenkovića u vezi obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, gotovo reprezentativno pokazuje spektar razlika u njihovim gledanjima na rat.
Obuka ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj nova je tema sukoba na relaciji premijer - predsjednik (FOTO: Lupiga.Com)
„Ne podržavam tu ideju zato što ne podržavam upetljavanje Hrvatske u ovaj rat više nego što treba. To je dovođenje rata u Hrvatsku. Korektni smo, solidarni i to je to. Kao vrhovni zapovjednik (OS RH) to neću odobriti", poručio je Milanović i dodao da na ratu u Ukrajini profitiraju mnogi, primjerice "politički paraderi". A kad je riječ o doniranju sredstava o tome odlučuje vlada, a Milanović podržava doniranje "tehničko-materijalnih sredstava (o.a.: Milanović kaže 14 helikoptera!) samo ako ćemo dobiti zamjenska sredstva".
Svi se sjećamo da je 10. ožujka pao dron na Zagreb. Ni danas se ne zna tko nam ga je poslao, teško da će se ikad i znati. No, vjerojatno malo tko misli da su Ukrajinci pokušali dronom bombardirati Zagreb. Zašto bi? Ali, vjerojatno još i manje ljudi misli da se taj dron, s daljina od kakvih tisuću kilometara i više, našao i pao ovdje slučajno, zalutavši baš u Zagreb. Dron je, vrlo vjerojatno, namjerno isporučen na grad, kao neka poruka.
Sedam dana ranije hrvatski vojni ataše u Moskvi brigadir Željko Akrap odbio je primiti notu ruskog ministarstva obrane zbog navodnog dolaska 200 hrvatskih plaćenika u Ukrajinu. Bilo je navodno govora i o korištenju zagrebačkog aerodroma za transport oružja u pomoć Ukrajini. To je tada bila prva ruska nota koju su pokušali uručiti jednoj zemlji Europske unije. Baš Hrvatskoj.
Milanović koji zaista ima predug jezik i često govori neformalno, a ne kao institucija, kao predsjednik Republike, nerijetko i bez ikakvog razloga vrijeđa ljude, nikad nije branio Rusiju, njezin politički sustav ili praksu, nije ničim opravdavao krvavu agresiju Vladimira Putina. Dapače više puta, već na samom početku rata, govorio je za Rusiju da je „opasna“, da je „Rusija mračna država“ i da se „ne osjeća dobro“ kad im vidi novo oružje. Kako bi se ikako moglo shvatiti da predsjednik propagira ili navija za opasnu i mračnu državu? Pa, nitko ne želi s Rusima, osim Aleksandra Lukašenka, a i on samo zato jer mora. Zatvaraju ljude na 15 godina ako išta zucnu protiv vlasti. Neki padnu s balkona ili kroz prozor. Pa tko bi normalan, sa slobodarskim navikama, na primjer, želio živjeti tamo? Kakvi rusofili!? Ali, ne treba biti niti američka „korisna budala“. Barem ne više negoli je to danas nažalost nametnuto i nužno.
Europska politika nikad nije bila toliko ovisna o američkim vojnim i ekonomskim interesima (SCREENSKOT: YouTube)
Istina, Milanović je govorio da je 2014. godine u Ukrajini izveden državni udar (što je naprosto istina, taj udar je pogurao SAD) i govorio je da se NATO ne treba dalje širiti na istok. I da NATO već jest u tom (posrednom) ratu u Ukrajini, a to je isto tako istina. Zašto ne bi bilo dopušteno i prihvatljivo mišljenje da Ukrajinu ne treba primiti u NATO, i ne treba od tamo Rusima prijetiti NATO-ovim raketama, kao što niti Amerikanci 1962. godine nikako nisu željeli da im se s Kube prijeti ruskim nuklearnim raketama. Zašto bi se moralo ultimativno zahtijevati poraz Rusije i pobjedu Zapada pa i uz cijenu atomske kataklizme, a ne pokušati razgovarati o miru?
PRILIKA ZA MASOVNO (SAMO)UNIŠTENJE: Racionalnost već odavno nije odlika ovog rata
Dobre prilike za pregovore su propuštene i što rat ide dalje objektivno su šanse za pregovore sve manje, Ukrajina je uništena sve više i sve će teže vratiti anektirane teritorije. Od onoga što je Putin kockarski i formalno anektirao u Rusiju, jako teško će odustati bez velikog vraga. Iako nam glavni mediji i većina tzv. analitičara svakodnevno govore o Putinovom očaju i nagovještavaju brzi poraz, bilo iz panike, očaja, bespomoći, racionalno ili pak samo iz nesputane opake mržnje, on bombardira, ruši i prijeti i bez obzira na sve moćnije oružje koje Ukrajincima na kredit prodaju Amerikanci, ne izgleda da se sprema povući svoje trupe u (staru) Rusiju. I na (našem) Zapadu sve je više propagande, a sve manje novinarstva.
Za razliku od Milanovića, do sada od Plenkovića, na primjer, nikad nismo mogli čuti da su Rusi opasni i mračni. Kad bi to kazao, onda bi defetistički morao priznati da nas Rusi, kao i sve ostale u Europi, mogu za sva vremena uništiti s jednim ili dva nuklearna projektila. I na istodobnu vlastitu štetu, no svejedno. A Plenkovićeva politika ne priznaje ni trunku sjenke i slabosti, ona je sva u samohvali i samopromociji, optimistička i pozitivna, pobjednička. Plenković je Rusima, „miroljubivima“ kakvi već jesu, nudio „mirnu reintegraciju“ Donjecka i Luhanska u Ukrajinu, po čuvenom hrvatskom modelu. Iako je već postojao model koji je usvojen rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, a zove se Minski sporazum. A naš premijer sada, po modelu SAD-a i Velike Britanije, očekuje zapadnu pobjedu i ruski poraz, bez obzira na moguće posljedice.
To je politika Europske unije i tu se Plenković odlično snalazi, to se mora priznati. Ali ta politika nikad dosad nije bila toliko ovisna o američkim ekonomskim i vojnim interesima. A mogućeg izlaza iz najopasnijeg rata u posljednjih 80 godina u Europi nitko ne vidi.
lupiga
