Empirijska je mudrost to da istina najviše boli, što se u nemilosrdnom šaketanju među dvama državnim brdima – na opće veselje ili žalost pristaša tzv. teorije što gore, to bolje – očitava amplitudama višeg ili nižeg intenziteta bijesa, prostačke invencije, podmetanja i osvetoljublja posjednika državnih alata najveće moći i utjecaja.
„Presedan je da zemlju vodi ovako korumpirana i rastočena vlada; čast mi je što me takva ekipa bojkotira“, poručio je predsjednik RH Zoran Milanović u eskalaciji najžešće dosad svađe dvaju državnih brda u kojoj je premijer Andrej Plenković objavio urbi et orbi valjda najveću glupost u ova svoja mandata: da će zabraniti svojim ministrima – i svima u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj na koje HDZ ima ikakvog upliva? – svaki kontakt, kamoli suradnju s predsjednikom Republike. Premijerov i vladin bojkot predsjednika balkanske miš-države, koja ionako nema nikakav ugled ni moć u ozbiljnom dijelu tzv. međunarodne zajednice, ne samo da ustavno ne drži vodu i čini smiješnom kod kuće i vani hrvatsku međusobo podijeljenu Nigdjezemsku u razvojnu slobodnom padu nego i vrlo negativno legitimira najodgovornijega državnog operativca čija vlast ništa ne znači, ako nije sukreirana/usuglašena/koordinirana/propagirana s predsjednikom RH koji je ustavno odgovoran za „redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost svih tijela državne vlasti“, ali i za „obranu neovisnosti teritorijalne cjelovitosti RH“ kao vrhovni zapovjednik OSRH. E sad, Plenković će – ima te alate i makar formalnu stranačku potporu, ali nema ustavnu podlogu/dužnosničko/moralno pokriće – bojkotirati redovito i usklađeno djelovanje, stabilnost tijela državne vlasti, obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti vlastite zemlje RH!? Suludo. Izvan svake pameti.
Ako Plenković ima hrabrosti i drži da je predsjednik RH prekršio zakon, povrijedio Ustav i propise, neka pokrene postupak opoziva. Ako nema hrabrosti, pokazuje kakav je – ništavan, nulaBez obzira na to tko je od dvaju ovnova na ego-brvnu manje ili više u pravu – a nijedan nije sasvim ni u pravu niti u krivu – odnosno ma koliko bila razvojno trokirajuća, iseljavajuća, demografski umiruća, međusobno polit-ideološki posvađana, korumpirana, vanjskopolitički nesuverenička, podanička i pristrana te općenito nesposobna uljuđeno vladati sama sa sobom (“napokon svoji na svomu“, sic transit), nije zaslužila Plenkovića za premijera, HDZ gotovo četvrt stoljeća na vlasti ni Zorana Milanovića kao predsjednika RH. Zrelo državničko ponašanje i odgovornost prema tzv. običnima/malim ljudima koji izlaze ili ne izlaze na birališta u opisu im je masno plaćenog i povlasticama nakićenog posla, ali svijest o tomu i savjest zadnja su im rupa na svirali, pa taj neugodan, uznemiravajući zvuk sve napadnije prerasta u mrzilačko prostačenje, farse i igrokaze na opće zgražanje javnosti.
Dvojica intelektualaca, poliglota, političara i s diplomatskim iskustvom, gojenaca obitelji vrlo podobnih prošlom režimu, ali i Tuđmanovih tzv. mladih lavova iz HDZ-Granićevoga zrinjevačkog inkubatora koji su se u jednom trenutku polit-ideološki razišli nalijevo i nadesno upuštaju se pred tv-kamerama i medijskim tzv. mainstream mikrofonima zlorabiti najviše državničke pozicije, alate i trenutnu moć za (zasad samo verbalne?) teškokategorijske obračune radi obrane svojih lakiranih životopisa i karijernih ambicija. Najčešće u suprotnosti s onim što zagovaraju i za što su se zalagali ne usponu prema sadašnjim pozicijama. No, kažu, politika je umijeće (ne)mogućega, pa… „Milanović je divljak, štetočina, sramota i karijes s Pantovčaka, pokazuje nervozu, primitivizam, patološki je lažkivac, blokirat ćemo ga u svakom smislu“, rafalno je osuo Plenković na Milanovićev baraž o njemu kao udbaškom gojencu, vladi-bandi i HDZ-u koji se prilijepio za Udbu kao žvakača guma za pločnik željezničkog kolodvora usred ljeta. „Riječ je o problemima koje ima, to neprestano buđenje iz vlastite relevantnosti, vrijeđanje vlade, HDZ-a, zapovjednika Tigrova, mene i ministra branitelja. To je prešlo sve granice, pokidao je sve veze. Riječ je o osobi koju su, nažalost, birači izabrali na izborima, ali šteta koju pričinja Hrvatskoj nema granica.“
A s druge strane barikade: „Nažalost, došlo je do toga da sam ih morao nazvati bandom, što i jesu i zato su i osuđeni (pravomoćnom presudom bivšem dvomandatnom premijeru Ivi Sanaderu, družbi te HDZ-u zbog pljačkanja vlastitog naroda, op. a.). Svesti generale (koji su zajedno s Antom Gotovinom potpisali zahtjev predsjedniku RH za pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, op. a.) na pudlice, to mogu samo Udba, HDZ i Plenković. Što mi je preostalo? Da kažem da je to jedan utjecajni državnik? To je čovjek koji je jučer kazao da je njegov utjecaj u Bruxellesu ogroman, a Milanović je štetočina. U redu, ako je tvoj utjecaj ogroman, zašto ga nisi iskoristio za Hrvate u BiH? Ako imaš utjecaj dok se Hrvatima u BiH napijaju krvi, a ne radiš ništa, onda si izdajnik. To je čovjek koji neće prezati ni od čega da drugoga oblati, nije ga briga za RH i Hrvate u BiH, a meni se fućka kakav mu je rejting u Bruxellesu.“
Plenković, Anušić i Milanović – svaki u svom djelokrugu odgovornosti i prema službeno proklamiranim načelima suradnje – imaju se kao pijan plota držati Ustava, zakona i, koliko im kućni odgoj dopušta, političkog bontonaDržava u kojoj su predsjednik i premijer kao dva vola koji vuku svaki na svoju stranu, a ne složno naprijed, ne može napredovati ni u najmirnijim vremenima. U kriznima pak dolazi u gotovo pogubno stanje. Kamoli u ovakvima kada sasvim realna prijetnja Trećim (nuklearnim) svjetskim ratom dnevno kontaminira globalni svjetski mir i sigurnost na Plavom planetu, pandemijski ožiljci i ukrajinski obračun SAD/NATO-a i „partnera“ s Ruskom Federacijom – kolateralno sutra s Kinom i vrag će znati s kim još na Indopacifiku i/ili na Starom kontinentu – nekontrolirano raspiruje inflaciju, poskupljuje hranu i energente, remeti komunikacije, migracijama i humanitarnim eskalacijama destabilizira tzv. međunarodni poredak… A RH jest u vrlo izazovnom, da se baš ne kaže u osobito opasnom stanju i okružju, i bez da se predsjednik i premijer nemilosrdno javno kolju, ne obazirući se na to što relevantan svijet kod kuće i vani drži o njihovom javnom očitovanju golog primitivizma, državničke nezrelosti i političke neodgovornosti. Eksces u povodu uskrsne generalske interpelacije za predsjedničkim pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, brigadira HV-a te bivših hrvatskih čelnika jugoslavensker Službe državne sigurnosti (SDS) – u proustaškoj emigraciji anatemizirane nazivom Udba (nekadašnji jugoslavenski Ured državne bezbednosti) – osuđenih u Njemačkoj na doživotnu robiju zbog pripremanja ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića, iznjedrio je svu lepezu unutarnjo-vanjskopolitičkih neslaganja dvojice najodgovornijih za zemlju hrvatskih dužnosnika.
Prostakluk, međusobno ponižavanje, vrijeđanje i nadigravanje zvučnim dosjetkama i bolnim CV-aperkatima (Milanović: „E nećeš, matare ti, sine rezervnog majora KOS-a, udbaš druge generacije govori da je Gotovina udbaš!“)„ pa backhandi s druge strane (Plenković: „Više je riječ o dijareji. To je stvar kućnog odgoja i nekulture, prostačkog ponašanja… Uvjereni smo da Milanović ima nekih ozbiljnih problema zbog kojih mu je potrebna stručna pomoć ili savjet, to će vjerojatno reći neki eksperti, a ne ja, Je li on zaista ruski agent?“), i tako se trakavica nastavlja u nedogled. Mora li Bijedna Naša trpjeti predsjedničko-premijerski javašluk, trpjeti zataočena i postiđena što ju vode takvi neodgovornici, pa sva ta njihova verbalna sranja debelo plaćati!? Rejtinški, Milanović je mjesecima najpozitivniji, a Plenković najnegativniji političar u zemlji kao što je i Ured predsjednika RH redovito bolje ocijenjen no vlada i tzv. Visoki dom što, međutim, nije nikakav ozbiljan pokazatelj o tomu tko je među njihovim čelnicima uistinu vjerodostojniji obnašatelj svoje temeljne ustavne uloge.
„Očito netko shvaća državničku ulogu kao svoju privatnu stvar i osobne frustracije izraažava kako mu padne na pamet“, kazao je novinarima bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić u povodu svađe te najavljenog prekida svake suradnje premijera/vlade s predsjednikom RH. „Toga nema ni u jednoj drugoj zemlji. Oni su izabrani da obnašaju svoju funkcije bez obzira na to sviđaju li se jedan drugom.“ U HDZ-u su, valjda iz čiste osvete, jer zapravo mogu Milanoviću samo staviti soli na rep ma kako i koliko ih vrijeđao, smislili nadimak – Kremljenko. Sasvim u tonu s Plenkovićevom kritikom, jer da je predsjednik RH rusofil i putinoljubac u ključnim pitanjima politike prema Ukrajini, protivno SAD/NATO/EU-ovoj politici koju Andrej Plenković i njegov tzv. europejski/light HDZ slijede u svim sastavnicama. Ponašaju se kao mali od kužine, a to Bijedna Naša već itekako skupo plaća – i još će pogubnije – zbog primjene tzv. sankcija Ruskoj Federaciji. Samo je u splitskom Brodosplitu već dva mjeseca bez plaća i nedavno poslano kući cca 1500 od 1800 radnika, jer je zatvorena kreditna linija ruskog državnog VTB financijera. Njihove su obitelji ostale bez prihoda, vlada u nebranom grožđu, a sudbina škvera pod upitnikom.
Neshvatljivo je da Bijedna Naša – zato što se predsjednik države i premijer ne slažu, svađaju i otvoreno čak mrze – već neko vrijeme nema veleposlanike u ključnim državama i odgovarajuće predstavnike u tzv. međunarodnim asocijacijama/savezima u kojih je članicaDok se predsjedniku RH, kaže, živo fućka za bruxelleske birokrate i što o njemu misle, odnosno što drže o tomu kakva je to država RH, tko je u njoj tko i komu vjerovati, premijer ne može sakriti prolom gnjeva budući da rejting kojim se kod kuće do neba hvali svaki put – takorekuć svaki drugi dan, sic transit – kad se vrati iz bruxelleskog staklenjaka, gdje mu je karijerno i srce i duša, ipak nije istovjetan samohvali. Milanović je to vrlo dobro ilustrirao Plenkovićevom nemoći da pomogne izumirućim Hrvatima u obama entitetima u BiH ili, nedajbože, „izdajničkim“ (?) osjećajem da mu je probitačnije osobno kod kuće i u Mostaru govoriti jedno, misliti drugo, a u Bruxellesu činiti treće. Baš kako očekuju, je li, „draga Ursula“ i „dragi Charles“ koji postupaju po želji „pospanog Joea“, navodno dobrog poznavatelja prilika na zapadnom Balkanu još iz vremena dok je bio (47.) američki potpredsjednik u administraciji Baracka Obame. Terensku im operativu odrađuju Christian Schmidt na brdovitom ozemlju te kojekakvi američko-unijski poklisari što s vremena na vrijeme donose sve novije i neučinkovitije tzv. građanske deterdžente za pranje bošnjačko-srpsko-hrvatskih političko-separatističkih mozgova. I naravno da im ne ide. Niti će ići dok god debele devizne dnevnice i b-h delicije nisu u pitanju, a banjolučko-mostarsko sarajevskim se kuharima nitko uistinu moćan ne miješa u posao prekrajanjem separatističkih jelovnika.
„Kada se mijenjalo Ustav prije ulaska RH u EU“, kazao je Plenković, „Milanović je zagovarao smanjenje broja saborskih zastupnika Hrvata izvan Hrvatske te izravno nanosio štetu Hrvatima u BiH. Kad se prije dvije godine odjedanput počeo baviti tom temom, bilo je to na način koji nije pridonio ničemu. Učinio je štetu i unazadio mogućnost uspostave povjerenja, partnerstva ili savezništva između Hrvata i Bošnjaka. Ljudi se iščuđavaju, ne mogu se načuditi takvim izjavama, a šteta koju nam je počinio na međunarodnoj razini zaista je velika. Srećom, mi je kao vlada otklanjamo.“ Dakle, ni u politici RH prema BiH nema suglasja Banskih dvora i Pantovčaka. Štoviše, „ako ste frajeri, budite sa mnom u Mostaru“, ironizira Milanović, „umjesto u Bruxellesu gdje vas ne slušaju, umjesto da mi za mojih posjeta Hrvatima u BiH šaljete HDZ-ove špicle koji izvješćuju što sam gdje i komu kazao, mjere količinu pljeska i koliko sam zadro u njihovo biračko tijelo…“
Nema šanse da će Plenković i Milanović ikada za svojih mandata stati rame uz rame pred Hrvate u BiH i zboriti isto/slično, a to je razlog više tzv. međunarodnoj zajednici i samozvanim vođama tzv. konstitutivnih naroda da utjecaj RH ne shvaćaju ozbiljno. Nema šanse da će hrvatski dvojac bez kormilara imati isto ili barem u bitnomu sporazumno stajalište o politici RH prema Uniji, NATO-u, Ukrajini, Rusiji, zaoštravanju odnosa SAD-a prema Kini, nadmetanju utjecaja moćnih na Indopacifiku, Bliskom istoku, Africi, Latinskoj Amrici, što na verbalnoj razini još nekako i može proći, ali u praktičnom djelovanju ne. Neshvatljivo je da Bijedna Naša – zato što se predsjednik države i premijer ne slažu, svađaju i otvoreno čak mrze – već neko vrijeme nema veleposlanike u ključnim državama i odgovarajuće predstavnike u tzv. međunarodnim asocijacijcma/savezima u kojia je članica. Plenković to ne smatra problemom, jer da je „sve pod kontrolom i sve funkcionira, mandati nastavljaju trajati“, a Milanović drži da se Plenković/HDZ ne želi dogovoriti i time „Hrvatsku čini smiješnom u civiliziranom, demokratskom svijetu“. Izbor novih veleposlanika i inoga diplomatskog osoblja RH u svijetu je do daljnjega na čekanju budući da taj posao potpada pod ustavnu odredbu o – sukreiranju.
Mora li Bijedna Naša trpjeti predsjedničko-premijerski javašluk, trpjeti zataočena i postiđena što ju vode takvi neodgovornici, pa sva ta njihova verbalna sranja debelo plaćati!?„Ne pristajem na to da mi Plenković dolazi s gotovom listom HDZ-ovih kandidata koje bih ja trebao samo potvrditi supotpisom“, tvrdi predsjednik RH. „Indikativno je da već četiri mjeseca u ovoj teškoj situaciji, za RH beskrajno opasnoj, nema ambasadora u NATO-u, pardon, vojnog predstavnika. To je rang generala. To je bio Predrag Stjepanović kojega ova ništarija od ministra obrane nije htjela nigdje rasporediti i ‘spičiti’ ga u mirovinu. Otvorio sam mjesto u Uredu predsjednika RH da ne bude huljski, udbaški potjeran u mirovinu. Ja predstavljam vojsku, ne HDZ. To su ljudi koji uništavaju Hrvate u BiH. Kakve god veze netko imao s BiH, to je hrvatski interes, to su stotine kilometara granice i to nam dolaze neki njemački ambasadorčići rješavati i ako im neki Dodik, Čović ili netko stoje na putu, zgazit će ih jer im stoje na putu.“ Kad je pak riječ stanju na unutarnjem planu, gdje je Milanović odgovoran za uredno funkcioniranje institucija i države, nesporazumi, inati i podmetanja kritično kontaminiraju i svaku ozbiljniju mogućnost sinergijskog rješavanja uistinu zastrašujuće gomile problema. Od onih što izravno pogađaju životni standard do šire razvojnih, društvenih, političkih, moralnih…
Zemlja se trese od problema koji, eskaliraju li, izravno ugrožava njezin opstanak. U tim okolnostima uopće ne dolazi u obzir bilo kakav vladin, ministarski ili premijerov bojkot suradnje s predsjednikom Republike. To nije stvar privatne prćije ovoga ili onoga, nego zakonita obaveza svih što na ovaj ili onaj način obnašaju državnu dužnost. Stoga je notorna ludost, čista budalaština poruka osječko-barajskog župana Ivana Anušića (HDZ) – papagaje ju i neki drugi župani, općinski načelnici i gradonačelnici ZNA SE opcije – da će predsjednik RH Zoran Milanović „od sada“ biti persona non grata, nepoželjan u „njihovoj“ jedinici regionalne/lokalne samouprave zato što je premijera i stranačkog im šefa Andreja Plenkovića bio nazvao Udbašenkom i gojencem rezervnog oficira KOS-a te njegovu vladu i HDZ korumpiranom bandom. Dva su Anušićeva problema zbog kojih nije smio bubnuti što je bubnuo, a ostao živ. Prvo, županija nije njegovo ćaćinstvo, privatni posjed na kojemu (ne) prima koga (ne) želi, osobito predsjednika države, čije je županija neprijeporno vlasništvo u aktualnom teritorijalnom ustroju i, drugo, veliki broj žitelja Osječko-baranjske županije glasao je za Milanovića kao svog predsjednika RH (protivno Kolindi Grabar-Kitarović, čiji je gubitnički šef izbornog stožera bio upravo Ivan Anušić, sic transit) i nikakvi im anušići i proplenkovićevski uhljebi nemaju pravo zabraniti gostoprimstvo. Uostalom, Andrej Plenković i Ivan Anušić su zadnji koje bi predsjednik RH imao pitati smije li posjetiti Osijek ili bilo koje mjesto u toj županiji, bilo kada, susresti se sa žiteljima čiji je državni poglavar, držati govor o čemu želi, nazočiti bilo kojoj svečanosti, etc.
Plenković, Anušić i Milanović – svaki u svom djelokrugu odgovornosti i prema službeno proklamiranim načelima suradnje – imaju se kao pijan plota držati Ustava, zakona i, koliko im kućni odgoj dopušta, političkog bontona. I točka. Osobne ili posprdno-poslušničke animozitete praktična tipa Njonjo i Pudlica ostaviti za strogo obiteljsku uporabu među svoja četiri kućna zida. Svađa i prozivke dvojice prvih ljudi u državi, komentirao je Mislav Bago u središnjem Dnevniku Nove TV, „ostavljaju dojam da su u ovom trenutku među njima trajno porušeni mostovi. Predsjednik je uvukao i premijerovu obitelj, propituje ulogu njegova oca. Zašto bi djeca trebala odgovarati za postupke svojih roditelja? Ni hadezeovcima nije najpametnije Milanovića zvati udbašem kad on s Udbom nema ništa. (Nema ništa ni s Kremljem, pa ga posprdno zovu Kremljenkom, op. a.) Zorana Milanovića znamo od 2011. godine. Znali smoi kakav je sa stilom, ali je uvijek znao granicu, znao je stati. Sad više ne zna stati. Mislim da u tim verbalnim okršajima s premijerom on dobiva, jer je on to, on je čovjek s ulice. Taj rječnik ljudi očito prihvaćaju. Prema anketama, Milanovićeva popularnost ne pada, a Plenković je u defenzivi pa mu je oporba postala ‘vreća za udaranje’ na kojoj se ‘verbalno iživljava’“.
Bago ne vjeruje da će ijedan HDZ-ov župan, gradonačelnik ili načelnik pozivati Milanovića na dan županije, grada ili općine, što znači da će u pola Bijedne Naše ili dvije trećine županija biti nepoželjan: „Kad bude išao na putovanja u inozemstvo, neće ga pratiti ministri. To će u tim zemljama više govoriti o nama, ali to je premijerova odluka. To je vrlo loše. Sada svi propituju funkcionira li država. Naravno da funkcionira. Ambasade funkcioniraju, vojska funkcionira, ali to ostavlja dojam nesređene zemlje, gdje se sve svodi na taštine dvaju čelnika“.
Na komemoraciji žrtvama ustaškoga konc-logora Jasenovca 22. travnja 2022., predsjednik je SDP-a Peđa Grbin, druge po snazi političke stranke u zemlji, prozvao premijera Plenkovića zbog prekida suradnje s liderom RH Milanovićem u vrlo teškim globalno i unutar države kriznim uvjetima. „O rječniku neću“, primijetio je Grbin, „ali po Ustavu RH, predsjednik i vlada moraju surađivati, a premijer prekida suradnju. To je veliki problem za koji su isključivo krivi Plenković i oni koji se medijski hvale kako sada neće pozivati predsjednika RH na svečanosti. A to se po Ustavu RH ne smije. Ako Plenković ima hrabrosti i drži da je predsjednik RH prekršio zakon, povrijedio Ustav i propise, neka pokrene postupak opoziva. Ako nema hrabrosti, pokazuje kakav je – ništavan, nula. Ako su Milanovićevi krimeni samo dugi jezik i teške riječi, Plenković je odabrao odgovoriti istim jezikom i napravio štetu svim građanima: u uvjetima teške krize prekida suradnju među dvama dijelovima izvršne vlasti. Otkako je izabran na predsjedničku dužnost, Milanović obnaša svoje ovlasti u skladu s Ustavom. Njegov slikoviti rječnik nije moj stil i način komunikacije. Možda bi bilo lakše bez teških riječi, ali bezobrazluk je jedno, a lopovluk, kriminal i kršenje Ustava RH – to je nešto drugo. Ne možemo izjednačavati neprimjeren rječnik s kršenjem zakona.“
Empirijska je mudrost to da istina najviše boli, što se u nemilosrdnom šaketanju među dvama državnim brdima – na opće veselje ili žalost pristaša tzv. teorije što gore, to bolje – očitava amplitudama višeg ili nižeg intenziteta bijesa, prostačke invencije, podmetanja i osvetoljublja posjednika državnih alata najveće moći i utjecaja. A razvojno, životnim standardom trokirajuća Bijedna Naša, nacionalni interesi, međunarodna pozicija i tako te „banalnosti“ (sic transit), tko ih šljivi. „Država, to sam ja!“ (franc. L’état c’est moi) – neugodno odjekuje ponad balkanskog kiflića, a ne razaznaje se je li to hrvatski surogat Bogomdanog na Pantovčaku ili u Banskim dvorima, odnosno gdje je izvor te gluposti i što je samo njezin eho.
h-alter
