Iako smo dobro dobro zagazili u prvu polovicu izborne godine i dalje nema ozbiljnih znakova da događaji u Savskoj 66 i reakcija na njih nisu jedini ozbiljan politički kapital koji HDZ i SDP posjeduju i iz kojeg će crpiti zadnje atome snage do formiranja nove Vlade. HDZ-u su ljudi u šatoru istvoremeno izborna baza i logistička frakcija, dok SDP-u služe kao metoda zastrašivanja i mobilizacije razočaranog biračkog tijela po principu koji je Zoran Milanović (otprilike) izgovorio u noći predsjedničkih izbora: ili mi ili zločinci.
To je nakaradno, zato što je vrlo izgledan scenarij po kojemu se ničemu nećemo tako pedantno posvetiti kao analizama moralnih propusta jednih i drugih prema događajima u centru Zagreba, pa tako ni kratkotrajnim probojima nekih drugih aktivnosti kao što su odnos Vlade prema kreditima u francima ili HDZ-ov naručeni gospodarski program koji je prvo histerično najavljen, da bi već u idućem kadru svizac zamotao tu čokoladu i najavio da će je odmotati mjesec dana prije izbora.
I šta da radimo, evo nas s braniteljima dok si rekao keks, ali ne toliko zbog branitelja koliko zbog ofucanog duopola koji pomaže tom nezapamćenom političkom teatru na javnoj pozornici i nada se da će u nekom trenuku, tko zna kako i zašto, mnogobrojna događanja na sceni navesti zbunjenu publiku na glavnog pozitivca i oduševljeni pljesak. Za SDP je ispravna taktika da scenu u Savsku 66 ne diraju i dopuste glumcima improvizacije do nebesa, dok je HDZ intervenirao aktivnom podrškom i ne treba sumnjati da će predstavu usavršavati dodavanjem novih likova, mijenjanjem scenografije, kostimografije i svega što prati ozbiljnu i skupu produkciju. Tko je za vrijeme akcija bio u Savskoj i oko nje, zna o čemu pričam, jer je na licu mjesta vidio organizaciju na koju bi Kreši Dolenčiću ili Jakovu Sedlaru pala vilica. Već se i posredstvom masovnih medija može shvatiti da nešto poput ovoga ne može organizirati skupina ljudi koji se, među ostalim, žale na jad i bijedu. Uostalom, sjetimo se da će se braniteljskom prosvjedu u travnju skoro pridružiti udruga blokiranih građana, što govori da veteransko-stranački zbor vrlo inteligentno shvaća da vlast ne mogu rušiti samo silom ratne oligarhije, već im treba snaga autentične socijalne tragedije, što branitelji sami ne mogu postići ni da se slikaju.
(FOTO: Lupiga.Com)
I dok znamo da su sve ovo notorne i lako provjerljive činjenice, ostaje nam problem Savske 66 koji ima mnogo strašnije dimenzije od toga da je pokazatelj ispraznosti stranačkog duopola, jer je naprosto strašno da grupa ljudi okupira grad bez policijske dozvole za okupljanje, obračunava se s Jugoslavenima, prijeti ispaljivanjem metaka u čelo, masovnim dizanjem branitelja na policiju, Krvavim Božićem, itd., a da se vlast pravi da to dopušta zbog liberalnog shvaćanja prava na akcije protiv vlasti. Međutim, odnedavno se tu pojavila i nova situacija, nakon što je manji i nemoćniji dio građanskog društva na sebe preuzeo ovlast za upotrebu „legitimne“ sile (kad kažem sila, ne mislim na to vlast treba pendrečiti branitelje, nego na podizanje prekršajnih i kaznenih prijava koje bi davno bile podnesene da je u pitanju netko drugi i, naravno, na micanje šatora) koju SDP-ova policija namjerno nije primijenila zbog svojih političkih interesa. Kad je jedan građanin s gaćama na štapu stao preko puta Savske 66 i protestirao zbog univerzalne socijalne bijede, policija ga je privela jer je prekršio pravila javnog okupljanja koja su branitelji ranije višestruko prekršili i time isprovocirala inicijativu građana kojima je cilj da se bez dozvole za prosvjed probiju do Savske 66, smatrajući (sasvim opravdano) tu lokaciju slobodnom za pristup svim građanima Hrvatske i provocirajući policiju da to stvarno osigura.
Ako policija smatra da u Savskoj 66 sjede nenasilni aktivisti protiv vlasti, trebala bi propustiti kontraprosvjednike do mjesta na koje imaju jednako pravo kao i braniteljske udruge, a ako smatra da se radi o organiziranoj grupi nasilnika koja se stavlja iznad zakona, društva i svih građana ove zemlje, onda mora intervenirati ili neka kapitulira. Doslovno, ne nekom hiperintelektualnom i hiperkretenskom izjavom tipa „radimo po standardu svih EU zemalja“.
(FOTO: Lupiga.Com)
Međutim, na terenu se događalo sljedeće: jedna grupica ljudi koje okuplja inicijativa Occupy Hrvatska, svaki put sklepana kako se i tko prvi sjeti, u policiji neprijavljenoj koloni kreće od Trga bana Jelačića s namjerom da dođe do Savske 66. Kontraprosvjednici (ako pratim bolje od Ranka Ostojića, što nije osobit problem) neprijavljivanjem svog skupa samo žele pokazati u koji je apsurd SDP-ova vlast uvela građane dozvolivši jedan nelegalan skup i isprovocirati policiju da opet diskiminatorno djeluje protiv njih (kao što su to učinili s građaninom s gaćama na štapu), a branitelje pusti da i dalje nesmetano logoruju. Konačni cilj ovoga je, barem kako ja to vidim, da se jedan ozbiljan društveni problem ne zataška, nego da se stalno iznova vidi u svakoj novoj akciji kontraprosvjednika.
Prvi kontraprosvjed riješen je „kompromisom“, tako što su prosvjednici protiv branitelja kod Vukovarske ulice na nogostupu blokirani u prolazu do Savske 66, tako što je oformljen kordon policijskih specijalaca. Iza leđa tih istih policajaca, branitelji su tada doslovno zakrčili cijelu Savsku ulicu i od tamo svojim protivnicima dovikivali „ubij, ubij“ i slične svinjarije.
Policija će vjerojatno tvrditi da je tako postupila da bi zaštitila prosvjednike od branitelja, no neće priznati da bi efekt bio isti da je kordon okružio branitelje umjesto prosvjednika Occupya, ali bi SDP izgubio politički kapital s početka ovog teksta. No, SDP ne shvaća da odlukom da se represija provede nad onima koji se bore za jednakost svih građana pred zakonima, a ne nad onima koji se otvoreno zalažu za to da budu iznad svih, pa i zakona, ovlasti za pravičnu primjenu represije nastavlja prenositi na narod, što je opasno za sve, pa na koncu i za stranačku sadašnjosti i budućnost.
U drugom događaju koji je isprovociran reakcijom policije na prvi prosvjed, onome od 14. ožujka, stvari su se još radikalizirale, pa je tako policija Occupy-evce blokirala u svakoj ulici koja se križa sa Savskom, počevši od Dalmatinske, pa sve do Jukićeve, gdje ih je konačno i potpuno onemogućila i kretanju. U isto su vrijeme, kako je poznato, branitelji nesmetano nezakonito došetali do stana Zorana Milanovića i nesmetano nezakonito blokirali cijelu Savsku, a u međuvremenu se raspršili i po cijelom gradu, tako da je policija opravdano strahovala da će netko iz Occupya stvarno stradati.
(FOTO: Lupiga.Com)
Pored svega, televizijske su kamere zabilježile kako Josip Klemm pregovara s policajcima da propusti braniteljsku kolonu do Milanovićevog stana, a na HTV-u je to uredno protumačeno kao traženje dozvole za pokret, što je isto simptom općeg prihvaćanja da ovdje umjesto države i udruge građana igru igraju dva ganga koji se sporazumijevajiu tajnim znakovima. Očito je, tek da napomenem, da više nema nikakvog smisla ponavljati da Ranko Ostojić zbog ovoga treba podnijeti ostavku, a s njim i Goran Radman koji ovih dana čisti po televiziji, jer nema tog treba u ovoj zemlji koje izmiče dodatku „kada bi ovo bila normalna država"
Usput budi rečeno, ispod razine ljudskog dostojanstva je i zadnja Ostojićeva izjava da policija nakon pet mjeseci zna tko je organizator prosvjeda u Savskoj i da će jedna i druga strana zaraditi prijave. U Savskoj već skoro pet mjeseci 24 sata dežuraju policijske ekipe, da ne spominjemo druge istražne metode sigurnosnog aparata. Ako su svi skupa tek sada doznali tko je organizator, neka ih se kolektivno pošalje da promatraju kako se iz gusjenice stvara leptir, to je valjda dovoljno sporo da pokriju sve aspekte nemilog događaja.
Ali stvari nisu stale samo na tome da policija na terenu nastavlja podržavati bezakonje i scenarij iz američkih trash filmova koji građanima poručuju da, ako sistem prisile ne funkcionira, stvari uzmu u svoje ruke. Da bi se takva situacija normalizirala, a građani odgovorili od uzimanja stvari u svoje ruke, potrebna je jača intervencija novinskih medija, koji svinjski propituju kokrektnost skupine Occupy, često izjednačavaju njihovu participacuju u kršenju zakona sa onime što čine logoraši u Savskoj, a nerijetko ih predstavljaju kao one koji ugrožavaju sigurnost na zagrebačkim ulicama, jer da nema njih nitko ne bi titrao tanke braniteljske živce.
Izjava Žarka Puhovskog da shvaća „da je ministar Ranko Ostojić široko tumačio zakon o pravu na javno okupljanje, i tu ga podržava“...“ ali to važi onako dugo dok se ne ugrožava normalni život zajednice“, a „onog trena kad šatoraši presjeku Savsku, njih treba rastjerati, kao i „aktiviste Occupyja kad krenu s Trga bana Jelačića, gdje nikom ne smetaju, i zaustave tramvaje u Ilici ili Savskoj" paradigmatski je primjer takvog namjernog zamućivanja vode. Naime, samo slijepac ne vidi da Ostojić ništa ne tumači široko, već da selektivno i stranački interesno primjenjuje zakon, a normalni je život zajednice ugrožen prije skoro pet mjeseci, točno onaj trenutak kada ministar policije nije zabranio neprijavljeni 24-satni skup u centru grada, a ne onda kada Puhovski nije mogao prošetati Savskom. Neodgovorno je, nadalje, u ocjeni događaja propustiti spomenuti kolaps institucija koje dopuštaju skup bez prijave, prijetnje nasiljem i pružanjem masovnog otpora policiji, a nemoralno izjednačiti jedinu skupinu prosvjednika koja na sve to ukazuje s nasilnicima.
(FOTO: Lupiga.Com)
Čudni su i stavovi nekih drugih analitičara koji misle da je bespredmetno insistirati na tome da branitelji legaliziraju svoj skup, kada se zna da oni namjerno nisu prijavili skup, poručujući time da su ratni oligarsi iznad zakona, države, potrebe za pluralizmom, civilnog društva i svega čega se još eventualno možete sjetiti, a da vam ne dođe slabo.
To su jasno retorička sredstva, ali šta drugo da radite? Uostalom, isticanje tog „sitnog“ formalnog detalja napravilo je mnogo u razotkrivanju ove strašne situacije i njihovih glavnih protagonista. Toliko su bahati, pokazalo se, da ne žele ni ispuniti jedan formular i toliko bezobrazni da tvrde da je to nebitno u odnosu na ciljeve prosvjeda, iako je jedini cilj prosvjeda demonstracija nadmoći nad zakonima i građanima. Uostalom, zahtjev za ustavnim zakonom o braniteljima je ista stvar.
Uglavnom, spremimo se na to da će se branitelji jednom povući ali će ono što ih je omogućilo (meritokracija, nadzakonje, itd.) ostati svugdje i ma tko dobije zadnji pljesak nakon ove predstave. Tako će biti sve dok na ulice Zagreba ne izađe mnogo više ljudi koji će tražiti prolaz do Savske 66 i konzumirati svoje pravo da zbog toga ne izgube glavu. Kako to nećemo skoro doživjeti, možemo biti sretni što nam je (malo) građanska mudrost u međuvremenu sačuvala glavu, ali prvenstveno zato što se neka sitna građanska svijest ipak očitovala protiv ratne mitomanije i njezinih poslijeratnih rezidua monstruoznih razmjera .
Ono što je bitan napredak u odnosu na ranije krize iste vrste (skupovi na Rivi, sakupljanje kestena, itd.) jest da glavna fronta više nije između „ljevičarskih elita“ i „desničarskih nižih vrsta“ koje su se prepucavale u opinion makingu, nego tamo gdje je cilj da bude, između građanskog zahtjeva za jednakost sviju pred zakonom i svetačke državotvornosti koja bi vječno kupila plodove rata samo za sebe.
lupiga
