Laura Kövesi, glavna europska tužiteljica čiji mandat ide kraju, u intervjuu za ERA talks, a o čemu detaljnije piše Dora Kršul za portal Telegram.hr, istaknula je našeg premijera Andreja Plenkovića i njegovog glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića kao primjer loše prakse nepoštivanja neovisnosti EPPO-a. Ako Plenković i njegov izvršitelj Turudić nasrću na EPPO, jasno je što sve rade s nacionalnim institucijama zaduženima za borbu protiv korupcije. Andrej Plenković se iz petnih žila trudi da niti jedna istraga ne dovede do osobe koja se krije iza inicijala A. P. Svi znamo tko je A. P., to zna Andrej Plenković, to zna Ivan Turudić, a to zna i Laura Kövesi, zato u svojim oproštajnim intervjuima izdvaja našeg premijera i njegovog glavnog državnog odvjetnika. Riječ je o javnoj institucionalnoj oporuci, ona svome nasljedniku šalje poruku što mu je činiti, ali i što sve može očekivati od kojekakvih kreatura.
Pozivanje na rat krije nečasne namjere
Republika Hrvatska je država nespremna za demokraciju i neovisnost. Neovisnost ne počiva na samovolji onoga tko se nalazi na vrhu političke hijerarhije, nego na urednom funkcioniranju institucija. Ako pogledamo tko se nalazi na čelu za pravni sustav bitnih institucija, jasno nam je da Hrvatska nije demokratska i neovisna država. Ne postoji neka bitna razlika između političkog režima koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata i režima koji je nastao nakon Domovinskog rata. Pozivanje na rat, neovisno koji, kao temelj i kriterij društveno-političkog života, uvijek krije nečasne političke namjere. Što je država korumpiranija, to je glasniji govor o ratu.
No politika korupcije se ne mijenja političkim apelima i gomilanjem dijagnoza, nego odlučnim, sustavnim i promišljenim otporom. Taj otpor se ne nalazi u političkim tijelima koja se nalaze pod kontrolom protagonista političke korupcije. Ovaj saziv Sabora malo i nimalo gledam, nemam zašto. Uloge su unaprijed podijeljene i oporba, uz nekoliko izuzetaka, uživa u tome da ih Plenković javno ponižava. Oni koji u Saboru Plenkoviću postavljaju pitanja i s njime ulaze u sukobe, dodatno ga jačaju dajući mu legitimitet da privede kraju posao pokoravanja svih institucija u ovoj državi jadnika. Laura Kövesi nam je upravo to, doduše finije, rekla. Državica čiji se premijer opire borbi protiv korupcije, državica je jadnika. Ona će to biti sve dok ne shvati što je demokracija, zašto demokracija iziskuje svakodnevnu borbu kako bi je se sačuvalo te da neovisnu državu nemaju oni koji su pobijedili u nekom prošlom ratu, nego oni koji budno bdiju nad time da im država ne padne u ralje korupcije.
Država pokorena korupcijom
Mi smo pobijedili u ratu kako bismo kapitulirali pred političkom korupcijom i, da tragedija bude veća, dobar dio onih koji su sudjelovali u tome ratu, sada iskazuju besramnu spremnost da do zadnjeg atoma snage brane političku korupciju. Istinski neprijatelji nisu oni koji nam s oružjem prilaze s namjerom da nas osvoje, nego oni protiv kojih se, zato što su navodno naši, ne usudimo glasa dignuti. Nikada nisam cijenio kukavice, ne cijenim ih ni danas, a najveće kukavice koje su se ikada našle na ovim prostorima su kukavice koje šutke, bez namjere da se pobune i tako pokažu da u njima ima nešto ljudskog dostojanstva, pristaju da žive u državi pokorenoj političkom korupcijom.
Laura Kövesi nam je održala lekciju o našem jadu, ali jadnici za to ne mare, oni se jadom ponose. Degutantno je da se Domovinski rat pretvorio u pojas za spašavanje političara koji su čitavu državu gurnuli u živo blato korupcije. Kada Kövesi govori o kolegama koji djeluju u Hrvatskoj, to radi s neskrivenim divljenjem jer se nalaze u uvjetima aktivnog i sustavnog opstruiranja. Kada je na prošlogodišnjem sastanku EPPO tima iz svih država Kövesi istaknula kolege iz Hrvatske i nemoguće uvjete u kojima rade, svi nazočni su ustali i aplauzom su im dali podršku. Eto, takvu smo državu stvorili i u takvoj državi živimo. Država u kojoj caruje korupcija nije neovisna, nije nikakva pobjednica, ona je, prije svega, jadna. Zato mi nisu jasni igrokazi kojim se Stanivukoviću i Vučiću uskraćuje ulazak u Hrvatsku, pa ako je itko sazdan od istih elemenata i istih namjera, ako itko istim očima gleda Hrvatsku, to su naši i srpski političari – i jedni i drugi Hrvatsku vide kao plijen. Plijen je plijen, a kako će ga se netko domoći, ratom ili korupcijom, stvar je finese.
