Svi bi ti Pavkovići bili tek kriminalci i redikuli, e da nije vlasti koja opstaje na provociranju uvijek istog muklog zajedništva. Partija je, naime, jednako totalitarna, kolone su jednako „dostojanstvene“, samo je zastava negdje putem izgubila zvijezdu.
Kako nazvati društvo u kojemu se zakoni donose zato da bi ih se povuklo i prije nego uđu u parlamentarnu proceduru? Demokratskim? Ili pak partijskom tiranijom u kojoj su zakoni podložni tek premijerovom diskretnom „osluškivanju pulsa naroda“, pa je tako hrvatski šef vlade odustao od zakona o porezu na nekretnine, jer je oslušnuo kako za takav harač još nije vrijeme. A onda je povukao i novi obiteljski zakon, rađen po naputcima tvrde konzervativne desnice, i prema kojemu bi država određivala što je to obitelj, pa se tako bračni par bez djece više ne bi imao pravo nazivati obitelj, nego bi tu dičnu kategoriju činili samo Josip, Marija i jato malih Isusa, svi ostali su guba nevjernička i jalova.
No ima jedan zakon na kojega baš nitko nema primjedbi, iako se tiče novih privilegija braniteljske populacije, kojoj se povećavaju ionako visoke naknade i penzije, uz postojeće pravo na stanove i besplatno školovanje djece koja, usput rečeno, danas već imaju skoro trideset godina. S domaćih 506 tisuća branitelja sada su u pravima izjednačeni i pripadnici hrvatske vojske u BiH, a obilato će se omastiti i druge društvene kategorija. Ratni reporteri, naprimjer, i inače masovno okićeni Spomenicom domovinskog rata, zatim čistačice, kuhari, medicinske sestre, vatrogasci, pogrebnici… Čitav narod, reklo bi se, te je u tu svrhu osigurana ogromna suma proračunskog novca, a nacionalistička se desna vlada s pravom nada da joj je time osiguran i još jedan mandat, budući da je premijer „dobro osluhnuo puls naroda“. I pravilno zaključio da se upravo s lovom lako kupuje masovna naklonost birača.
Usput je jednoj obijesnoj kategoriji građana omogućio da dalje vježba svoj utjecaj kao, uz katoličku crkvu, druge poluge vlasti. Bio je tako dovoljan tek jadni pismeni befel predsjednika braniteljskih udruga u kojemu traži zabranu održavanja Evropske noći kazališta, jer „nedopustivo je da se publika zabavlja uz neke kazališne predstave, među kojima su i one srbijanskih pisaca, dok će se drugi prisjećati najtežih dana Domovinskog rata, obilaziti grobove i paliti svijeće…“. Taj nekrofilski pamflet odnosi se na 18. novembra, odnosno pad Vukovara, kada se čitava Hrvatska već skoro tri desetljeća pretvara u zajednicu zombija i mučenika, a život se zaustavlja, te se stoga očekuje da i kazališta prestanu s radom. Naravno, organizator Noći kazališta istog je trena ustuknuo pred dekretom subnorovske družbe i taj događaj premjestio tjedan dana kasnije.
No tko je čovjek čija je riječ zakon za kulturne radnike, intendante kazališta, ministricu kulture? Je li to isti lik koji je nedavno osuđen na sedam mjeseci zatvora zbog „bludnih radnji nad jednom djevojkom“? Itekako jest, ali taj odvratni čin nije nimalo umanjio njegovu važnost unutar moćnog konzervativno-katoličkog pokreta. Jer gradio je taj siledžija i prigradski publicist svoj društveni ugled i svoju nacionalističku neupitnost krvavom borbom protiv „Titovih pionira“ i „djece udbaša“, svih koji su karijeru stekli jer su „Titu nosili štafetu ili mu pjevali“, on se stoga zalaže za lustraciju, za antikomunističku rekonkvistu i pisanje nove povijesti jer se, kaže, „povijest i dalje piše po pravilima kumrovečke škole“. Eh, još da nije proklete novinske arhive, iz koje se pak lijepo čita kako je taj osuđeni kriminalac i agilni antikomunista, sadašnji protivnik Titovih bista i ulica, disao i pisao u svom bivšem životu. A volio je uvijek kolone sjećanja, martirologiju općenito, danas hrvatsku, jučer jugoslavensku…
“Kolona je tiha, nijema, dostojanstvena… u njoj koračaju djeca, očevi, majke, starci… tuga je duboka i teško je riječima iskazati osjećaje“, recitirao je tako u ondašnjim novinama taj Mladen Pavković, tronuti sudionik kolone pred Titovim grobom u Beogradu.
Martirska kolona u Vukovaru ili ona u Beogradu, svejedno, tu je uvijek spremni grobar, drug Pavković, da svojim plošnim, slabo pismenim stilom dočara kolektivni jecaj, gubitak i nacionalnu bol. Jučer je to „voljeni Tito prema kojemu ljubav nikada neće prestati“, danas je to Vukovar, „grad heroj“ zbog čije je „dostojanstvene kolone sjećanja“ zabranjena Noć kazališta. A točno u tri i pet popodne zaustavit će se svi koji se kreću ulicama. Ili je to scena iz drugog filma, onog o smrti „najdražeg sina naroda i narodnosti“? Svejedno, uspjela je inicijativa šefa branitelja, agipropovskog tupadžije, bliskog vlasti i bludničkoj strasti, uvijek spremnog partijskog pera koje će u osvit raspada Jugoslavije napisati idiotski tekst pod naslovom: „Ugled JNA moramo sačuvati!“
One iste armije koja će samo dvije godine kasnije razrušiti Vukovar, a Hrvati potom, s istim partijskim pamfletistom, svaku godinu naricati u „dostojanstvenoj koloni sjećanja“. Tako šmrcavo i patetično sličnoj onoj kojom je u Zagrebu onomad masovno ispraćen vlak s lijesom „voljenog druga Tita“. No svi bi ti Pavkovići bili tek kriminalci i redikuli, e da nije vlasti koja opstaje na provociranju uvijek istog muklog zajedništva. Partija je, naime, jednako totalitarna, kolone su jednako „dostojanstvene“, samo je zastava negdje putem izgubila zvijezdu.
tacno
Kako nazvati društvo u kojemu se zakoni donose zato da bi ih se povuklo i prije nego uđu u parlamentarnu proceduru? Demokratskim? Ili pak partijskom tiranijom u kojoj su zakoni podložni tek premijerovom diskretnom „osluškivanju pulsa naroda“, pa je tako hrvatski šef vlade odustao od zakona o porezu na nekretnine, jer je oslušnuo kako za takav harač još nije vrijeme. A onda je povukao i novi obiteljski zakon, rađen po naputcima tvrde konzervativne desnice, i prema kojemu bi država određivala što je to obitelj, pa se tako bračni par bez djece više ne bi imao pravo nazivati obitelj, nego bi tu dičnu kategoriju činili samo Josip, Marija i jato malih Isusa, svi ostali su guba nevjernička i jalova.
No ima jedan zakon na kojega baš nitko nema primjedbi, iako se tiče novih privilegija braniteljske populacije, kojoj se povećavaju ionako visoke naknade i penzije, uz postojeće pravo na stanove i besplatno školovanje djece koja, usput rečeno, danas već imaju skoro trideset godina. S domaćih 506 tisuća branitelja sada su u pravima izjednačeni i pripadnici hrvatske vojske u BiH, a obilato će se omastiti i druge društvene kategorija. Ratni reporteri, naprimjer, i inače masovno okićeni Spomenicom domovinskog rata, zatim čistačice, kuhari, medicinske sestre, vatrogasci, pogrebnici… Čitav narod, reklo bi se, te je u tu svrhu osigurana ogromna suma proračunskog novca, a nacionalistička se desna vlada s pravom nada da joj je time osiguran i još jedan mandat, budući da je premijer „dobro osluhnuo puls naroda“. I pravilno zaključio da se upravo s lovom lako kupuje masovna naklonost birača.
Usput je jednoj obijesnoj kategoriji građana omogućio da dalje vježba svoj utjecaj kao, uz katoličku crkvu, druge poluge vlasti. Bio je tako dovoljan tek jadni pismeni befel predsjednika braniteljskih udruga u kojemu traži zabranu održavanja Evropske noći kazališta, jer „nedopustivo je da se publika zabavlja uz neke kazališne predstave, među kojima su i one srbijanskih pisaca, dok će se drugi prisjećati najtežih dana Domovinskog rata, obilaziti grobove i paliti svijeće…“. Taj nekrofilski pamflet odnosi se na 18. novembra, odnosno pad Vukovara, kada se čitava Hrvatska već skoro tri desetljeća pretvara u zajednicu zombija i mučenika, a život se zaustavlja, te se stoga očekuje da i kazališta prestanu s radom. Naravno, organizator Noći kazališta istog je trena ustuknuo pred dekretom subnorovske družbe i taj događaj premjestio tjedan dana kasnije.
No tko je čovjek čija je riječ zakon za kulturne radnike, intendante kazališta, ministricu kulture? Je li to isti lik koji je nedavno osuđen na sedam mjeseci zatvora zbog „bludnih radnji nad jednom djevojkom“? Itekako jest, ali taj odvratni čin nije nimalo umanjio njegovu važnost unutar moćnog konzervativno-katoličkog pokreta. Jer gradio je taj siledžija i prigradski publicist svoj društveni ugled i svoju nacionalističku neupitnost krvavom borbom protiv „Titovih pionira“ i „djece udbaša“, svih koji su karijeru stekli jer su „Titu nosili štafetu ili mu pjevali“, on se stoga zalaže za lustraciju, za antikomunističku rekonkvistu i pisanje nove povijesti jer se, kaže, „povijest i dalje piše po pravilima kumrovečke škole“. Eh, još da nije proklete novinske arhive, iz koje se pak lijepo čita kako je taj osuđeni kriminalac i agilni antikomunista, sadašnji protivnik Titovih bista i ulica, disao i pisao u svom bivšem životu. A volio je uvijek kolone sjećanja, martirologiju općenito, danas hrvatsku, jučer jugoslavensku…
“Kolona je tiha, nijema, dostojanstvena… u njoj koračaju djeca, očevi, majke, starci… tuga je duboka i teško je riječima iskazati osjećaje“, recitirao je tako u ondašnjim novinama taj Mladen Pavković, tronuti sudionik kolone pred Titovim grobom u Beogradu.
Martirska kolona u Vukovaru ili ona u Beogradu, svejedno, tu je uvijek spremni grobar, drug Pavković, da svojim plošnim, slabo pismenim stilom dočara kolektivni jecaj, gubitak i nacionalnu bol. Jučer je to „voljeni Tito prema kojemu ljubav nikada neće prestati“, danas je to Vukovar, „grad heroj“ zbog čije je „dostojanstvene kolone sjećanja“ zabranjena Noć kazališta. A točno u tri i pet popodne zaustavit će se svi koji se kreću ulicama. Ili je to scena iz drugog filma, onog o smrti „najdražeg sina naroda i narodnosti“? Svejedno, uspjela je inicijativa šefa branitelja, agipropovskog tupadžije, bliskog vlasti i bludničkoj strasti, uvijek spremnog partijskog pera koje će u osvit raspada Jugoslavije napisati idiotski tekst pod naslovom: „Ugled JNA moramo sačuvati!“
One iste armije koja će samo dvije godine kasnije razrušiti Vukovar, a Hrvati potom, s istim partijskim pamfletistom, svaku godinu naricati u „dostojanstvenoj koloni sjećanja“. Tako šmrcavo i patetično sličnoj onoj kojom je u Zagrebu onomad masovno ispraćen vlak s lijesom „voljenog druga Tita“. No svi bi ti Pavkovići bili tek kriminalci i redikuli, e da nije vlasti koja opstaje na provociranju uvijek istog muklog zajedništva. Partija je, naime, jednako totalitarna, kolone su jednako „dostojanstvene“, samo je zastava negdje putem izgubila zvijezdu.
tacno
