Savremene liberalno-demokratske države konstituirane su od dva dijela: od promjenljivog ili dinamičkog, koji stupa u vlast demokratskim procedurama izbora, i nepromjenljivog ili statičkog, sačinjenog od državne birokracije koja nije podložna direktnim demokratskim procedurama, nego isključivo državnom rezonu: vojska, policija, sudstvo, uprava, diplomacija, crkva itd. Taj se nepromjenljivi dio kači na državni budžet na osnovu nedemokratskih verifikacijskih kriterija. Kako pokazuje suvremeni njemački filozof prava Günter Frankenberg u knjizi Državna tehnika (Staatstechnik), izgleda da taj statički dio države postaje sve uplivniji u vršenju državnih poslova. On, naime, bez rizika demokratske reizbornosti manifestira sve veću inklinaciju da djeluje kao samostalni interesni subjekt ili, ako bismo parafrazirali znanog katoličkog reakcionara Donosa Cortesa, ”birokracija je proizvoljno regrutirana posada državnog broda koja na njegovoj palubi bestidno pleše i urla dok je bijes Božji ili narodni ne baci u more”.
Birokracija se nameće izabranim predstavnicima građana svojom kompetentnošću i pod egidom zaštite države neprestano preuveličava opasnosti koje joj prijete. Ona zaštitu države postiže permanentnom proizvodnjom kontrolnih i sigurnosnih mjera. Njenom se aktivnošću tradicionalna pravna i ustavna država (Rechtsstaat) postepeno transformira u – sigurnosnu državu (Sicherheitsstaat).
Liberalno-demokratska pravna država zapadnih zemalja, koja je različite oblike vanrednog stanja i civilne neposlušnosti nastojala pravno i ustavno regulirati, postepeno se transformirala u državu koja je relativizirala pravne okvire. Inženjeri sigurnosne tehnike postaju eksperti informacijske tehnologije koji imaju odriješene ruke u borbi protiv organiziranog kriminala, terorizma, građanske neposlušnosti, protiv svih grozilaca i zagrožavalaca sigurnosti, protiv spavača koji jedva čekaju svoj trenutak, protiv opasnih ljudi i svih drugih manjih ili većih inkarnacija zla. Zakoni o zaštiti podataka tu malo pomažu sigurnosti pojedinca. Da bi zadržali i održali svoje pozicije u institucijama države, birokrati se orijentiraju radije prema vanrednim opasnostima od prijetećih društvenih moći, nego prema demokraciji i takozvanom normalnom legalitetu. Oni građane suočavaju sa sve većom listom prijetećih opasnosti, uključujući i ekološke, a zatim reklamiraju djelotvornu zaštitu od tih ugroženosti. Pri tome birokracija sugerira da se prijeteće pogibelji i građanski strahovi mogu suzbiti jedino novim zakonodavstvom, čime ona stječe dužno priznanje zbog svoje kompetencije. Sve to na drugoj strani korespondira s odgovarajućim gubitkom slobode građana. Tamo gdje bi integrativno ili dezintegrativno političko i demokratsko djelovanje trebalo eo ipso pacificirati raznorazne prijetnje državnoj sigurnosti, smirivati građanska nezadovoljstva i svojom logikom korigirati nepravde, tamo se protiv njih reagira zakonskom represijom, drugim riječima: pendrekom. To je konzekvenca poistovjećivanja države, odnosno vlasti (potestas) i moći (auctoritas). Za ilustraciju te i takve državne tehnike možemo navesti njemački primjer. Savezni ministar unutrašnjih poslova Gerhard Schröder (CDU) je u kriznoj situaciji 1960. godine nazvao svoju inicijativu za uvođenje vanrednog stanja urom egzekutive (Stunde der Exekutive), u kojoj treba djelovati pozivajući se na ustavno predviđeno vanredno stanje za čije provođenje nije potrebna ni parlamentarna većina ni konsenzus stranaka pa čak ni vlastite stranke. Dovoljno je pozvati se na ustav. Tokom preslušavanja na parlamentarnoj komisiji u vezi ispitivanja ustavnosti predviđenog vanrednog stanja, odgovorni je ministar dao legendarnu izjavu: ”Ne mogu čuvari ustava neprekidno nositi ustav ispod ruke”. A u razdoblju velike opasnosti od lijevog terora 1968. ondašnji njemački ministar unutrašnjih poslova Otto Schily (SPD) zaletio se tom prigodom pitanjem: ob im äußersten Fall auch die Tötung einer Person als Notwehr zu rechtfertigen ist, zar u krajnjem slučaju ubistvo neke osobe nije kao nužna obrana opravdano.
Günter Frankenberg takvo rezoniranje imenuje nad-ustavnim vanrednim stanjem. I o njemu kaže: ”Naposljetku, birokracija koja pod krinkom obrane sigurnosti države i građana zagovara vlastitu sigurnost dramatizira opasnost kako bi posegnula za vanrednim ovlastima ili kako bi pokrenula inicijativu da se vanredne mjere po potrebi i prema scenariju opasnosti inkorporiraju u pravni poredak”.
Pravo i moć su inkongruentni mediji, a vanredno stanje jeste forma u kojoj se ta asimetričnost manifestira u nerazrješivoj dilemi: ili suspenzija prava ili suspenzija moći, to jest ignoriranje zakona ili ignoriranje pobunjenih građana. Subjekt koji proizvodi to kolebanje jeste birokracija. Ona nastoji ignorirati kako volju građana tako i slovo ustava i zakona i na taj način sprovesti svoje interese.
Države nastale raspadom bivše Jugoslavije po svemu sudeći još nisu dospjele u tu fazu socijalne evolucije. One naime još nisu iskoračile iz klišea monokratske države u kojoj je država prije svega i iznad svega instrument partijske politike. Stranke se doduše demokratski smjenjuju s vlasti, ali kada vrše vlast, služe se državom kao instrumentom vlastite politike, dijeleći građane na privilegirane članove stranke ili njene simpatizere i – ostale. Država je tu još instrument privatnih stranačkih interesa. Cortesovim navigacijskim rječnikom rečeno, posada državnog broda kormilari državom kao političkom strankom. Istina, politička stranka je u demokratskoj izbornoj utakmici dobila ovlaštenja da upravlja državom, ali država nije isto što i politička stranka. Tu degradaciju dakako nije proizvela demokracija koja proizvodi (demokratske) većine i manjine, nego nadasve nakazno razumijevanje demokracije, prema kojem većina ne štiti, nego oholo ignorira manjinu (manjinu kao ekskluzivno svojstvo i jamstvo same demokracije), njena prava i njene interese. Demokratskoj manjini vlast nema što reći i zato se od nje i ograđuje policijom, ignorancijom, medijima… No, iako se demokracija služi većinskim principom pri izborima i u parlamentarnim postupcima, demokracija supstancijalno počinje tek s jamstvom i zaštitom egzistencijalno i djelatno sposobne manjine. Nipošto nije riječ o tome da parlament i državna tijela moraju dekorativno ”tolerirati” različite (etničke, religijske, seksualne) manjine, nego se mora uvidjeti da je parlamentarna, ali i vanparlamentarna principijelna i aktivna zaštita manjina, njenih prava i interesa, jedini način obrane samog parlamenta od vanparlamentarnih prepada neposredne demokracije masa koja bi ukinula sva razlikovanja i odvela nas u mrak u kojem su sve krave crne.
Preuzeto s portala: www.peščanik.net
