Dubravka Ugrešić: Djela hrvatskih pisaca, pa tako i moje, podliježu arbitraži nepismenih, oni vladaju svima nama

Od odlaska s radnoga mjesta na zagrebačkome Filozofskom fakultetu živite i preživljavate kao slobodnjak. Osjećate li se slobodno?

Da, osjećam se slobodno i svjesna sam toga da sam se izborila za veliku privilegiju. Usput rečeno, nema slobode bez osobnoga rizika i odgovornosti.

Kako pišete u ‘Lisici’, pisac često kao neki putujući cirkusant ide od festivala do festivala, mora znati prodati svoju robu i od sebe napraviti brend. Koliko kao spisateljica koja doista participira na svjetskom tržištu i koja nema zaštite lokalne sredine osjećate taj pritisak da morate biti i stvaratelj i prodavač svoje robe?

Stvari nisu baš tako jednostavne. Ne mislim, niti sam takvo što igdje sugerirala u 'Lisici', da književnik 'mora znati prodati svoju robu i od sebe napraviti brend'. Nisam 'prodavač svoje robe', niti od sebe 'pravim brend'. To čime se ja bavim nije zanimanje, to je književni aktivizam, neka vrsta neplaćenoga ili potplaćenoga 'prosvjetiteljskog' djelovanja, često u najbukvalnijem smislu te riječi. Vjerujem da većinu mojih kolega, književnika, vode principi koji nemaju veze s trgovinom i brendovima. Mi smo 'romantičari', ljudi koje društveni ustroji kategoriziraju kao 'romantičare', kao vrstu koja se ipak može što posredno, što neposredno 'eksploatirati'. Da nije 'romantičara', sistem bi se posve urušio. Pogotovo danas, kada preživljavamo u ruinama nečega što se nekada zvalo kulturom.

Trebaju li pisci biti savjest društva, oni koji trasiraju glavne društvene promjene?

Da bi pisci bili savjest društva, treba postojati društvo. Što je to? Kada to riješimo, treba se zapitati što to pisca uopće kvalificira da bude savjest društva? Zar samo to što se pisac popeo na pijedestal i proglasio se moralnim arbitrom? Ne rade li to isto popovi i političari? Bojim se da baš u tom komunikacijskom kanalu ima najviše šuma, najviše krivih pretpostavki i krivih odgovora. Komunikacija između teksta, poruke i primaoca je složena i često se sastoji od totalnih nesporazuma. Tko je književnik, taj koji šalje poruku? Tko je čitalac, taj koji prima poruku? Književnik može djelovati po svojoj savjesti, u svome polju, u književnosti. On može djelovati kao i svaki drugi građanin i postati političar ili politički aktivist. A što se 'savjesti društva' tiče, razuman čovjek mora računati na domet svojih poruka. Većina ljudi ne čita. Kako onda zamišljate da ćete biti savjest društva?! Kojega društva?! Koje to društvene skupine? Može li osamdesetak posto hrvatskih katolika, koliko ih navodno ima, reći da je Miroslav Krleža savjest hrvatskoga društva, i da im pritom vjerujete? I nadalje, odakle baš piscima pravo i smjelost da misle da su baš oni nosioci najbolje, najpravednije, najčišće i najplemenitije savjesti? I odakle ljudima ideja da bi savjest društva trebali biti pjesnici, a ne recimo političari? S obzirom na to da je naše digitalno doba podiglo razinu samosvijesti do neba, svatko o sebi misli u superlativima. U rezultatu čujemo nepodnošljivu arogantnu buku.

Je li književnost u odnosu na prošla vremena potisnuta na marginu? Ako jest, što joj je ta marginalizacija donijela?

Ako gledate medijsku industriju izraslu iz samo jedne knjige, a to je 'Harry Potter', na primjer, onda se zaista ne može reći da je knjiga na margini. Što se mene tiče, ja mislim da je dobroj književnosti mjesto na margini. Jedna knjiga ne može se sviđati svima, jer kao čitaoci imamo različite kapacitete intelektualne i estetske prijemčivosti. Ako se pak desi da se dobra knjiga sviđa mnogima, onda su razlozi koji su doveli do toga uvijek izvanknjiževni.

U intervjuu povodom izlaska romana 'Baba Jaga je snijela jaje' kazali ste da ste se proučavanjem lika Babe Jage bavili gotovo tri godine. Kako je to išlo sa simbolikom lisice?

Obožavam pripremna istraživanja. Što se mene tiče, mogla bih se takvim istraživanjima baviti godinama. I 'Lisica' je u tome smislu bogat 'kulturni tekst', čije sam značenjsko polje jako suzila, svjesna da ipak pišem roman kojim ne kanim uloviti lisicu, nego tražim putokaz. A kao putokaz mi je poslužio lisičji rep.

Kako piše književna kritičarka Katarina Luketić, odnos prema egzilu kao vašoj čestoj temi u 'Lisici' mijenja se otvarajući se prema svijetu. 'U tom smislu Ugrešić je možda izgubila utočište u domaćoj kulturi, ali joj se svijet otvorio i u njenu literaturu je ušlo toliko različitih kulturoloških referenci i poticaja da ta literatura vrlo dobro reflektira suvremeni globalizirani svijet, hibridne kulture/identitete i transnacionalna kretanja.' Kako se pozicionirate u današnjoj kulturi i svijetu?

Nastojim da se ne pozicioniram jer znam da to ionako nije moguće. Obično drugi pozicioniraju nas. Nekom čvršćem samopozicioniraju odmaže i moj stil života. Mislim da je postnacionalni, transnacionalni, crosskulturni status nešto što najviše odgovara mome temperamentu, stilu života, mojoj književnosti, mojim intelektualnim i ideološkim uvjerenjima.

Vaše knjige prevođene su na više od dvadeset jezika. Kakav je osjećaj kad vam knjiga (s jednoga malog jezika) bude prevedena na engleski, njemački?

Sam prijevod nije dovoljan. Ono što je važno je značaj koji pojedina knjiga ostvaruje u danoj sredini. Značaj može biti posve zanemariv, i to najčešće i jest, ali dovoljan za autorov osjećaj umjetničke i intelektualne satisfakcije.

'Lisica' je roman u kojem tragate za pravom pričom i pravim načinom na koji ćete ispripovijedati tu priču. Na kraju, takve jedinstvene priče koja bi se protegnula od početka do kraja romana zapravo nema, već je roman ispisan fragmentarno, u nekoliko tokova, i u mnogome govori upravo o tome traganju. Je li vrijeme velikih romana, jedinstvenoga i homogenoga književnog svijeta prošlo te odgovara li ta fragmentiranost forme našem nesigurnom i razlomljenom vremenu?

Vrijeme homogenoga svijeta je svakako prošlo, ali vrijeme velikih romana - nije. Tržište inzistira na velikim, klasičnim romanima. Možete li se sjetiti koji je autor u povijesti napisao obimniji roman od Knausgaardove 'Moje borbe'?! Štoviše, zadržalo se opće tradicionalno uvjerenje da je samo obiman roman i veliki roman, kao što se zadržalo tradicionalno uvjerenje da je komedija niža vrsta od tragedije te da komičan roman ne može biti i veliki roman. Zato danas na tržištu ne možete naći veliki humorističan roman kalibra jednoga 'Dobrog vojnika Švejka' ili neponovljivo briljantnoga 'Zlatnog teleta'.