Sudeći po drugorazrednoj diplomatskoj zastupljenosti zemalja europskog Jugoistoka na HDZ-ukrajinskomu tzv. summitu „Ukrajina-jugoistočna Europa“ neki dan u Dubrovniku, što su ga sazvali CRO premijer Andrej Plenković i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski – kojem je u svibnju 2024. istekao mandat, ali on alibijem“ rata izbjegava demokratske izbore – te formulaciji zaključaka u tzv. Dubrovačkoj deklaraciji, gdje je Srbija stopirala i samo spominjanje uvođenja Rusiji bilo kakvih tzv. sankcija zemalja zapadnog Balkana, u Dubrovniku je ispaljen diplomatski ćorak.
Ne samo zato što CRO premijer i šef vladajuće stranke HDZ-a Andrej Plenković zbog osobnog animoziteta, ali i straha da ne kontrira njegovoj ulizivačkoj proameričkoj politici „u ime RH“, nije pozvao predsjednika RH Zorana Milanovića – bez čije suglasnosti o vanjskopolitičkom stajalištu zemlje (tzv. sukreiranje, je li) nema ustavno pravo samostalno solirati u državno ime – nego i stoga što ni sâm europski Jugoistok, osobito EU, SAD i NATO, čak i OECD (video veza), sic transit, nisu imali razloga ozbiljno shvatiti objektivne vanjskopolitičke mogućnosti CRO premijera i ukrajinskog predsjednika na SAD-ov daljinski upravljač.
Točno se zna tko je na Zapadu, kada, kako i zašto zapalio fitilj ukrajinske katastrofe, a tko je u Kijevu, kada, kako i zašto neodgovorno izabrao rat umjesto dogovora i mira sa susjedomPa im onda, je li, ni druženje sa Zelenskim i Plenkovićem nije bilo važno u „sigurnosno“ totalno blokiranom Dubrovniku i za domaće ljude i za strane turiste. Stao je promet, škole su prestale raditi, zavarene su šahte i uklonjeni koševi/kontejneri za smeće, tisuće policajaca u odorama i u civilu razmiljele se ulicama i trgovima, snajperisti na krovovima, u zraku helikopteri, naoružani brodovi na moru, vojnici-žabe blizu obale, napeta atmosfera kao da su fundamentalistički teroristi zajedno s elitnim ruskim diverzantima u Gružu i šuljaju se od Kupara i sa Srđa ubiti Zelenskog… Mo’š mislit’! No, dobro, u takvim se slučajevima ništa ne smije prepustiti slučaju, ali, brate, pretjerivanje je pretjerivanje, pa… Da je tko, za sigurnosnu usporedbu, pitao tih dana u Gradu Amerikanku širokobrijeških korijena Capriciu Penavic Marshall, bivšu šeficu protokola Bijele kuće za predsjednikovanja Baracka Obame, jamačno bi potvrdila da takvim mjerama predostrožnosti kakvima je, je li, počašćen ukrajinski predsjednik čim je nosom promolio preko CRO granice i do izlaska iz RH mogu pozavidjeti i američki predsjednici, čije su glave – neusporedivo važnije od Zelenskoga – nerijetko metom i u vlastitoj domovini, kamoli ne za putovanja izvan granica SAD-a. Sigurnosni igrokaz visokog intenziteta – kojem su se podsmjehivali i Dubrovčani i njihovi strani gosti – nije sakrio diplomatski ćorak skupa (zapravo stranačkog HDZ-Plenkovićeva formata na mig iz Kijeva), gdje se formalno otpapagajilo već 2,5-godišnju „snažnu poruku o bezuvjetnoj potpori napadnutoj Ukrajini i osudi ruske agresije“.
Ništa više i ništa ozbiljnije, provedljivije, mirotvornije, obaveznije od iks gotovo od riječi do riječi istih poruka, odluka, deklaracija i inih zvučnih akata od kojih u Ukrajini nije bilo manje – dapače, bilo je još više – mrtvih, ranjenih, iseljenih, raseljenih, nesretnih, razorenih gradova, sela, bolnica, škola, mostova, cesta, pruga, komunalne infrastrukture i zatrovanih njiva. Ni za jotu bliže pameti o neizbježnosti obustave rata, pregovora, kamoli pobjedi ukrajinske vojske i proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada nad ruskom vojskom ili pak svrgavanju s vlasti (na bilo koji način) Vladimira Vladimiroviča Putina i njegova režima. Dok je u Dubrovniku debatni klub Plenković-Zelenski vadio propagandni mrak iz podruma i vodio muzejske skulpture obaviti nuždu u WC-u, s ukrajinskih su bojišnica stizale u svijet jako zabrinjavajuće vijesti o napredovanju ruske i povlačenju ukrajinske vojske „na pričuvne položaje“ u istočnoj Ukrajini.
Koliko god nije impresirao nikoga ni na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu, diplomatski ćorak iz Dubrovnika je uzburkao domaće političke vodeKritično je oko strateški i logistički važnoga grada Pokrovska, pali su grad Novohrodivka u regiji Doneck i veći broj sela… Upad ukrajinske vojske u rusku regiju Kursk – pripremljen sa zapadnim „savjetnicima“ radi odvlačenja dijela ruskih snaga s ukrajinskog istoka – pokazao se teškim strateškim promašajem. Ukrajinci su u Kursku zaustavljeni, a Rusi su u kolovozu osvojili više ukrajinskog teritorija no u prethodne dvije godine. Na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu – koji sada angažira NATO u neposrednom planiranju/vođenju ukrajinskih ratnih operacija, u čemu predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović zabranjuje sudjelovati hrvatski časnicima – itekako su svjesni tih činjenica o stanju.
SAD, EU, NATO i najvidljiviji im tzv. saveznici/partneri, angažirani preko glave u ukrajinskom ratu, nisu poslali u Dubrovnik svoje najvažnije ljude praviti društvo Plenkoviću, Zelenskom i manje-više autsajderskom im diplomatskom društvu (osim Srbije i Slovenije) sa zapadnog Balkana. HDZ-ukrajinski debatni klub u Dubrovniku zanemarila je Mađarska, BiH je poslao tek predsjedateljicu Vijeća ministara Borjanu Krišto (HDZ BiH), EU domaće HDZ-ove gore list Dubravku Šuicu (Dubrovčanku na mjestu povjerenice Europske komisije za demografiju i demokraciju, resor u katastrofalnom stanju za njezina petogodišnjeg bavljenja… U hrvatskoj pak „državnoj“ momčadi, što se naslikavala na skupu, isključivo su HDZ-ovci: uz domaćina Plenkovića, činovnička vrsta – Gordan Grlić-Radman, Mate Granić, Zvonimir Frka-Petešić, Frano Matušić i dvoje anonimaca iza leđa.
Osim predsjednika/ca Srbije (Aleksandra Vučića), Slovenije (Nataša Pirc-Musar), Crne Gore (Jakov Milatović) i međunarodno nepriznatog Kosova (Vjosa Osmani), šest je država europskog Jugoistoka poslalo svoje premijere ili ministre vanjskih poslova. Glavni se tajnik OECD-a Mathias Cormann kurtoaznim pozdravom sudionicima skupa obratio video vezom. Sve u svemu – isključi li se srbijansko-tursko-crnogorski otpor opetovanom sotoniziranju Ruske Federacije, što je determiniralo i zaključne formulacije u tzv. Dubrovačkoj deklaraciji o potpori Ukrajini u obrani zemlje, te Vučićevo izravno kontriranje Plenkovićevim stajalištima o Domovinskom ratu – tresla se summitska brda, rodio se miš. Pardon, niš’. Stoga se nije čuditi da tzv. summit na vrhu „Ukrajina – jugoistočna Europa“ nije polučio pozornosti vrijedan medijski odjek ni u samoj Uniji, kamoli šire u Europi i ostatku svijeta, ali jest izazvao u Bijednoj Našoj pravu lavinu negativnih reagiranja i nemuštih protureagiranja iz HDZ-a zbog Plenkovićeva poziva Vučiću (koji je sa sobom poveo i svog ministra vanjskih poslova) te Vučićeva diskursa o Domovinskom ratu.
„Buka“ na sami spomen bilo čega srpskog, pa i Vučića u Dubrovniku, ostaje samo u užemu politikantskom poligonu tzv. ljudi nahvao, zalutalih na upravljačke pozicije, ali ne i šire u društvuSrbijanskog Vučića je pozvao u Dubrovnik, jako se žesti politička oporba, „ugostio je bivšeg šešeljevca, člana četničke stranke, koji je 1995. godine u Glini grmio protiv ‘ustaške države Hrvatske’ i koji ni danas ne priznaje RH, koji usred Dubrovnika ne priznaje jugosrpsku agresiju i počinjene ratne zločine u RH, ne želi se ispričati, platiti ratnu štetu i otkriti sudbinu nestalih hrvatskih civila i branitelja“, je li, a predsjednika vlastite države ne poziva na taj skup i ignorira. Kaže, „Milanović nije važan, proruskim stajalištima nanosi štetu Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici i nije mu bilo mjesto u Dubrovniku. Na skupovima tog formata, zemlju zastupa ili premijer ili predsjednik, ne obojica, a predsjednik je Srbije Vučić sudjelovao i na dva prethodna formata o Ukrajini, odaziva se“.
Nema veze, je li, što tzv. summit „Ukrajina – jugoistočna Europa“ nije bio postigao temeljni cilj: privoljeti države te regije koje „sjede na dva stolca“, prvenstveno Srbiju, time posredno i Crnu Goru, etc., da se jasno odreknu ruskog utjecaja i pridruže SAD/EU/NATO-ovim tzv. sankcijama Moskvi, čime bi „pomogle Ukrajini da pobijedi agresora i oslobodi zemlju“? Više no itko na skupu, gdje je domaćin CRO premijer Plenković slavio svoga gosta Zelenskog uvjerljivije no da je ugostio samoga Papu ili američkog predsjednika – to je pak izazvalo podsmijeh u političkoj i široj društvenoj javnosti – „dvostolični“ je Vučić dao znati urbi et orbi kako se Srbija neće odreći Rusije, neće joj uvesti tzv. sankcije kojima ju ucjenjuje proamerički tzv. kolektivni Zapad, iako konspirativno prodaje oružje Kijevu (za više od milijarde eura), kojim ukrajinska vojska ubija srbijanske prijatelje, Ruse. Tzv. svjetska politika visokog intenziteta, u kojoj se itekako dobro znâ tko su, je li, glavni igrači za stolom za poker, tko su gubitnici, a tko tek kibici sa strane koji mogu misliti što ih je volja, ali moraju biti kuš. Dok veliki miješaju karte, spremni u svakom trenutku potegnuti Colt i na najmanju sumnju, sve postaje relativno i neizvjesno. To se već događa ruskim, je li, podizanjem nuklearnih snaga na viši stupanj pripravnosti, a sada i najavom NATO-ovih nuklearnih vježbi kao „samoobrambene“ poruke Moskvi u okolnostima kada Rusija već kontrolira cca 18 posto Ukrajine, napreduje na bojišnicama. Ruska je vojska brojčano i oružjem osjetno nadmoćnija. Ruski se šef države Vladimir Vladimirovič nedavno potkožio novim dugogodišnjim mandatom. Zelenski se pak dnevno kompromitira pred Ukrajincima i političkom oporbom nesposobnošću da zaustavi ratnu tragediju što vodi u potpunu katastrofu.
Proamerički se tzv. kolektivni Zapad sve teže nosi s „proputinovskom“ tzv. radikalnom desnicom što rejtinški jača u zemljama tzv. prve brzine i upozorava na to da „pomaganje Ukrajini ruši životni standard naših ljudi“ (Njemačka, Francuska, Slovačka, Mađarska…), a SAD je usred vrzina kola predizbornog šaketanja republikanaca i demokrata radi osvajanja Bijele kuće. Istodobno, dvije i pol godine intenzivnog, nadasve skupoga i globalno vrlo opasnog SAD/EU/NATO-ova ratovanja u Ukrajini protiv Ruske Federacije nije polučilo očekivani rezultat. Rusija nije na koljenima niti je vojno poražena, ekonomski bačena na prosjački štap i isključena iz tzv. međunarodne zajednice. Dapače. Jest da joj je teško, aIi joj i dalje ide relativno dobro. „Šverca“ se čak i u energetski gladnoj/žednoj Uniji, koja joj je uvela 14 paketa tzv. sankcija. Ima saveznike/prijatelje u svijetu, osobito u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, pa i u jugoistočnoj Europi i na zapadnom Balkanu. To je sada potvrdio i summit u Dubrovniku, kojim su Plenković i Zelenski neuspješno pokušali dograditi ljetošnje sastančenje u Švicarskoj, kamo Rusija nije pozvana, a Zelenski je izigravao zvijezdu. Nepokolebljiv u ratnoj operacionalizaciji (pro)američkih interesa u ratu „do posljednjeg Ukrajinca“. Ta tragedija u Europi – koju je Zelenski veleizdajnički dopustio i sad nije kadar zaustaviti – privest će se kraju (jednog dana, ako ne prije!?) samo dogovorom SAD-a i Ruske Federacije. Svi drugi su samo statisti u velikoj igri, uključivo Zelenskog, koji nije niti će biti dio mirotvornog rješenja.
Volodimir je Zelenski „uzorno“ odigrao zadanu mu ulogu po Washington-Pentagonovu scenariju, a povijest će – ako ne neka ceausescuovska sudbina – ocijeniti koliko je bio uvjerljiv kao tzv. prvak u nacionalnoj tragediji. No, to je jeziva priča, dapače, horor u kojemu Bijedna Naša ne bi smjela sudjelovati na ratnohuškački način – humanitarno i mirotvorno da, i točka – niti glumatati balkanskog „pravednika među narodima“, koji se samopozvao susjedima držati lekcije o tzv. pravoj strani povijesti. Pa se, je li, nakon toga obračunavati s dijelom oporbene političke javnosti koja ne može progutati činjenicu kako mu je srbijanski predsjednik udario kajlu pred svim sudionicima tzv. summita na vrhu i srušio već unaprijed napisane zaključke. „Kad je pozvao Vučića, spominjao stradanje Dubrovnika i Domovinski rat te inzistirao na sankcijama Rusiji“, ironizirao je predsjednik RH Zoran Milanović, „Plenković je morao znati kako će reagirati srbijanski lider. Što je drugo očekivao od njega!?“ Zbog Vučićeva dolaska u Dubrovnik i toga što je tamo rekao o „dijametralno različitim stajalištima“ o Domovinskom ratu i „agresiji na Hrvatsku“, radikalna politička tzv. desnica i dio sklonih joj braniteljskih udruga ne samo da su to Plenkoviću bili gadno zamjjerili nego je ni kriva niti dužna fasovala srbijanska pjevačica Aleksandra Prijović-Prija zbog dva rasprodana koncerta u studenom u Splitu.
„Nismo za zabranu (nije šija, nego vrat, op. a.)“, vadi se šef izvjesne braniteljske koordinacije Ivan Turudić, „ali srpski folk je provokacije/uvreda uoči datuma kada se Hrvati sjećaju tragedije Vukovara, Škabrnje, Nadina…“ Lani je „braniteljska svijest i savjest“ nekako u isto vrijeme zabranila umjetnički nastup Rade Šerbedžije u rodnim Vinkovcima, gdje vlada HDZ. Ni Ivan Penava, šef Domovinskog pokreta (DP) i Plenkovićev tzv. neprincipijelni koalicijski partner, nije za zabranu koncerta srpskog pjevača Željka Joksimovića u Splitu – možda manje popularnog u Bijednoj Našoj od Prije, koja dok kažeš keks rasprodaje pet koncerata zaredom u zagrebačkoj Areni – ali ga nije srâm izvaliti kako mu je za predizbornoga stranačkog sastanka u Splitu smetala „buka“ s Joksimovićeva prebukoranog koncerta. A da izvjesni Turudić, Penava, vinkovački gradonačelnik Ivan Bosančić (HDZ) i istomišljenici pitaju u Beogradu i Novom Sadu zašto „četnicima“ uopće ne smetaju nastupi u najvećim dvoranama estradnjaka tzv. prve lige iz „ustaške Hrvatske“!?Koji tamo inkasiraju masnu lovu. Mase i tamo i ovdje to vole, kupuju ulaznice, znaju im svaku pjesmu napamet, a komu smetaju nečija nacionalna krvna zrnca, široko mu polje. Ali nema pravo ni u čije ime drugima zabranjivati radost i zabavu, kamoli zloporabom rata i ratnih žrtava. Neki dan se, je li, moralni pobjednik Pjesme Eurovizije 2024 Baby Lasagna alias Marko Purišić iz Umaga – pjesma „Rim Tim Tagi Dim“ je polučila najbolji rezultat Hrvatske na tom natjecanju – uoduševljen vratio s gostovanja u Srbiji, gdje ga je slušala „najbolja publika pred kojom sam do sada nastupao“. Na sreću budućih naraštaja, suživot i suradnja dvaju najvećih naroda na tlu bivše države tzv. bratskih jugolavenskih naroda i narodnosti ne iscrpljuju se niti se smiju svesti samo na estradnu razmjenu, trgovinu i turizam, odnosno pristati na politikantsko kontaminiranje domovinskoratnim „istinama“ ili sada pripadnošću tzv. pravoj strani povijesti u tuđem ratu u Ukrajini.
Ta „buka“ na sami spomen bilo čega srpskog, pa i Vučića u Dubrovniku, na sreću ili što već, ostaje samo u užemu politikantskom poligonu tzv. ljudi nahvao (dum Marin), zalutalih na upravljačke pozicije, ali ne i šire u društvu, gdje zapadni Balkanci masovno uživaju u koncertima jednih i drugih, druže se, posjećuju, trguju… Tko je i u čije ime pozvan zabraniti im to!? Tko je taj i u čije ime, je li, pozvan anatemizirati i instituciju predsjednika RH, ako argumentira dijametralno različito stajalište o ulozi SAD/EU/NATO-a te Rusije u ukrajinskom ratu!? HDZ-ov premijer Andrej Plenković, netko iz Washingtona via Bruxelles!? Ni slučajno. „A tko će nâs braniti budemo li napadnuti, ako smo uskratili sudjelovati u NATO-ovoj misiji za pomoći napadnutoj Ukrajini“, podanički valja budalaštinu HDZ-ov predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. Zašto bi netko napao RH, ako se ne miješa u tuđe prijepore, zagovara mir i sigurnost, suradnju i ne stavlja se na neku od zaraćenih strana!? À propos, gdje su bili taj Washington, Bruxelles, NATO, UN i ini iz te tzv. obitelji 1990./1991. godine – kada se na zapadnom Balkanu zakotrljala ratna, humanitarna i moralna katastrofa, čije rane nisu zacjeljele ni nakon tri desetljeća od oružane utihe – da bi ih neka CRO vlast imala obavezu bezrezervno kovati u zvijezde!
Zatreba li, nedajbože, neće „nas“ braniti ni sutra. Zašto bi? Ratovala Hrvatska vojska iz Wiesbadena protiv Rusije ili s prvih crta negdje na ukrajinskom jugoistoku. Ili u nekom drugom SAD/NATO-ovom ratu, npr. zbog/radi kineskog Tajvana u Aziji. U novoj partiji pokera se ponovo miješaju karte. Ruski rulet!? Itekakav. Diplomatski ćorak iz Dubrovnika, međutim – koliko god nije impresirao nikoga ni na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu, kamoli u Rusiji i šire u svijetu, zaokupljenom izraelskim genocidom na Bliskom istoku – jest uzburkao domaće mutnjikave političke vode. Proplenkovićevci i dio medija pod HDZ-ovom kontrolom trgaju e iz petnih žila ukazati na tzv. povijesno značenje skupa „Ukrajina – jugoistočna Europa“, a oponenti pak cijelu priču svode na „Vučićevu diverziju i vrijeđanje Hrvatske na njezinom tlu“. Što bi kazao Štijef za kvartovskim šankom: „Jebe lud zbunjenoga!“ Režimski pak tzv. sigurnosni stručnjak i stalni analitičar režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a Gordan Akrap, prorektor Sveučilišta Franjo Tuđman (!?), kuje dubrovački summit u zvijezde:
„Diplomatski jezik kojim se inače komuniciraju takvi sporazumi nešto je drukčiji od uobičajenog jezika kojim se koristimo“, pametuje Akrap ne bi li dao važnost tzv. Dubrovačkoj deklaraciji bez zahtjeva za tzv. sankcijama Rusiji i osude agresije na Ukrajinu veće no što je na Zapadu aktualna već dvije i pol godine. „Vidi se čvrsta potpora teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine. Osuđuje se ruska agresija, ne daju se čvrsti prijedlog i obaveza da države jugoistočne Europe uvedu sankcije Rusiji. Međutim, činjenica je da to stoji u cijelom dokumentu i da se to predlaže. U kontekstu ukupnih dokumenata, izjava je vrlo čvrsta.“ No, kao što je Plenkovićev bijes zbog Milanovićeve zabrane hrvatskim časnicima odlaska u Wiesbaden suplanirati u NATO-ovu stožeru ratne operacije ukrajinske vojske – koja zabrana nema šanse biti oborena u Hrvatskom saboru – motivirao dubrovački summit i kolateralno se obio o splitske koncerte srbijanske Prije, provalio je politikantskom dijarejom HDZ-ova dubrovačkoga gradonačelnika Mate Frankovića: „Milanovićevu predsjedničku kampanju financira Rusija!“ Ničim argumentirana, osim „indicijama“ (sic transit), optužba na krijesti Plenkovićevih utuživih uvreda iz „rusofilske“ zbirke. Da ti pamet stane. Budući da se na Frankovićevu politikantsku dijareju smjesta uhvatio HDZ-ov kandidat za Milanovićev fotelj na Pantovčaku Dragan Primorac, nije isključeno da se radi o HDZ-ovoj spački ne bi li se naudilo najizglednijem pobjedniku drugog kruga izbora za predsjednika/cu RH u siječnju 2025. godine.
Pa makar „kobnom rusofilijom“ na Pantovčaku koja, eto, buja na „ruskom novcu“, a da „buja“ i da se radi o „ruskom financiranju“ izborne kampanje Putinovog alter ega u bivšoj Titovoj vili Zagorje u elitnomu zagrebačkom zelenilu, je li – uopće ne treba dokazivati!? Dovoljno je pitati proustaškog fana iz Ciste Velike („Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“ – sic transit) Matu Frankovića te HDZ-ovu rezervine rezerve rezervu Dragana Primorca, nemoćnog šefa RH-BiH ementaler-granice Davora Božinovića i takve koji papagaje tu Milanoviću osvetničku izmišljotinu, što ju je prvi javno provalio smiješni Lavrovljev recitator poezije Gordan Grlić-Radman!? À propos, gdje to piše da je smrtni grijeh ili da je sablažnjivo glede&unatoč SAD/EU/NATO-ova rata protiv Rusije „do posljednjeg Ukrajinca“ biti na ruskoj strani!? Na kojoj je (ne)formalno, brat-bratu – pola svijeta!? Čak i najmnogoljudnije zemlje iz konkurentske skupinama G-7 i G-20 rastuće grupacije BIRCS. Točno se zna tko je na Zapadu, kada, kako i zašto zapalio fitilj ukrajinske katastrofe, a tko je u Kijevu, kada, kako i zašto neodgovorno izabrao rat umjesto dogovora i mira sa susjedom.
U čemu Milanović griješi kad tvrdi da ukrajinski rat nije hrvatski rat i da Plenkovićevo neodgovorno podaništvo ratnohuškačkom Washingtonu i Bruxellesu na objema adresama (EU, NATO) crta metu na glavama hrvatskih građana!? Milanovićevo „dok sam ja predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, a bit ću i sljedećih pet godina, Hrvatska vojska neće sudjelovati u NATO-ovu stožernom (NSATU u Njemačkoj, op. a.) planiranju rata u Ukrajini!“ dovelo je CRO premijera Plenkovića do ludila. A ništa mu ne može. Ispao je papak pred Zelenskim u Dubrovniku i pred proameričkim tzv. kolektivnim Zapadom, nije ispunio obećanje. I zato je Milanović najveći rusofil na svijetu i fasuje nevjerojatan ruski novac za kampanju radi osvajanja drugoga predsjedničkog mandata!
Plenkovićeva spoznaja o vanjskopolitičkoj nevjerodostojnosti RH zbog, je li, Milanovićeva negiranja tzv. prave strane povijesti po SAD/EU/NATO-ovu kroju morala je netom nakon summita u Dubrovnika dodatno ukazati na margini Berlinskog procesa u Njemačkoj, skupa EU-a i zemalja zapadnog Balkana, koji predsjednik Milanović također ignorira. „Malo mi ga je smiješno gledati kao korisnog idiota u interesu Rusije“, nekontrolirano se CRO premijer očitovao novinarima, vrijeđajući državnu instituciju, za razliku od premijerske, poimenično izabranu u narodu. „To nije hrvatska vanjska politika ni hrvatski državni interes. Kako Milanović štiti hrvatske interese? Slabeći hrvatsku poziciju u NATO-u, je li to hrvatski interes? Slabeći poziciju RH u EU, je li to hrvatski interes? Narušavajući time bilateralne odnose s Ukrajinom, je li to hrvatski interes?“ A je li hrvatski interes bubnuti kako Rusija i ruski kapital plaćaju Milanoviću predizbornu predsjedničku kampanju, a kada HRT pita autora te izmišljotine Gordana Grlića-Radmana za dokaze, on lakonski priznaje da ih – nema. Ima li pak kraja toj vrsti ludila u Bijednoj Našoj? Naravno da nema niti će ga doskora biti. Pogotovo pobijedi li Milanović na izborima, a sve ankete upućuju na to da hoće, pa…
