Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je sankcioniralo Sjevernu Koreju zbog razvoja nuklearnog oružja, a ranije je zbog navodnih vojnog nuklearnog programa pod teškim pritiskom bio i Iran. Vjerojatno bi se isto dogodilo da sličnim putem krenu Ekvador ili Alžir, možda čak i Meksiko ili Katar, iako glase za američke partnere. Ako to i jesu, nisu u dovoljnoj mjeri da se igraju s takvim stvarima kao što je razvoj oružja za masovno uništenje.
Jedina zemlja na svijetu koja bez ikakvih sankcija istovremeno posjeduje nuklearno oružje, koja je legalizirala režim apartheida i provela genocid i etničko čišćenje cijelog jednog naroda je Izrael.
Mala samoproglašena bliskoistočna državica od nešto manje od 9 milijuna stanovnika, smještena na jugoistočnoj obali Sredozemnog mora, službeno manja od pola Hrvatske, jedina je zemlja za koju ne vrijedi međunarodno pravo i za koju ne postoje sankcije.
Podsjetimo, “Grupa 5 + 1” je 2015. godine potpisala je Sveobuhvatni zajednički plan djelovanja s Iranom u vezi programa nuklearne energije u Islamskoj Republici.
Ovaj sporazum je utvrdio da Iran mora ispuniti niz zahtjeva unutar okvira svog suverenog projekta nuklearnog razvoja, među kojima i pitanje obogaćivanja urana, broja centrifuga u uporabi i dozvoliti inspekcije svojih objekata službenicima Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEA), koja će potvrditi da se iranski objekti koriste kako je predviđeno i u civilne svrhe. Nikakav daljnji napredak ne može biti učinjen u aktivnostima iranskih postrojenja za obogaćivanje urana u Natanzu, Fordowu ili reaktoru Arak. Iran će se nastaviti pridržavati prakse istraživanja i razvoja, uključujući praksu obogaćivanja koja nisu usmjerena akumulaciji obogaćenog urana s ciljem proizvodnje nuklearnog oružja.
“Grupa 5 + 1” je zauzvrat obećala postupno ukidanje svih ekonomskih i financijskih sankcija, između ostalog i onih koje je odredio UN, druge multilateralne organizacije, kao i one koje su zemlje protiv Irana uvele jednostrano.
O nuklearnim pitanjima neće biti novih sankcija Vijeća sigurnosti, niti Europske unije i američke administracije, koja će se, djelujući u skladu s odgovarajućim funkcijama predsjednika i Kongresa, suzdržati od nametanja novih sankcija Iranu zbog nuklearne energije.
Uspostavit će se i financijski kanal koji će, pomoću iranskih prihoda od nafte, olakšati “humanitarnu trgovinu” za unutarnje potrebe Irana. “Humanitarna trgovina”, navedena u nuklearnom sporazumu, definirat će se kao transakcija koje uključuje hranu i poljoprivredne proizvode, lijekove, medicinske proizvode i medicinske troškove koji su nastali u inozemstvu.
Iran je ispunio svaku od točaka navedenu u nuklearnom sporazumu, što su potvrdili Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, ali ne i američka vlada, koja je odbacila sva izvješća poslana od strane Međunarodne organizacije za atomsku energiju i nakon inauguracije nove američke uprave, na čelu s milijarderom Donald Trump, je pokrenula politiku sukoba s Iranom, rekavši kako, unatoč tome što drugi članovi “Grupe 5 + 1” tvrde suprotno, “Iran ne ispunjava gore navedene uvjete iz nuklearnog sporazuma”.
Na kraju ovim suludih američkih navoda, Trumpova uprava Iranu šalje ultimatum sa zahtjevima koji nisu bili dio sporazuma potpisanog u srpnju 2015. godine, a cilj im je stvaranje uvjeta na Bliskom istoku za trajnu destabilizaciju regije, vršenje pritiska na Iran sve do svrgavanja vlade u Teheranu, a primarni cilj Bijele kuće je zaštititi svog velikog saveznika i koplje svih hegemonističkih politika Washingtona na Bliskom istoku – Izrael.
Cionistički entitet kojeg SAD štite pod svaku cijenu. Gazeći međunarodno pravo, intenziviranjem ratova i agresija na Bliskom istoku zbog kojih su iskrvarili narodi Iraka, Sirije i Jemena, destabilizirajući Libanon, potičući represiju protiv Bahreinaca i braneći sramotu okupaciju Palestine. Izrael je omiljeno dijete imperijalizma, što nas dovodi do logičnog zaključka da je zapadni imperijalizam vjeran saveznik cionizma i zajedno tvore lice i naličje prijetećeg i opasnog zločinačkog udruženja, ovaj put na državnoj razini.
Izrael ovaj faktor koristi u svim njegovim dimenzijama, licemjerno utječe na SAD i njegove saveznike da svoju vanjsku politiku prilagode interesima cionističkog entiteta i postavljaju zahtjeve drugim zemljama u području nuklearnih programa.
Kada je riječ o zemljama u kojima su duboko ukorijenjeni pojmovi suvereniteta, kao što je Iran, američki pritisci se intenziviraju, provode se razni scenariji napada na političkoj, diplomatskoj, vojnoj i komunikacijskoj razini, pruža se podrška terorističkim skupinama koje planiraju destabilizirati ciljani narod, dok se u ovom slučaju iranskom narodu nikada nije oprostio 1979. i izlazak iz sfere zapadnog i izraelskog geopolitičkog utjecaja nakon pobjede Islamske revolucije.
Izrael je uvijek pokušavao i uspijevao držati u tajnosti proizvodnju i pohranu svog oružja za masovno uništenje, uglavnom zato što nije potpisala Ugovor o nuklearnoj proliferaciji koji ne dopušta inspekciju njegovih nuklearnih postrojenja u Dimoni, u pustinji Negev u južnoj Palestinu, okupiranoj od strane izraelske vojske.
Posjedovanje nuklearnog oružja proizvedenog u tim objektima službeno nikada nije priznato. No, laž je izašla na vidjelo kada su to potvrdili nuklearni znanstvenici koji su radili u izraelskim objektima i osudili su proizvodnju nuklearnog oružja u tim objektima.
Tako je Mordechai Vanunu u intervjuu za The Sunday Times 1986. govorio o najbolje čuvanoj tajni židovske države, pokazujući nesporne fotografije o postojanju nuklearnog oružja i naglašavajući probleme ne samo s pitanjem oružja, nego i nuklearne strategije Izraela protiv glavnih neprijatelja, mjesta prema kojima su usmjereni nuklearni projektili. Vanunu je tada rekao kako je uvjeren da Izrael posjeduje 300 nuklearnih bojevih glava i može izgraditi još 115.
Mordechai Vanunu, marokanski državljanin po rođenju i Židov, kasnije preobraćen na kršćanstvo, zbog otkrića tajnog izraelskom nuklearnog programa je otet u talijanskom glavnom gradu Rimu, od strane agenata Mossada, odveden u Izrael gdje je osuđen na 18 godina zatvora.
On je otkrio svu laž slijepe politike saveznika Izraela, posebice Washingtona, kada govorimo o nuklearnim sposobnostima židovske države, otkrivajući svu podršku i spregu kolonijalističkih i rasističkih sila i opasnog režima koji posjeduje oružje za masovno uništenje.
Doista, nitko više od izraelskog režima, uspostavljenog na okupiranoj Palestini, ne predstavlja veću opasnost za zemlje u regiji i općenito u svijetu, što samo pokazuje dvostruke standarde kada se kritiziraju Sjeverna Koreja, Iran ili druge zemlje koje na temelju svoje suverene odluke napreduje u razvoju svojih nuklearnih programa. Ako za Sjevernu Koreju možemo priznati da je već postala vojna nuklearna sila, što je s Iranom, za kojeg nitko ne može pronaći trunke dokaza da je tako i cijeli svijet mora vjerovati crtežima Benjamina Netanyahua ili izjavama Donalda Trumpa na Twitteru, koje će, jednom ako budu objavljene, dokazati tipične simptome podvojene osobnosti ili neke druge psihopatologije.
No, to su puno manji problemi, jer nema mogućnosti napretka na putu mira dok izraelski režim ima nuklearno oružje. Ova “država” mora proći proces denuklearizacije i biti pod nadzorom Međunarodne organizacije za atomsku energiju i, prije svega, okončati okupaciju Palestine. Bez toga će se svaki je pokušaj uspostave mira u regiji uvijek sukobiti s hegemonističkim težnjama Zapada i njegovom tvorevinom na Bliskom istoku – takozvanom “Državom Izrael”.
Program da ima i datum rođenja, 1952. godine, kada je uz potporu Sjedinjenih Država i Francuske stvorena Komisija za atomsku energiju Izraela, pod vodstvom njemačkog židovskog znanstvenika Ernesta Davida Bergmanna, koji je pobjegao u London 1933. Bergmann je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio za američku, britansku i francusku vojsku i surađivao s njihovim nuklearnim znanstvenicima o vojnim pitanjima, čime je stvoren savez za budući izraelski nuklearni program. Nakon što se Bergmann iz rata vratio u Palestinu, koje 1946. godine i dalje bila pod britanskom vlašću, zdušno je radio na cionističkom projektu i pripremao uspostavu željenog tijela i centra nuklearnog vojnog razvoja, koji će početi s radom dan nakon proglašenja izraelskog entiteta u svibnju 1948.
Bliska veza između Bergmanna i njegovog tima s francuskim znanstvenicima je osigurala ne samo potrebna znanja, nego i transfer tehnologije i vrijednih podataka koji će omogućiti Izraelu da izgradi vlastitu nuklearnu elektranu Dimona s bazom za proizvodnju plutonija i obogaćenog urana već 1963. godine. Samo nekoliko godina je trebalo da se proizvede prvo od prvog 300 ili 400 nuklearnih oružja Izraela.
Sve ovo sa sobom povlači i razvoj raketnog programa, izgradnju infrastrukture za skladištenje, transport i lansiranje nuklearnog oružja. Stvoren je nuklearni arsenal u području u kojem izraelski režim predstavlja koplje zapadnih interesa na Bliskom istoku.
Izrael i danas uporno šuti i provodi politiku strateške tišine glede proizvodnje i skladištenja njegovog nuklearnog oružja. S druge strane je najglasniji protivnik civilnog nuklearnog programa Irana, zemlju koju smatra svojim “glavnim neprijateljem u regiji” i boji se mogućnosti da iranska nacija ostvari bilo kakav napredak u izgradnji nuklearnog oružja, sve to usprkos tvrdnjama iranskih političkih i vjerskih vođa da im nije cilj proizvesti nuklearno oružje.
Čak i kada bi bilo suprotno, bilo kakav napredak u tom smislu uspješno koči izraelski bliski savez sa Sjedinjenim Državama i američka strana u Vijeću sigurnosti će uvijek uložiti veto na bilo kakav pokušaj od strane Irana da pristupi ne samo tom oružju, nego da razvija i svoj konvencionalni obrambeni program. Izrael na ovu podršku može računati i iz Francuske i Velike Britanije, stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje su očigledan primjer dvostrukih standarda Zapada.
Podređenost Washingtona, Pariza i Londona cionističkom lobiju u svakoj od tih zemalja je toliko velika da utječe na kurs njihovih politika u inozemstvu. Ovo je potpuno otkriveno kada je tijekom 2015. godine deklasificirano niz dokumenata američkog Nacionalnog sigurnosnog arhiva, koji otkrivaju međunarodnu povijest projekta proizvodnje nuklearnog oružja, podatke Centra za proučavanje neproliferaciju Instituta u Middleburyu i Instituta za međunarodne studije u Montereyu, navodeći kako je u planu koji je uključivao Francusku “ta zemlja trebala biti primarni inozemni dobavljač reaktora i srodne tehnologije, Norveška treba osigurati tešku vodu, a Sjedinjene Države su trebale poslužiti kao kamuflaža za cijeli projekt, pogotovo kako sakriti izraelski projekt Dimona”.
Izrael na svim razinama svoje vanjske politike uživa apsolutnu nekažnjivost. Krši međunarodno pravo, napada zemlje i njihove narode, ilegalno okupira teritorij Palestinaca, podržava terorističke organizacije koje napadaju sirijski i irački narod. Podržava kriminalne režime u njihovim napadima na narode Jemena i Bahreina. Potiče procese destabilizacije u Libanonu, bojeći se sve veće političke i vojne moći koju je stekao Hezbollah. Posjeduje oružje za masovno uništenje i ima taj luksuz da slobodno kritizira druge zbog razvoja njihovih nuklearnih projekata, čak i kada nisu u vojne svrhe.
Alu upravo Izrael predstavlja najstrašniju prijetnju miru na Bliskom istoku i cijelom svijetu, a to čini jer ga štite sile poput Sjedinjenih Država, Francuske i Velike Britanije. Stoga svi napori Washingtona da potkopa nuklearni sporazum daju i suprotan učinak i sve više otkriva duboko licemjerje Washingtona i njegov prezir prema zemljama koje drže do svog suvereniteta i dostojanstva i njima neće trgovati bez obzira na broj megatona nuklearnog potencijala židovske države, koja se suočava sa sve više problema i strahova, jer je vojni i politički vrh u Tel Avivu, bez obzira podršku Zapada, svjestan vlastitih granica.
logično
Jedina zemlja na svijetu koja bez ikakvih sankcija istovremeno posjeduje nuklearno oružje, koja je legalizirala režim apartheida i provela genocid i etničko čišćenje cijelog jednog naroda je Izrael.
Mala samoproglašena bliskoistočna državica od nešto manje od 9 milijuna stanovnika, smještena na jugoistočnoj obali Sredozemnog mora, službeno manja od pola Hrvatske, jedina je zemlja za koju ne vrijedi međunarodno pravo i za koju ne postoje sankcije.
Podsjetimo, “Grupa 5 + 1” je 2015. godine potpisala je Sveobuhvatni zajednički plan djelovanja s Iranom u vezi programa nuklearne energije u Islamskoj Republici.
Ovaj sporazum je utvrdio da Iran mora ispuniti niz zahtjeva unutar okvira svog suverenog projekta nuklearnog razvoja, među kojima i pitanje obogaćivanja urana, broja centrifuga u uporabi i dozvoliti inspekcije svojih objekata službenicima Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEA), koja će potvrditi da se iranski objekti koriste kako je predviđeno i u civilne svrhe. Nikakav daljnji napredak ne može biti učinjen u aktivnostima iranskih postrojenja za obogaćivanje urana u Natanzu, Fordowu ili reaktoru Arak. Iran će se nastaviti pridržavati prakse istraživanja i razvoja, uključujući praksu obogaćivanja koja nisu usmjerena akumulaciji obogaćenog urana s ciljem proizvodnje nuklearnog oružja.
“Grupa 5 + 1” je zauzvrat obećala postupno ukidanje svih ekonomskih i financijskih sankcija, između ostalog i onih koje je odredio UN, druge multilateralne organizacije, kao i one koje su zemlje protiv Irana uvele jednostrano.
O nuklearnim pitanjima neće biti novih sankcija Vijeća sigurnosti, niti Europske unije i američke administracije, koja će se, djelujući u skladu s odgovarajućim funkcijama predsjednika i Kongresa, suzdržati od nametanja novih sankcija Iranu zbog nuklearne energije.
Uspostavit će se i financijski kanal koji će, pomoću iranskih prihoda od nafte, olakšati “humanitarnu trgovinu” za unutarnje potrebe Irana. “Humanitarna trgovina”, navedena u nuklearnom sporazumu, definirat će se kao transakcija koje uključuje hranu i poljoprivredne proizvode, lijekove, medicinske proizvode i medicinske troškove koji su nastali u inozemstvu.
Iran je ispunio svaku od točaka navedenu u nuklearnom sporazumu, što su potvrdili Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, ali ne i američka vlada, koja je odbacila sva izvješća poslana od strane Međunarodne organizacije za atomsku energiju i nakon inauguracije nove američke uprave, na čelu s milijarderom Donald Trump, je pokrenula politiku sukoba s Iranom, rekavši kako, unatoč tome što drugi članovi “Grupe 5 + 1” tvrde suprotno, “Iran ne ispunjava gore navedene uvjete iz nuklearnog sporazuma”.
Na kraju ovim suludih američkih navoda, Trumpova uprava Iranu šalje ultimatum sa zahtjevima koji nisu bili dio sporazuma potpisanog u srpnju 2015. godine, a cilj im je stvaranje uvjeta na Bliskom istoku za trajnu destabilizaciju regije, vršenje pritiska na Iran sve do svrgavanja vlade u Teheranu, a primarni cilj Bijele kuće je zaštititi svog velikog saveznika i koplje svih hegemonističkih politika Washingtona na Bliskom istoku – Izrael.
Izrael i njegovo nuklearno oružje
Cionistički entitet kojeg SAD štite pod svaku cijenu. Gazeći međunarodno pravo, intenziviranjem ratova i agresija na Bliskom istoku zbog kojih su iskrvarili narodi Iraka, Sirije i Jemena, destabilizirajući Libanon, potičući represiju protiv Bahreinaca i braneći sramotu okupaciju Palestine. Izrael je omiljeno dijete imperijalizma, što nas dovodi do logičnog zaključka da je zapadni imperijalizam vjeran saveznik cionizma i zajedno tvore lice i naličje prijetećeg i opasnog zločinačkog udruženja, ovaj put na državnoj razini.
Izrael ovaj faktor koristi u svim njegovim dimenzijama, licemjerno utječe na SAD i njegove saveznike da svoju vanjsku politiku prilagode interesima cionističkog entiteta i postavljaju zahtjeve drugim zemljama u području nuklearnih programa.
Kada je riječ o zemljama u kojima su duboko ukorijenjeni pojmovi suvereniteta, kao što je Iran, američki pritisci se intenziviraju, provode se razni scenariji napada na političkoj, diplomatskoj, vojnoj i komunikacijskoj razini, pruža se podrška terorističkim skupinama koje planiraju destabilizirati ciljani narod, dok se u ovom slučaju iranskom narodu nikada nije oprostio 1979. i izlazak iz sfere zapadnog i izraelskog geopolitičkog utjecaja nakon pobjede Islamske revolucije.
Izrael je uvijek pokušavao i uspijevao držati u tajnosti proizvodnju i pohranu svog oružja za masovno uništenje, uglavnom zato što nije potpisala Ugovor o nuklearnoj proliferaciji koji ne dopušta inspekciju njegovih nuklearnih postrojenja u Dimoni, u pustinji Negev u južnoj Palestinu, okupiranoj od strane izraelske vojske.
Posjedovanje nuklearnog oružja proizvedenog u tim objektima službeno nikada nije priznato. No, laž je izašla na vidjelo kada su to potvrdili nuklearni znanstvenici koji su radili u izraelskim objektima i osudili su proizvodnju nuklearnog oružja u tim objektima.
Tako je Mordechai Vanunu u intervjuu za The Sunday Times 1986. govorio o najbolje čuvanoj tajni židovske države, pokazujući nesporne fotografije o postojanju nuklearnog oružja i naglašavajući probleme ne samo s pitanjem oružja, nego i nuklearne strategije Izraela protiv glavnih neprijatelja, mjesta prema kojima su usmjereni nuklearni projektili. Vanunu je tada rekao kako je uvjeren da Izrael posjeduje 300 nuklearnih bojevih glava i može izgraditi još 115.
Mordechai Vanunu, marokanski državljanin po rođenju i Židov, kasnije preobraćen na kršćanstvo, zbog otkrića tajnog izraelskom nuklearnog programa je otet u talijanskom glavnom gradu Rimu, od strane agenata Mossada, odveden u Izrael gdje je osuđen na 18 godina zatvora.
On je otkrio svu laž slijepe politike saveznika Izraela, posebice Washingtona, kada govorimo o nuklearnim sposobnostima židovske države, otkrivajući svu podršku i spregu kolonijalističkih i rasističkih sila i opasnog režima koji posjeduje oružje za masovno uništenje.
Doista, nitko više od izraelskog režima, uspostavljenog na okupiranoj Palestini, ne predstavlja veću opasnost za zemlje u regiji i općenito u svijetu, što samo pokazuje dvostruke standarde kada se kritiziraju Sjeverna Koreja, Iran ili druge zemlje koje na temelju svoje suverene odluke napreduje u razvoju svojih nuklearnih programa. Ako za Sjevernu Koreju možemo priznati da je već postala vojna nuklearna sila, što je s Iranom, za kojeg nitko ne može pronaći trunke dokaza da je tako i cijeli svijet mora vjerovati crtežima Benjamina Netanyahua ili izjavama Donalda Trumpa na Twitteru, koje će, jednom ako budu objavljene, dokazati tipične simptome podvojene osobnosti ili neke druge psihopatologije.
No, to su puno manji problemi, jer nema mogućnosti napretka na putu mira dok izraelski režim ima nuklearno oružje. Ova “država” mora proći proces denuklearizacije i biti pod nadzorom Međunarodne organizacije za atomsku energiju i, prije svega, okončati okupaciju Palestine. Bez toga će se svaki je pokušaj uspostave mira u regiji uvijek sukobiti s hegemonističkim težnjama Zapada i njegovom tvorevinom na Bliskom istoku – takozvanom “Državom Izrael”.
Program da ima i datum rođenja, 1952. godine, kada je uz potporu Sjedinjenih Država i Francuske stvorena Komisija za atomsku energiju Izraela, pod vodstvom njemačkog židovskog znanstvenika Ernesta Davida Bergmanna, koji je pobjegao u London 1933. Bergmann je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio za američku, britansku i francusku vojsku i surađivao s njihovim nuklearnim znanstvenicima o vojnim pitanjima, čime je stvoren savez za budući izraelski nuklearni program. Nakon što se Bergmann iz rata vratio u Palestinu, koje 1946. godine i dalje bila pod britanskom vlašću, zdušno je radio na cionističkom projektu i pripremao uspostavu željenog tijela i centra nuklearnog vojnog razvoja, koji će početi s radom dan nakon proglašenja izraelskog entiteta u svibnju 1948.
Bliska veza između Bergmanna i njegovog tima s francuskim znanstvenicima je osigurala ne samo potrebna znanja, nego i transfer tehnologije i vrijednih podataka koji će omogućiti Izraelu da izgradi vlastitu nuklearnu elektranu Dimona s bazom za proizvodnju plutonija i obogaćenog urana već 1963. godine. Samo nekoliko godina je trebalo da se proizvede prvo od prvog 300 ili 400 nuklearnih oružja Izraela.
Sve ovo sa sobom povlači i razvoj raketnog programa, izgradnju infrastrukture za skladištenje, transport i lansiranje nuklearnog oružja. Stvoren je nuklearni arsenal u području u kojem izraelski režim predstavlja koplje zapadnih interesa na Bliskom istoku.
Izrael i danas uporno šuti i provodi politiku strateške tišine glede proizvodnje i skladištenja njegovog nuklearnog oružja. S druge strane je najglasniji protivnik civilnog nuklearnog programa Irana, zemlju koju smatra svojim “glavnim neprijateljem u regiji” i boji se mogućnosti da iranska nacija ostvari bilo kakav napredak u izgradnji nuklearnog oružja, sve to usprkos tvrdnjama iranskih političkih i vjerskih vođa da im nije cilj proizvesti nuklearno oružje.
Čak i kada bi bilo suprotno, bilo kakav napredak u tom smislu uspješno koči izraelski bliski savez sa Sjedinjenim Državama i američka strana u Vijeću sigurnosti će uvijek uložiti veto na bilo kakav pokušaj od strane Irana da pristupi ne samo tom oružju, nego da razvija i svoj konvencionalni obrambeni program. Izrael na ovu podršku može računati i iz Francuske i Velike Britanije, stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje su očigledan primjer dvostrukih standarda Zapada.
Podređenost Washingtona, Pariza i Londona cionističkom lobiju u svakoj od tih zemalja je toliko velika da utječe na kurs njihovih politika u inozemstvu. Ovo je potpuno otkriveno kada je tijekom 2015. godine deklasificirano niz dokumenata američkog Nacionalnog sigurnosnog arhiva, koji otkrivaju međunarodnu povijest projekta proizvodnje nuklearnog oružja, podatke Centra za proučavanje neproliferaciju Instituta u Middleburyu i Instituta za međunarodne studije u Montereyu, navodeći kako je u planu koji je uključivao Francusku “ta zemlja trebala biti primarni inozemni dobavljač reaktora i srodne tehnologije, Norveška treba osigurati tešku vodu, a Sjedinjene Države su trebale poslužiti kao kamuflaža za cijeli projekt, pogotovo kako sakriti izraelski projekt Dimona”.
Izrael na svim razinama svoje vanjske politike uživa apsolutnu nekažnjivost. Krši međunarodno pravo, napada zemlje i njihove narode, ilegalno okupira teritorij Palestinaca, podržava terorističke organizacije koje napadaju sirijski i irački narod. Podržava kriminalne režime u njihovim napadima na narode Jemena i Bahreina. Potiče procese destabilizacije u Libanonu, bojeći se sve veće političke i vojne moći koju je stekao Hezbollah. Posjeduje oružje za masovno uništenje i ima taj luksuz da slobodno kritizira druge zbog razvoja njihovih nuklearnih projekata, čak i kada nisu u vojne svrhe.
Alu upravo Izrael predstavlja najstrašniju prijetnju miru na Bliskom istoku i cijelom svijetu, a to čini jer ga štite sile poput Sjedinjenih Država, Francuske i Velike Britanije. Stoga svi napori Washingtona da potkopa nuklearni sporazum daju i suprotan učinak i sve više otkriva duboko licemjerje Washingtona i njegov prezir prema zemljama koje drže do svog suvereniteta i dostojanstva i njima neće trgovati bez obzira na broj megatona nuklearnog potencijala židovske države, koja se suočava sa sve više problema i strahova, jer je vojni i politički vrh u Tel Avivu, bez obzira podršku Zapada, svjestan vlastitih granica.
logično
