Danas se lako zabuniti jer se čini da svatko može blebetati što hoće, režirati kako hoće, pisati što hoće. Da su kerberi nacije otišli u zaborav. A onda je režiser Borut Šeparović postavio na scenu nacionalnog teatra u Splitu fragmente djela Woyzeck njemačkog dramatičara Georga Büchnera iz 19. stoljeća, a radnju smjestio u suvremenu Ukrajinu. I baš kao Büchnerov izvornik, Šeparovićev je Woyzeck upozoravajuća antiratna predstava, ali sva u duhu suvremenog ratovanja – Ukrajina tek je ilustracija, mogla je biti i Palestina – tu su umjetna inteligencija, dronovi, ekrani… a što režiser naziva „tehnološkom pornografijom koja spaja estetsku privlačnost tehnologije s brutalnošću nasilja“.
Sve u predstavi tiče se odvratnosti ratovanja za profit, rudna bogatstva, tu su korporacije koje se bezočno bogate proizvodnjom oružja, lijekova, strani plaćenici… i dakako Woyzeck, kao predstavnik one potrošne ljudske mase koja služi tek kao topovsko meso. Predstava stoga itekako dojmljiva u vremenu opće degradacije ljudskosti i novih ratova za stare ciljeve. Ali koja ne udovoljava važećem nacionalističkom narativu o podijeli na žrtve i agresore, nego su agresori eksponenti međunarodnog kapitala, a žrtve sva sirotinja ovoga svijeta.
Tako predstavu doživljavaju antimilitaristi, ta sitna skupina u svijetu opasnih vladajućih nacionalista kojima je cenzura dio politike koju danas pravdaju ratom u Ukrajini ili na Bliskom istoku, a koja je postala pravilo u čitavoj Evropi.
Utoliko ni oštra reakcija ambasade Ukrajine u Hrvatskoj na izvođenje Woyzceka nije nikakav eksces, nego pravilo kojim se zahtjeva zabrana jedne predstave u drugoj državi, sročeno bahatim i prijetećim tonom. Predstava tako „predstavlja oskvrnuće časti i dostojanstva“, pa je „čin umjetničke neodgovornosti i uvreda za svakog Ukrajinca“, i onda teatralno: „Zaustavite se, nemojte dodavati mrzilačkom Pilatu čavle za razapinjanje istine i slobode“, te prijeteća završnica: “Što sijete, to ćete i požnjeti!“ Sve su to sročila gospoda koja ratišta nisu okusila, nego spašavaju Ukrajinu iz udobnosti svoje ambasade u Zagrebu, poput onih – danas na vlasti u Hrvatskoj – nazvanih „Minhenska bojna“ jer su u doba rata iz sigurnih evropskih ambasada odvažno promovirali rat, progone i otimanje tuđih teritorija.
Sada bi valjda sudionici jedne predstave trebali stati u stavu mirno pred zahtjevom ambasade Ukrajine, države koja je davno prije rata uvela zabranu izvođenja svega na ruskom jeziku, upotrebu jezika ruske manjine, razmontirala stotine spomenika ruskim umjetnicima, sve do Puškina, preimenovala ulice, zabranila uvoz knjiga iz Rusije… Već 2014. započela je sistematska čistka ruskih knjiga iz ukrajinskih knjižnica, a Ministarstvo kulture sastavilo je popis osoba koje su „prijetnja nacionalnoj sigurnosti“ – umjetnika, pisaca, režisera, novinara.
Da, dobro ste primijetili totalnu podudarnost s Hrvatskom 90-tih, kada su tone vrijednih knjiga na ćirilici ili one srpskih pisaca bacane u kontejnere – jezik i pismo „agresora“ i danas su nepoželjni u Hrvatskoj – ili srušeno više od tri tisuće antifašističkih spomenika, preimenovane ulice i trgovi. Ukrajina je 2014. imala web stranicu državne obavještajne službe s imenima „neprijatelja Ukrajine“, to jest stotina novinara i umjetnika iz cijelog svijeta. Hrvatske službe imale su svoje, jednako gnjusne, prokazivačke medije zbog kojih su „neprijatelji režima“ stradavali na razne načine. Ukrajina je novinare koji su pisali o korupciji unutar vlasti prisilno mobilizirala, uz ilegalni pritvor i torture, Hrvatska je 90-tih, mimo svih zakona, mobilizirala glavnog urednika Feral Tribunea, tjednika nalik kazališnom Woyzecku, baziranom na antimilitarizmu, antinacionalizmu.
U tobože kultiviranoj Evropi punoj umivenih diktatora, od najgoreg zlotvora Putina koji ubija Ukrajinu i izolira Rusiju, do naoko operetnih vladara, cenzura se stoga sasvim podrazumijeva. Bilo da se studente – koji protiv rata u Gazi protestiraju pred ministarstvom vanjskih poslova u Zagrebu, tražeći da Hrvatska prizna Palestinu – nasilno trpa u policijske kombije, bilo da ambasada Turske u Sarajevu traži zabranu predstave „Šestorica protiv Turske“, režisera Jetona Neziraja, u Narodnom pozorištu – inače već dva puta zabranjenu u Prizrenu – kojom da se vrijeđa Turska i njen diktator Erdogan. Priča je to o šest turskih državljana protjeranih s Kosova 2018. pod sumnjom povezanosti s pokušajem „terorističkog“ puča u Turskoj i svrgavanje Erdogana, 2016. Tom su se cenzorskom zahtjevu, na valu muslimanskog nacionalizma, pridružila i udruženja boraca i ono Majki Srebrenice. Tako da je Woyzeck u Splitu za sada dobro i prošao. Svakako, nije laka borba protiv ideologije cenzure u svijetu kojim vladaju pornografi rata.
