Duhan – simbol na odlasku

Napuštanjem kune i uvođenjem eura kao službene hrvatske valute, iz optjecaja će nam nestati i dio simbola koje smo imali na kovanicama kuna i lipa, a koje svoje mjesto nisu našle na „hrvatskim“ kovanicama eura. Uz mrkog medvjeda, tunja i slavuja, trajno će se izgubiti velebitska degenija, maslina, duhan, hrast lužnjak, vinova loza i kukuruz. No dok će dobar dio tih motiva naći svoje mjesto u promociji hrvatskog identiteta i prirodnih posebnosti na druge načine, osobito maslina i vinova loza, po kojima je Hrvatska sve poznatija u svijetu, nekako se najviše pribojavam za sudbinu duhana. Zbog sveopće zabrane pušenja, ali i stoljetne navike uživanja u duhanu, ta biljka postaje sve više tabuizirana. Sve manje ljudi zna kako izgledaju njezini veliki zeleni listovi, dok na suncu poprimaju zlatnožutu boju, ili njezini smolasti ljubičasti cvjetovi, a i sve rjeđe ih viđamo uživo. Mnogi su se pitali još od uvođenja kune zašto je duhan zaslužio takvu počast da se nađe na kovanicama. Odgovor je jednostavan – duhan je u hrvatskoj tradiciji daleko više od cigareta i pušenja. On je stoljeće i pol bio način života, othranivši generacije ljudi, osobito u našim krajevima sa škrtom zemljom poput Dalmatinske zagore i Hercegovine te u Podravini na pjeskovitom tlu, gdje je mala mogućnost uzgoja drugih proizvodnih kultura. Duhan je bio simbol državnog monopola, ali i terora u bivšim Jugoslavijama, kad se zbog duhana ginulo i završavalo u zatvorima. No istodobno je bio i simbol otpora, teškoga rada hrvatskog čovjeka i preživljavanja u gotovo nemogućim uvjetima.

Duhanska stanica u Ljubuškom

Proizvodnja, otkup, obrada i promet duhana, kao i proizvodnja duhanskih proizvoda, u Hrvatskoj je strogo definirana zakonom, a tako je bilo i u prethodnim državama. Većina aktualne proizvodnje duhana smještena je u sjevernom dijelu Hrvatske, na području Virovitičko-podravske županije, te nešto manje u Slavoniji oko Kutjeva. Uzgojem duhana bavi se još oko 400 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva na oko 4.000 hektara zemljišta. U prošloj godini proizvedeno je 7.384 tona duhana. To je oko pet posto ukupne proizvodnje duhana u Europskoj Uniji, pa možemo reći da je duhan jedna od rijetkih poljoprivrednih kultura u kojoj ostvarujemo visoku konkurentnost.

Hrvatska je prednost što na svome tlu ima i modernu tvornicu cigareta (TDR), onu u istarskom Kanfanaru, koju je izgradila Adris grupa, koja je godinama odolijevala globalnim pritiscima velikih multinacionalnih korporacija, te ju je na kraju prodala moćnom British American Tobaccou, koji se obvezao zadržati proizvodnju u Hrvatskoj. Tako Hrvatska izvozi, ali i uvozi znatne količine neobrađenog duhana, a cigarete iz Istre prodaju se diljem Europe.

Porok Franje Josipa I.

Iako se država bori protiv pušenja, jer posljedice te ovisnosti opako opterećuju zdravlje ljudi, a time i zdravstveni sustav, ne smijemo zanemariti činjenicu da se u državnu blagajnu slijevaju ozbiljni novci od svake prodane kutije cigareta. Primjerice, kad pušači kupe kutiju cigareta u iznosu od 32 kune, od toga čak 19 kuna odlazi Poreznoj upravi na račun trošarina. I teško se tog kolača odriču i razvijenije države, unatoč želji da se iskorijeni pušačka navika. A ozbiljna zarada od cigareta kroz državni monopol prisutna je na našim prostorima još od Habsburške Monarhije. Car Franjo Josip I. nedvojbeno je najzaslužnija osoba za promociju pušenja na prostorima nekadašnje Monarhije, a potom i za ekspanziju čuvenog austrijskog duhanskog imperija, koji je omogućio – među ostalim – otvaranje niza tvornica duhana na našim prostorima (Rijeka, 1851; Varaždin, 1857; Zagreb, 1869; Rovinj, 1872. i Senj 1894), od kojih je TDR jedini sačuvao kontinuitet postojanja.

Kao i većina tadašnjih europskih vladara, među podanicima je bio poznat i po svojim porocima, od kojih se pušenje često isticalo i kao vrlina. Naime, Franjo Josip I. bio je prvi europski monarh koji se nije libio javno pušiti cigare, ma što njegovi podanici mislili o tome. Bio je toliki ljubitelj pušenja, da je odmah nakon što je stupio na prijestolje kao osamnaestogodišnji vladar 1848. ukinuo zabranu pušenja za muškarce, a na jednom od službenih portreta Vlaho Bukovac ga je naslikao baš sa cigarom u rukama. Naime, pušenje u javnosti puku je bilo zabranjen čin, iako je njegov otac car Josip II, najstariji sin Marije Terezije i Franje I. Lotarinškog, kao veliki reformator još 1784. utemeljio duhanski monopol. Zakonodavci, u čije je ime policija često nasiljem sprečavala pušenje na javnim mjestima, odluku su pravdali strahom od izazivanja požara. Narod ju je, doduše, doživljavao kao uobičajeno „treniranje strogoće“ te je godinama bezuspješno tražio ukidanje nepopularne mjere, uživajući u duhanskome dimu na skrovitim mjestima.

Ukidanje zabrane pušenja u javnosti nije samo smanjilo napetosti na ulicama, već je utjecalo i na konzumaciju cigara i duhana, a time i na prihode austrougarskoga duhanskog monopola, koji je postao najizdašnija „krava muzara“ u Monarhiji. Naime, u razdoblju od 1848. do kraja Prvoga svjetskog rata, ovisno o godinama, između deset i dvadeset posto državnog proračuna dolazilo je od proizvodnje duhana, odnosno od ispuhivanja dima milijuna podanika od Alpa do Galicije i od Češke do Jadrana. Utjecaj tvornica duhana na austrougarsko gospodarstvo bio je toliko snažan, da su talijanski revolucionari u Lombardiji, koja je tada bila pod upravom Beča, 1848. pozivali na bojkot kupnje cigara i cigareta kako bi naštetili samom caru.

Zahvaljujući toj novoj pokretačkoj sili, nakon revolucionarne 1848, uz blagoslov ministarstva financija, utemeljen je niz novih tvornica za preradu duhana i proizvodnju cigara i cigareta. Tako se nakon desetogodišnjeg Bachova apsolutizma duhansko carstvo uspelo do vrhunca moći, a nove tvornice počele su nicati i na budućem ugarskom dijelu dvojne Monarhije. Podizanjem pogona, uglavnom u nerazvijenim dijelovima Monarhije s obiljem nezaposlene radne snage, carska blagajna osiguravala je nove prihode. „Duhanski monopol je postao ogledalo carstva a njegove su tvornice bile čvrsti bastioni carsko-kraljevskog gospodarskog imperija“, napisao je svojedobno Ernst Trost.

Prema nekim povijesnim izvorima, za cara Franju Josipa pripremala se posebna mješavina najboljih duhana iz Monarhije, a u njoj je zbog iznimne arome i kvalitete najveći udio otpadao na hercegovački duhan, koji je i prije bio prepoznat na europskim kraljevskim dvorovima. Ondje se na škrtoj zemlji okupanoj suncem duhan proizvodio još od 17. stoljeća te je većini seljaka bio ključni izvor prihoda. No ta njihova zarada bila je tek mrvica prema onom što je ostajalo državnom duhanskom monopolu. Za vrijeme austrougarske vladavine od isključivo hercegovačkog duhana u Sarajevu se proizvodilo čak 97 različitih cigareta za domaće tržište i izvoz. Cijene otkupa definirala je država, prema kategorijama kakvoće, a prvi takav cjenik donesen je 1880. Do 1918. i raspada zajedničke države prosječna cijena po kilogramu povećala se na 3,26 kruna. Usporedbe radi, za kilogram duhana moglo se kupiti 10 kg pšenice, što i nije bilo tako loše.

Berba duhana u Ljubuškom

Državna represija u Dalmaciji i Hercegovini

Najpoznatija duhanska stanica u Dalmaciji bila je ona u Imotskom, koja je otvorena 1888. U njoj je 1903. radilo čak 250 ljudi. A ondje se duhan proizvodio i prije dolaska Austro-Ugarske, pa je pretpostavka da su tu proizvodnju potaknuli Mlečani. Imoćani su dijelili istu sudbinu sa svojim susjedima. A posebno su se našli na udaru države u doba Kraljevine SHS, poslije prve Jugoslavije, kad je uvedena ozbiljna represija pa su seljaci jedva preživljavali od duhana. Uprava monopola u Beogradu spustila je cijenu do neisplativosti proizvodnje, a 1921. čak su ukinuli sadnju duhana za vlastitu proizvodnju, koja je bila odobrena još u tursko doba. To je značilo da sve što seljak proizvede mora predati državi, po nametnutoj cijeni. Takozvani financi brojali bi sadnice duhana na njivi, kontrolirali rast i unaprijed definirali koliku količinu suhog lista seljak treba predati u otkup. Kad bi urod podbacio zbog suše, pa saditelj ne bi predao zacrtanu količinu u otkup, plaćao bi kaznu ili odležao u zatvoru. Dodatni uteg bila je odluka iz Beograda da kvalitetni hercegovački i dalmatinski duhan proglasi drugorazrednim, a time i manje plaćenim od onog iz Srbije. U Imotskom je 1924. zabilježena najveća pobuna duhanara, kad se okupilo više od 4.000 ljudi protestirajući protiv niskih cijena otkupa duhana.

A baš te 1924. susjedna Hercegovina bilježi rekordnu proizvodnju od čak šest milijuna kilograma. No, umjesto popuštanja pod zahtjevima i pritiscima proizvođača, središnja vlast na teren šalje dodatne finance i žandare. A tri godine poslije čak zabranjuje seljacima da puše vlastiti duhan, pa ukoliko bi saditelj duhana bio uhvaćen kako puši cigaretu ili lulu, automatski bi gubio dozvolu za sadnju duhana. Slijede teška vremena iživljavanja nad hercegovačkim i dalmatinskim seljacima. Globe i zatvori postaju sudbina vrijednih seljaka. I kad su pomislili da ne može gore, uslijedilo je ograničavanje broja sadnica duhana po kućanstvu, što je vodilo gospodarskoj propasti i odlasku u prekooceanske zemlje u potrazi za kruhom i slobodom. Usporedbe radi, Hercegovini je 1930. odobreno 186 milijuna struka duhana, a 1934. broj je ograničen na samo 71 milijun. Kako se ne bi kršili propisi, njivama i imanjima haraju omraženi financi i žandari, mahom s istoka zemlje, utjerujući strah domaćim ljudima. Teško kažnjavaju poljoprivrednike i zbog stabljike više, pa su seljaci primorani skrivati dio uroda i švercati.

Koliko god je riječ šverc iz današnje perspektive omražena, tada je bila jedini način preživljavanja i otpora političkoj i gospodarskoj represiji. Mnogi su krijumčareći duhan u torbi izgubili glavu, ali to je bio jedini način da prehrane gladnu djecu. Prodavali su vlastiti duhan čak i šest puta jeftinije od cijene državnog. U znak protesta, ali i zbog isplativosti, većina pušača u Hercegovini i Dalmaciji nije kupovala monopolski, već švercani duhan, pa i po cijenu kažnjavanja. Bila je to igra mačke i miša ili „partija šaha na ploči života“, kako je svojedobno napisao fra Šimun Šito Ćorić. Kad bi cijena duhana padala ili se represija pojačavala, nastavila bi se iseljavanja iz jadranskog zaleđa. Nikada ipak nije došlo do demografskih pustošenja tih krajeva, jer su upornost, žilavost i snalažljivost hercegovačkog i dalmatinskog čovjeka sve te izazove doživljavali kao veliku igru u kojoj su zalog bile ljudske sudbine, pa nije bilo predaje. Čak i u neimaštini stasale su nove generacije i naseljavale Hrvatsku i svijet. A duhan je, unatoč svemu, značio nadu jer drugog izbora nije bilo. Uostalom, što bi drugo uspijevalo u tom kamenjaru!?

Od nepoćudnog do modernog duhana

Agoniju je, vjerovali ili ne, prekinula Čehoslovačka, koja je 1935. odbila duhan iz Srbije zbog loše kvalitete te zatražila uvoz isključivo hercegovačkog duhana. Tako je sklopljen ugovor s Monopolskom upravom u Beogradu, kojim je dogovoreno da se za tamošnje tvornice duhana osigura do maksimalno pet milijuna kilograma hercegovačkog duhana. Tako su posljednje godine stare Jugoslavije za duhanare prošle donekle optimistično. Godine 1940, uoči rata, zasađeno je nevjerojatnih 265 milijuna stabljika duhana u toj regiji, a broj saditelja duhana iznosio je 24 tisuće, što znači da se većina hercegovačkih obitelji uglavnom bavila duhanom.

Represija nad duhanarima nastavila se i u socijalističkoj Jugoslaviji, kad su, pored žandara, moć nad seljacima imali i tzv. procjenitelji kvalitete u otkupnim duhanskim stanicama. Nakon što bi seljak od ranog proljeća pripremao rasad, sadio sadnice, zalijevao, plijevio, okopavao i brinuo se o njima, potom listove duhana brao, redom kako bi dozrijevali, pa nizao na konce, sušio, skladištio i konačno tijekom zime u doba velikih južina, slagao te suhe aromatične listove duhana, jednostavno sav njegov trud bio bi izložen milosti državnog namještenika, koji bi odredio klasu duhana, a samim time i cijenu. Cijena duhana klase A bila je gotovo dvostruka od one klase B, a nerijetko se događalo da bi nečiji duhan, samo zato što je saditelj bio politički nepoćudan, procjenjivan kao B2-klasa, bez obzira koliko se listovi zlatili. To bi automatski značilo da je seljak doma donosio upola manje novca od očekivanog, a to bi pak značilo mnogo odricanja u svakodnevici i podizanju djece… Tako se život hercegovačkih i dalmatinskih duhanara razvlačio od vage do vage. Čak su i trgovci znali da novci dolaze tek kad se duhan vagne, pa su im davali na veresiju. Dolazak utrška od duhana doma bilo je pravo malo slavlje, ali nažalost zbog krive kategorizacije često bi se to očekivano slavlje pretvaralo i u dane tuge. A onda bi se ta zarada, kakva god ona bila, morala rastegnuti na ostatak godine.

U sumrak socijalizma tržište duhana prilično se liberaliziralo, pa su se duhanski sustavi poput onog u Imotskom skrbili o svojim saditeljima, osiguravši im sve potrebno za uzgoj i sušenje duhana, a nudio se i avans za urod. Međutim, urušavanjem države urušila su se i tržišta, tvornice su propale, otkupne stanice zapuštene. A fini „ručni rad“ u Zagori i Hercegovini zamijenila je strojna proizvodnja u Južnoj Americi i drugim dijelovima svijeta. Ona potrebna aroma, na koju je bio osjetljiv car Franjo Josip i drugi iskusni pušači, počela se nadomještati umjetnim putem. Tako je proizvodnja koja se nije mijenjala stoljećima u ovim krajevima postala jednostavno neisplativa. Danas tek poneko zasadi koju tisuću struka duhana za vlastiti gušt, a svega ostalog prisjećamo se u uspomenama ili u prvom muzeju posvećenu duhanu, koji je otvoren u Ljubuškom. Tako je duhan za Hrvate, osobito one u Dalmaciji i Hercegovini, daleko više od biljke. On je simbol prkosa, otpora i umijeća preživljavanja našega čovjeka na škrtoj zemlji. A pitanje pušenja, koje duhan pretvara u omraženu biljku, u ovoj je priči sasvim sporedno.

matica