Neosporno je da Zagreb, Split i brojna druga hrvatska mjesta imaju antifašističku povijest, ali postavlja se pitanje zašto je to danas "sramotno" i zašto ti gradovi danas imaju ulice, spomenike i trgove s imenima zločinaca koji su surađivali s fašistima ili su sami to bili.
U sklopu UrbanFestivala13 - Natrag na trg!, 11. srpnja u zagrebačkom parku Stara Trešnjevka održana je projekcija dokumentarnog filma Jadrana Bobana, Duhovi Zagreba. Film donosi svjedočanstva petero ljudi koji su za vrijeme fašističke okupacije Zagreba iz različitih razloga postali pripadnici ilegalnog antifašističkog pokreta. U zalazu svojih života kreću na ponovno putovanje zagrebačkim ulicama te pripovijedaju o svojim doživljajima prijeratnog Zagreba, a zatim rekonstruiraju događaje s ratnih ulica tog stravičnog perioda.
Danas je od tih pet protagonista u filmu samo dvoje živo, a kako se čini, s nestajanjem,
ljudi koji bili svjedoci tog vremena, pokušavaju se zatrijeti i izbrisati sjećanja na hrvatsku antifašističku povijest na kojoj je nastala i današnja Hrvatska. Unatoč tome što film obrađuje rađanje antifašističkog pokreta u Zagrebu, isto se može preslikati na više gradova i mjesta u Hrvatskoj koji su dali znatan broj boraca i borkinja, a među njima je i Split koji je bio pod talijanskom, fašističkom okupacijom. Neosporno je da Zagreb, Split i brojna druga hrvatska mjesta imaju antifašističku povijest, ali postavlja se pitanje zašto je to danas "sramotno" i zašto ti gradovi danas imaju ulice, spomenike i trgove s imenima zločinaca koji su surađivali s fašistima ili su sami to bili.
Kako je krenulo brisanje hrvatskog antifašizma iz sjećanja? Rastanak od Jugoslavije je prošao krvavo zahvaljujući dvojici "velikana" koji su imali ideje o stvaranju velikih država s jedne i s druge strane, pri čemu je velik broj ljudi poginuo, a ostatak je, opijen velikim domoljubljem, pretrpio najveću pljačku naroda pod firmom nezavisnosti. Osim fizičkog, teritorijalnog odvajanja, krenulo je i ono društveno, u smislu uništenja svega što je bilo povezano s komunizmom i tadašnjom Jugoslavijom. Važno je naglasiti da je početak devedesetih proizveo takav diskurs u kojem su se vrijednosti antifašizma odbacile, a domobranstvo i ustaštvo postaju legitimni izbor.
Tako je u razdoblju od 1990. do 2000. godine uništeno ili maknuto oko 3 000 antifašističkih spomeničkih obilježja, a samo njih 400 je obnovljeno do 2012. godine. Rušenje spomenika samo je jedan od koraka k pokušaju brisanja antifašističke prošlosti, kao što je i Tuđmanov pokušaj "svehrvatske pomirbe" sa simboličkim "miješanjem kostiju" poginulih na strani fašizma i antifašizma. Devedesete ostaju kao jedno teško razdoblje za sve one koji nisu mrzili drugačije od sebe, one koji nisu htjeli mirno gledati državnu pljačku i za one koji se nisu sramili svoje prošlosti, a oni koji su "okrenuli košulje" uživali su raznorazne beneficije, kako financijske, tako i društvene. Ponovna rehabilitacija ustaštva pod krinkom domoljublja i hrvatstva stvorile su politiku straha koja ostaje dominantna sve do Tuđmanove smrti, kada se stvari kreću prividno mijenjati na bolje. Tada se činilo da Hrvatska konačno kreće u izgradnju demokratskog, tolerantnog društva što se najviše može pripisati rastućim nevladinim organizacijama koje pokušavaju ukazati na "bolesti" hrvatskog društva, među kojima je i zatiranje ideje antifašizma.
Unatoč smjenama vlasti, odnosno izmjenama SDP-a i HDZ-a na vodećim pozicijama, ponovna izgradnja antifašističkog društva i dalje ostaje samo na organizacijama civilnog društva, dok borba za dominantni diskurs ostaje na razini rasprava o zločinima komunističkog i ustaškog režima koji se pokušavaju izjednačiti. U tom smislu se brojke o žrtvama Stare Gradiške i Jasenovca konstantno ili preuveličavaju ili smanjuju, što je slučaj i kod Bleiburga kojeg sve veći broj ljudi od devedesetih godina pohodi i kojeg vlast sponzorira. Također, neprešutno se odobrava isticanje ustaških obilježja na različitim manifestacijama, ali i njihovo iscrtavanje na pročeljima zgrada i na ulicama.
Nakon tih "mirnijih" 2000. godina i ponovnog "izlaska iz ormara", posljednjih godina svjedočimo ponovnom vraćanju diskursu devedesetih, što se najbolje može vidjeti iz primjera referenduma udruge U ime obitelji, inicijative protiv ćirilice, ali i svih desničarskih izjava o "crvenoj Hrvatskoj". Iako neki ne vide ništa sporno u uskraćivanju prava manjina, bilo seksualnih ili nacionalnih, potrebno je istaknuti da je to korak nazad, odnosno korak k vraćanju u razdoblje kada se poziva na fizičko nasilje protiv "nepodobnih" i praktički na eliminaciju istih, te stvaranja "Drugih" koji se prikazuju kao najveća prijetnja hrvatskom narodu.
Treba uzeti u obzir da takav govor ne dolazi samo od tzv. desničara, već i od SDP-ovaca, poput Baldasara koji je na otkrivanju spomenika HOS-u, na Dan pobjede, izjavio da se radi o danu kada je pobijeđen antifašizam, što je popraćeno odobravanjem. Unatoč tome što se radilo o lapsusu, poraznija je činjenica da je Baldasar sudjelovao u takvom događaju i što su mu uzvici odobravanja okupljenih bili simpatični, a ne stravični. Iako se današnji dominantni diskurs prividno razlikuje od onog devedesetih, u suštini ostaje isti jer unatoč tome što današnji ne poziva toliko otvoreno na progon i eliminaciju, to radi na "demokratski" način preuzimajući diskurs građanskih inicijativa i organizacija.
Zašto je danas antifašizam vrlo aktualan i zašto je potrebno konstantno podsjećanje na antifašističku prošlost i temelj ove države? Prvo, treba naglasiti da je trenutno razdoblje ekonomske krize plodno tlo za razvoj svakakvih koalicija, organizacija i inicijativa koje jeftinim populizmom pokušavaju osvojiti vlast, ali i izmanipulirati narod prikazujući nepostojeće prijetnje u vidu neistomišljenika istovremeno skrećući pozornost s pravih problema građana. Drugo, važno je istaknuti da fašizam nije samo u liku Mussolinija ili Hitlera i da ne pripada nekom drugom vremenu, već da ima mnogo lica koja se danas manifestiraju više ili manje otvoreno. I na kraju, postavlja se pitanje hoćemo li vrijednosti antifašizma tek spominjati na memorijalne dane i shvaćati kao vrijednost koja je nekoć egzistirala u našem društvu ili ćemo konačno zaista živjeti antifašizam.
Izvor: h-alter
U sklopu UrbanFestivala13 - Natrag na trg!, 11. srpnja u zagrebačkom parku Stara Trešnjevka održana je projekcija dokumentarnog filma Jadrana Bobana, Duhovi Zagreba. Film donosi svjedočanstva petero ljudi koji su za vrijeme fašističke okupacije Zagreba iz različitih razloga postali pripadnici ilegalnog antifašističkog pokreta. U zalazu svojih života kreću na ponovno putovanje zagrebačkim ulicama te pripovijedaju o svojim doživljajima prijeratnog Zagreba, a zatim rekonstruiraju događaje s ratnih ulica tog stravičnog perioda.
Danas je od tih pet protagonista u filmu samo dvoje živo, a kako se čini, s nestajanjem,
ljudi koji bili svjedoci tog vremena, pokušavaju se zatrijeti i izbrisati sjećanja na hrvatsku antifašističku povijest na kojoj je nastala i današnja Hrvatska. Unatoč tome što film obrađuje rađanje antifašističkog pokreta u Zagrebu, isto se može preslikati na više gradova i mjesta u Hrvatskoj koji su dali znatan broj boraca i borkinja, a među njima je i Split koji je bio pod talijanskom, fašističkom okupacijom. Neosporno je da Zagreb, Split i brojna druga hrvatska mjesta imaju antifašističku povijest, ali postavlja se pitanje zašto je to danas "sramotno" i zašto ti gradovi danas imaju ulice, spomenike i trgove s imenima zločinaca koji su surađivali s fašistima ili su sami to bili.
Kako je krenulo brisanje hrvatskog antifašizma iz sjećanja? Rastanak od Jugoslavije je prošao krvavo zahvaljujući dvojici "velikana" koji su imali ideje o stvaranju velikih država s jedne i s druge strane, pri čemu je velik broj ljudi poginuo, a ostatak je, opijen velikim domoljubljem, pretrpio najveću pljačku naroda pod firmom nezavisnosti. Osim fizičkog, teritorijalnog odvajanja, krenulo je i ono društveno, u smislu uništenja svega što je bilo povezano s komunizmom i tadašnjom Jugoslavijom. Važno je naglasiti da je početak devedesetih proizveo takav diskurs u kojem su se vrijednosti antifašizma odbacile, a domobranstvo i ustaštvo postaju legitimni izbor.
Tako je u razdoblju od 1990. do 2000. godine uništeno ili maknuto oko 3 000 antifašističkih spomeničkih obilježja, a samo njih 400 je obnovljeno do 2012. godine. Rušenje spomenika samo je jedan od koraka k pokušaju brisanja antifašističke prošlosti, kao što je i Tuđmanov pokušaj "svehrvatske pomirbe" sa simboličkim "miješanjem kostiju" poginulih na strani fašizma i antifašizma. Devedesete ostaju kao jedno teško razdoblje za sve one koji nisu mrzili drugačije od sebe, one koji nisu htjeli mirno gledati državnu pljačku i za one koji se nisu sramili svoje prošlosti, a oni koji su "okrenuli košulje" uživali su raznorazne beneficije, kako financijske, tako i društvene. Ponovna rehabilitacija ustaštva pod krinkom domoljublja i hrvatstva stvorile su politiku straha koja ostaje dominantna sve do Tuđmanove smrti, kada se stvari kreću prividno mijenjati na bolje. Tada se činilo da Hrvatska konačno kreće u izgradnju demokratskog, tolerantnog društva što se najviše može pripisati rastućim nevladinim organizacijama koje pokušavaju ukazati na "bolesti" hrvatskog društva, među kojima je i zatiranje ideje antifašizma.
Unatoč smjenama vlasti, odnosno izmjenama SDP-a i HDZ-a na vodećim pozicijama, ponovna izgradnja antifašističkog društva i dalje ostaje samo na organizacijama civilnog društva, dok borba za dominantni diskurs ostaje na razini rasprava o zločinima komunističkog i ustaškog režima koji se pokušavaju izjednačiti. U tom smislu se brojke o žrtvama Stare Gradiške i Jasenovca konstantno ili preuveličavaju ili smanjuju, što je slučaj i kod Bleiburga kojeg sve veći broj ljudi od devedesetih godina pohodi i kojeg vlast sponzorira. Također, neprešutno se odobrava isticanje ustaških obilježja na različitim manifestacijama, ali i njihovo iscrtavanje na pročeljima zgrada i na ulicama.
Nakon tih "mirnijih" 2000. godina i ponovnog "izlaska iz ormara", posljednjih godina svjedočimo ponovnom vraćanju diskursu devedesetih, što se najbolje može vidjeti iz primjera referenduma udruge U ime obitelji, inicijative protiv ćirilice, ali i svih desničarskih izjava o "crvenoj Hrvatskoj". Iako neki ne vide ništa sporno u uskraćivanju prava manjina, bilo seksualnih ili nacionalnih, potrebno je istaknuti da je to korak nazad, odnosno korak k vraćanju u razdoblje kada se poziva na fizičko nasilje protiv "nepodobnih" i praktički na eliminaciju istih, te stvaranja "Drugih" koji se prikazuju kao najveća prijetnja hrvatskom narodu.
Treba uzeti u obzir da takav govor ne dolazi samo od tzv. desničara, već i od SDP-ovaca, poput Baldasara koji je na otkrivanju spomenika HOS-u, na Dan pobjede, izjavio da se radi o danu kada je pobijeđen antifašizam, što je popraćeno odobravanjem. Unatoč tome što se radilo o lapsusu, poraznija je činjenica da je Baldasar sudjelovao u takvom događaju i što su mu uzvici odobravanja okupljenih bili simpatični, a ne stravični. Iako se današnji dominantni diskurs prividno razlikuje od onog devedesetih, u suštini ostaje isti jer unatoč tome što današnji ne poziva toliko otvoreno na progon i eliminaciju, to radi na "demokratski" način preuzimajući diskurs građanskih inicijativa i organizacija.
Zašto je danas antifašizam vrlo aktualan i zašto je potrebno konstantno podsjećanje na antifašističku prošlost i temelj ove države? Prvo, treba naglasiti da je trenutno razdoblje ekonomske krize plodno tlo za razvoj svakakvih koalicija, organizacija i inicijativa koje jeftinim populizmom pokušavaju osvojiti vlast, ali i izmanipulirati narod prikazujući nepostojeće prijetnje u vidu neistomišljenika istovremeno skrećući pozornost s pravih problema građana. Drugo, važno je istaknuti da fašizam nije samo u liku Mussolinija ili Hitlera i da ne pripada nekom drugom vremenu, već da ima mnogo lica koja se danas manifestiraju više ili manje otvoreno. I na kraju, postavlja se pitanje hoćemo li vrijednosti antifašizma tek spominjati na memorijalne dane i shvaćati kao vrijednost koja je nekoć egzistirala u našem društvu ili ćemo konačno zaista živjeti antifašizam.
Izvor: h-alter
