Dvije filmske adolescencije

Popularnost filmskog coming of age žanra ponajviše leži u figuri poistovjećivanja, sposobnosti prenošenja određenog tipa iskustva adolescencije, koje uvelike ovisi o tipu percepcije samog tinejdžera. Tinejdžer je kao kulturni konstrukt najčešće poiman s dva aspekta – kao utjelovljenje idealizirane mladosti, s implikacijama neposrednosti, nevinosti, otvorenog potencijala i nadobudnog traženja svog mjesta u svijetu ili kao problem koji će izmaknuti kontroli, prijetnja dominantnoj kulturi i tradicionalnim vrijednostima, koja ih teži otuđiti ili uništiti. Sukladno tome, mainstream filmovi najčešće posežu za neproblematičnim prikazom iskustva prve mladenačke ljubavi ispričane kroz prizmu dirljive zbunjenosti, afirmirajući motiv izgubljenosti kao fazu koja vodi do integracije s vanjskim svijetom. Indie filmovi uglavnom posežu za motivom alijenacije kao sredstvom društvene kritike ili početnim mjestom  prikaza alternativnog puta realizacije identiteta, koji često uključuje dekonstrukciju mita idealne ljubavi.

Usporedba dvaju filmova koji su nastali u razmaku od deset godina te pripadaju različitim razinama industrije – Disco Pigs irski je niskobudžetni indie film iz 2001., dok je Moonrise Kingdom film renomiranog redatelja Wesa Andersona iz 2012. – može se činiti kao vrlo nasumičan izbor. Međutim, oba su filma u vremenu u kojem su nastala ponudila zanimljiviji pogled na dva mita o ljubavi tipična za coming of age, kao i druge žanrove.

Moonrise Kingdom prikazuje idealnu, sveprožimajuću ljubav kroz stvaranje. Svoj uspjeh uvelike može zahvaliti i trenutku u kojem je nastao,  osobito prijemčivom za tip naivne estetike i pozitivno sjetne nostalgije na kakvoj se film opire. O tome svjedoči i velika popularnost novih dream pop i shoegaze bendova u glazbi, koja je od otprilike između 2010. i 2013. godine bila na vrhuncu. Disco Pigs je s druge strane prošao relativno nezapaženo, ali tip "egzistencijalističke" ljubavi obilježene potrebom oslobođenja od Drugoga koji nastoji prikazati odgovara umjerenijoj verziji mračnijih priča o odrastanju s fokusom na temi alijenacije i fatalističkoj verziji odnosa.



Oba filma sadrže elemente nekoliko žanrova poput drame ili fantasyja, zadržavajući neke od osnovnih karakteristika coming of age filmova kao što su dob glavnih likova, tzv. inicijacijski ritual u odraslost (u ovom slučaju bijeg od kuće i ubojstvo), spomenutu atmosferu nostalgije i melankolije te neke tipične tropove, poput junakova putovanja, borbe praktičnog svijeta odraslih i magičnog svijeta mladosti... Filmovi dijele osnovnu simboliku i različito realiziraju neke od navedenih karakteristika, što uz odsutnost drugih utječe na razvoj različitih verzija ljubavi.

 

Odlazak, inicijacija, povratak 

Moonrise Kingdom jedan je od najuspješnijih filmova Wesa Andersona, redatelja vrlo prepoznatljivog stila, koji radi vizualno ugodne filmove o disfunkcionalnim likovima te tako stoji na tankoj i zamućenoj granici indiea i mainstreama. S jedne strane bogata produkcija i ekscesivan, ekscentričan, vizualno privlačan i sanjiv eksterijer kao sastavni dio filma, s druge komplicirani i nezreli likovi, koji se kroz njegovo trajanje pokušavaju nositi s obiteljskim problemima te shvatiti i pronaći sebe. Anderson obično tek zagrebe tu tešku tematiku, učini ju istovremeno milom i dopadljivom, preusmjeravajući je na poruku „slijedi svoje snove“, zbog čega su njegovi filmovi široko prihvaćeni, zadržavajući dio "indie pristupa".

Glavni likovi Moonrise Kingdoma dvoje su dvanaestogodišnjaka, Sam i Suzy. Žive na otoku New Penzance 1960-ih, a fokus je na njihovom iskustvu prve ljubavi. New Penzance je još jedan Andersonov izmišljen mikrosvijet. Izgleda kao prizor iz slikovnice i funkcionira u vlastitim, također izmišljenim znakovima – karte otoka izgledaju kao magične karte iz dječjih filmova, društvo izviđača ima posebno ime: khakiscouts, a ne BoyScouts. Sveznajući pripovjedač nas informira o mjestu i priča nam priču, a Suzyna kuća izgleda kao kuća za lutke. Kako zaključuje David Bordwell u tekstuMoonrise Kingdom: Wes in Wonderland, djetinjstvo je posvuda, pri čemu motivi iz stvarnog svijeta tipični za šezdesete godine, poput starinskih kamera ili Suzyna načina odijevanja, samo osnažuju mitološki karakter prikazanog mjesta. Prema Bordwellu, funkcija kreiranja umjetnog svijeta na razini reprezentacije je pružiti publici očuđenu, šareniju i vitalniju verziju obične stvarnosti. Nameće se ugodna sanjivost i melankolija, zbog koje smo skloni simpatizirati glavne likove.

Sam i Suzy tipični su andersonovski glavni likovi, čija se socijalna disfunkcionalnost (nepredvidljivost i nagla narav) tumači ponajviše kao rezultat nestabilnih obiteljskih odnosa, nedostatak potpore i brige odraslih. Sam je siroče i član izviđača, a Suzy živi u disfunkcionalnoj obitelji. Njeni roditelji komuniciraju isključivo zatvorenim metajezikom, jezikom svoje struke (oboje su odvjetnici) koji signalizira njihovu otuđenost. Reakcija glavnih likova na neosjetljivost okoline je stvaranje vlastitog svijeta i bijeg na udaljeniji otok, gdje će moći postići harmoničnu egzistenciju. Tu se javlja osnovni motiv filma - plaža koju su nazvali Moonrise Kingdom. Funkcionira kao simbol za njihov privatan svijet, u kojem jedno s drugim napokon postižu osjećaj pripadnosti i uvažavanja, a kada se njihova veza uspijeva realizirati i u stvarnom svijetu, Moonrise Kingdom se usrediščuje kao uspomena i metafora njena stvaranja. Do tog stadija naravno ne može doći samo tako pa nakon njihova bijega odrasli kreću u potragu, privremeno ih razdvajaju i nakon krize izazvane njihovim ponovnim bijegom polako prihvaćaju njihov odnos. U tom smislu Moonrise Kingdom podliježe konvencijama mainstream filmova, koje David Bordwell identificira u samoj prirodi zabranjene ljubavi glavnih likova, toliko snažnoj da su se pred kraj filma za nju bili voljni baciti s krova crkve, paralelnim radnjama i motivu roka do kojeg bi se kriza trebala razriješiti.



Paralelne radnje u filmu se realiziraju u obliku distanciranog odnosa Suzynih roditelja kao osnažujućeg kontrasta idealnoj ljubavi glavnih likova te potrage za Samom i Suzy, u koju kreću Suzyni roditelji, vođa izviđača, policajac i opskurni lik socijalne radnice nazvan jednostavno Social Services. Motiv roka u filmu predstavlja oluja koja će nastupiti kroz tri dana. Mogla bi uništiti cijeli otok te tako dodaje na dramatici cijele situacije: hoće li Sam i Suzy biti razdvojeni, hoće li uopće preživjeti. Obilježja svih odraslih likova su nesnalažljivost, umor i rezignacija vlastitim životom i svijetom. Pritom su vođa izviđača - Scout Master Ward i policajac – Captain Shrap ipak prikazani u pozitivnom svjetlu, kao dobrohotni likovi koji jednostavno nemaju odgovore, dok su likovi Suzyne majke i Social Services prikazani negativno, kao hladni i proračunati. Trop suprotstavljanja svijeta odraslih i svijeta djece, po kojem se dječji svijet tumači kao magičan i u neposrednom dodiru sa stvarnošću ovdje je izveden vrlo dosljedno.

Neke su analize Moonrise Kingdoma način karakterizacije odraslih bile sklone tumačiti i kao inverziju rodnih uloga, jer se nedostatak empatije vidljiv u likovima Suzyne majke i Social Services obično veže uz muške likove. Slično su tumačeni i manji detalji u filmu, poput Samova nošenja majčinog broša ili Suzyna dalekozora. Međutim, najzanimljivije tumačenje nudi tekstLaure RagsdaleThe Myth of Moonrise Kingdom: A child's tale, koji cijeli film objašnjava preko tropa junakova putovanja u tri faze – odlazak, inicijacija i povratak. Prva faza je Samov i Suzyn pokušaj bijega u nastojanju da zadrže vlastiti svijet, kojem je prijetnja okolina koja ih koči. Fazu inicijacije predstavlja sve što doživljavaju na putovanju i što ih dodatno zbližava, poput obračuna s izviđačima koji ih dolaze vratiti kući, privremenog razdvajanja, kada odrasli pronađu njihovu magičnu plažu te ponovni bijeg i vjenčanje uz pomoć izviđača čija su srca omekšala. Faza inicijacije kulminira nastupom oluje, koja sve likove zatiče u crkvi. Dolazi do spomenute dramatične scene na krovu. Faza povratka je otpuštanje kontrole odraslih, a Samu  Suzy dopušteno je da ostanu zajedno i svoju magiju uspijevaju prenijeti u običan svijet. Pozivajući se na Junga, tekst tumači Sama i Suzy kao junake koji utjelovljuju jedinstvo u suprotnosti, tj. anima/animus, prvo svatko ponaosob sa svojim "muškim" i "ženskim" karakteristikama – primjerice Samov broš ili Suzyn dalekozor kojim promatra svijet kao mehanizam zauzimanja kontrole tako što čini stvari objektom svog promatranja, a zatim u njihovom povezivanju preko neposredno proživljenih i izraženih emocija. Takve emocije su dostupne njima, ali ne i odraslima, jer dijete kao arhetip predstavlja otvorenu mogućnost, nevinost i novu perspektivu.

Moonrise Kingdom može se promatrati kao pronalaženje i zadržavanje tog jedinstva, koje se upotrebom različitih motiva, od reprezentacije stvarnosti pa do afirmacija vrijednosti koje simboliziraju djetinjstvo, nastoji prikazati kao kozmičko. Sam i Suzy realiziraju postojanje u trenutku, prenose otvorenu mogućnost i zajedno proživljavaju i lijepe i teške emocije. U tom je smislu film jako dobro prenio uobičajenu verziju idealne ljubavi, koju simbolizam i neobičnost eksterijera čine malo više indie, a dramatični motivi malo manje banalnom.

 

Duboko i proturječno

Disco Pigs irski je indie film redateljice Kirsten Sheridan, rađen prema istoimenoj predstavi Ende Walsha, koji je tekst i adaptirao za film. Kako je riječ o filmu manjeg budžeta, ali i drukčije poruke, Disco Pigs ne komunicira grandioznom scenografijom, već se željena atmosfera  i priroda odnosa likova prenosi na druge načine. Vrste osvjetljenja, naracije ili uporaba određenih boja, poput plave kao jednog od ključnih simbola, predmetima ili osvjetljenjem često stavljenog u fokus, igraju na različite varijante nestvarnosti pa i bajkovitosti pojedinih scena. Za razliku od elemenata melankolije u Moonrise Kingdomu, melankolija plave boje ne ide na lakoću i sjetnu ugodu, već na nešto dublje i inherentno proturječnije.

Disco Pigs ne teži prenijeti univerzalno iskustvo adolescencije, kao što čini Moonrise Kingdom. Ne ide na mit i emociju s kojom se potencijalno svatko može poistovjetiti, već nudi subverziju tipične priče o odrastanju koncentrirajući se na pojedinačnu priču, koja stoji za određen svjetonazor. Tako ni glavni likovi nisu univerzalno simpatični tinejdžeri koji bude simpatiju, niti su tipični coming of age elementi poput melankolije, nostalgije pa i inicijacijskog rituala koje vidimo u Disco Pigs konvencionalno dirljivi. U Disco Pigs je unatoč tome moguće detektirati motive neshvaćene ljubavi, paralelnih radnji i roka, pri čemu film kreće od koncepta naizgled idealnog, ali svakako sveprožimajućeg platonskog odnosa, čiju postupnu pa i brutalnu dezintegraciju pratimo kroz njegov tijek.

Darren i Sinead rođeni su na isti dan i već u bolnici ostvaruju veoma duboku vezu, koja funkcionira izvan riječi. Žive vrata do vrata, sobe su im povezane rupom u zidu, kroz koju se drže za ruke i pitaju koje je boje ljubav. Prozivaju se Pig i Runt, formiraju vlastiti jezik, oblikuju svoj svijet u potpunoj izolaciji od zvanične stvarnosti. Pa ipak, Sineadinin glas koji nas uvodi u film bajkovitom rečenicom "Once upon a time before there was any blue", upućuje na početno mjesto gdje postoji samo ona. Njena potreba za povratkom u početno stanje harmonične distance i „čistog postojanja“, naglo prekinuta njenim rođenjem i nedugo zatim susretom s Darrenom, suptilno se osjeća kroz cijeli film. Dobro je signalizirana u jednoj od početnih, ujedno rijetkih scena naivnosti i maštanja u filmu, gdje Pig i Runt sjede na plaži, okruženi plavetnilom mora. Runt sanja o tome da je "more odnese izvan nje same i da joj nekog drugog", a Pig stvara mit o palači kao simbolu njihovog privatnog svijeta, u kojem će on biti kralj, ona kraljica i ništa drugo neće postojati. To je svijet koji bi se u toku filma trebao realizirati.



U Moonrise Kingdomu takav je simbol kraljevstvo, i za razliku od mirnog i blagog mjesta na napuštenoj plaži, poopćenog na svijet u kojem Suzy i Sam mogu biti zajedno, svijet Runt i Piga je od rane dobi obilježen destrukcijom. I oni, kao i likovi iz Moonrise Kingdoma, osjećaju otuđenost od vlastite sredine, donekle motiviranu nestabilnim odnosima s roditeljima, ali njihova otuđenost ne teži samo potpunom isključenju vanjskog svijeta, već vrlo doslovno poprima formu "sami protiv svih". Roditelji su u Disco Pigs puno manje prisutni, ali scena iz razdoblja dok su Pig i Runt još bili djeca pokazuje antagonizam i trop suprotnosti svjetova. Runtin otac na  njihov neobičan odnos reagira fizičkim zlostavljanjem Runt, za što se oni osvećuju ubijanjem njegovih ptica. Kasnije vole upadati u dućane i krasti votku i novac ili maltretirati ljude po klubovima inscenirajući scene, u kojima Runt treba braniti od napasnika, što se može promatrati kao subverzija tropa princa i princeze – dok Sam doista preuzima vodstvo i brine o Suzy na njihovu putovanju, Runt manifestira ranjivost tek kao dio destruktivne igre. Odnos Piga i Runt bliži je onom partnera u zločinu nego međusobnog podupiranja i nadopunjavanja. Zbog takvog ih ponašanja roditelji odlučuju razdvojiti slanjem Runt u umjetničku školu.

Od ovog mjesta u filmu pratimo paralelne radnje - Runtino iskustvo u novoj školi, prvotno obilježeno njenim prestankom govora i postupnim zbližavanjem s kolegicom iz škole te Pigovo nastojanje da ju pronađe. Pig ostaje potpuno fiksiran na njihovu sudbinsku vezu, dok prestanak govora Runt omogućuje još jednu distancu od vanjskog svijeta, ali i onog koji je stvorila s njim. Runt napokon dobiva priliku iskusiti svijet (i sebe) izvan njihove magične verzije stvarnosti. Sukob Runtine težnje za potpunom slobodom i Pigove psihotične vizije njihova ujedinjenja kroz destrukciju kulminira na njihov sedamanesti rođendan, koji u filmu funkcionira kao rok. Pig pronalazi Runt, vodi ju natrag u njihov rodni grad Cork City, previđa Runtinu distancu pa i fizički napad na nju i suptilno zbližavanje s drugim dečkom. Kulminacija se događa u klubu Palace, koji je sav u nijansama plave, kao i Runtina haljina. Tamo Pig brutalno ubija dečka koji je Runt pozvao na ples. Suzy i Sam zadržavaju svoje kraljevstvo, makar u okvirima svakodnevnog života i obične stvarnosti, što je bilo moguće zahvaljujući naknadno dobivenoj potpori okoline. Palača u Disco Pigs u konačnici pokazuje nemogućnost konsolidacije svjetova.

"I know it has to be a stop, Runt" – kaže Pig dok se voze taksijem na plažu. Tamo se ostvaruje inicijacijski ritual tipičan za coming of age filmove – prvo seksualno iskustvo, ali u Disco Pigs čin nema tu funkciju. Unutar koncepcije filma, odnos se promatra kao oduzimanje individualnosti, kojoj svatko prirodno teži. Ljubav je onda, kao i jezik i kultura, samo jedan od mehanizama porobljavanja, koji likove udaljavaju od neposrednog odnosa sa sobom. Stoga seks ovdje označava opraštanje, zatvaranje poglavlja, koje nije djetinjstvo, već suživljavanje s Drugim. Jutro poslije Runt otkriva Pigu da je boja ljubavi plava i guši ga plavom dekom, na kojoj je crvena majica ubijenog dečka. Pig joj to dopušta kao znak svoje potpune predanosti i ljubavi. Ubojstvo Piga funkcionira kao inicijacijski ritual, jer Runt omogućuje prelazak u sljedeću životnu fazu dokidanjem prethodne:  "It's like, I really do want for something different, yeah? That silence again. And so I know that he, too is silent and safe".

Melankolija je u filmu odraz Sineadine žudnje za nečim minulim i neimenovanim, slobodom i autentičnošću koja se može ostvariti jedino samostalno. U Moonrise Kingdomu je obrnuto –  melankolija je žudnja za jedinstvom i pripadnošću, koja se može ostvariti jedino u predavanju Drugome te kroz suradnju.

 

Dvije verzije stvarnosti

Moonrise Kingdom i Disco Pigs preko različitih realizacija sličnih motiva i tropova prikazuju dvije dijametralno suprotne verzije ljubavi. Moonrise Kingdom preko detalja poput grandiozne scenografije priziva idealiziranu verziju prošlih vremena te posezanjem za spiritualnom simbolikom stvara holističku viziju svijeta temeljenu na kozmičkoj povezanosti svih stvari, gdje se konflikti rješavaju empatijom i razumijevanjem. Sam i Suzy predanošću jedno drugome i hrabrošću kojom nastoje održati svoju vezu uspijevaju utjecati na svoju okolinu, koja djelomičnim povratkom takvim vrijednostima kreće prema prostoru stabilizacije.



S druge strane,  glavni likovi Disco Pigs zajednički sa svijetom mogu komunicirati jedino preko sukoba. Zato se njihov odnos i počinje raspadati u trenutku kad se Runt poželi integrirati u vanjski svijet. Nepomirljivost tih dvaju realnosti odraz je vizije svijeta kao mjesta konstantnih i nerazrješivih konflikata, gdje je jedina konstanta fluktuiranje i odbacivanje različitih formi koje pojedincu prijete kompromitacijom njegove autentičnosti. Tako je i suživot s drugom osobom pa i ljubav u konačnici nemoguća jer se apsolutna sloboda zadržava kao ideal neostvariv u kontaktu s drugima. Film kreće od motiva međusobne suživljenosti kojom Moonrise Kingdom završava i nastoji je prikazati neodrživom. Moonrise Kingdom kao da se ne opterećuje time je li održiva, što odgovara spomenutoj centriranosti u trenutku. Ne postavlja pitanje autentičnosti, već ju izjednačava s neposrednošću, kao da teži prikazati trenutno i jedino "stvarno stanje", jer ni prošlost ni budućnost ne postoje. To je film nakon kojeg se trebamo osjećati inspirirano i dobro. Preplavljuje lakom dirnutošću i omanjom epifanijom o iskorištavanju vlastitog života, zbog koje je Wes Anderson i došao do mainstreama. U Disco Pigs promatramo Runtino prerastanje jedne forme, koju je morala rastegnuti do ekstrema da bi se od nje oslobodila. Kratak period prije integracije u vanjski svijet za nju predstavlja stabilizaciju. U tom je smislu film subverzija mita idealne ljubavi jer na mjestu zajedništva ističe težnju ka individualnosti.

kulturpunkt