Pojam dvostruka konotacija imao bi značiti da je na primjer bijelo nekad bijelo, a nekad crno, već prema zahtjevima trenutka ili u hrvatskom slučaju shodno političkoj volji, pri tome vješto uguran u poltronsku sudsku praksu.
Dvostruka konotacija jest ignorantski proziran ali dovitljiv politički projekt, izašao u jednoj besanoj noći direktno iz mudre glave hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, kojim se, zanemarujući činjenice, naciju uvjerava da se ustaški pozdrav, insignije NDH, veličanje zločinaca ustaške države imaju tretirati jednom ovako, drugi put onako.
To jest dopušteni su prilikom bezbrojnih vojnih proslava, a inače tobože podložni sankciji, ali u praksi vrijedi tek jedna konotacija, odnosno blagonaklono tretiranje ustaškog divljanja za koje je malo reći da je postalo hrvatski mainstream. No dogodio se trenutak kada je maltene ustavno važeća paradigma dvostruke konotacije prestala važiti i nemili se događaj sveo na ono što doista jest, bez opravdanja i političkih mudroserina o prihvatljivoj upotrebi nacizma u određenim važnim prilikama.
Zbio se u Splitu kada je, od policije neometana, horda Hajdukovih navijača pred utakmicu s nizozemskim Ajaxsom, bliskim židovskoj zajednici, skandirala “Gazi, gazi Židove!“, „Auschwitz, Auschwitz!“, „Anna Frank je kurva židovska“, zazivala Hitlera…
Nakon ogavne naci orgije vlast je, gle čuda, ustanovila da se radi samo o jednoj konotaciji koja – za razliku od one prihvatljive, uperene na srpske građane – vrijeđa židovski narod, na noge se diglo sve živo, policija se svim raspoloživim snagama dala u potjeru za vođama Torcide, pa ih mahom pohapsila, objavljene su i potjernice za onima u bijegu, ispisane su plahte njihovih biografija pune kaznenih djela, premijer se jetko osvrnuo na strašne scene u Splitu, kazavši kako mu se to nimalo ne sviđa, a Split je opet postao vražji otok.
Takozvana lijeva opozicija također je bila zgranuta, ali nitko se iz te ogorčene ljevice nije usudio upustiti u organiziranje one druge, antifašističke grupacije – koja sigurno i u Splitu postoji – pa je izveo na ulice grada koji ima sve razloge dičiti se upravo svojom antifašističkom prošlošću, masovnim sudjelovanjem Splićana u ratu protiv nacista i ustaša, a sam Hajduk – kojemu danas njegova Torcida stvara imidž odvratnog kluba – bio je jedini čiji su svi igrači otišli u partizane i koji je utakmicu odigrao na jedinom slobodnom teritoriju, na Visu 1944.
Pitanje je, međutim, gdje je u slučaju ozbiljnog političko- represivnog posla u Splitu nestala ona dvostruka konotacija? Kojom se inače pravda svako ustaško iživljavanje, zabranjivanje kulturnih događanja, sve uz blagoslov desničarske vlasti i žmirenje policije, i gdje je konačno razlika između barbarskog nasrtaja na Židove, pozivom na njihovo istrebljenje i konstantnih, višegodišnjih napada na srpsku zajednicu ili političke oponente? Uvijek uz upotrebu najgorih ustaških kletvi i obaveznog ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’.
Kako sad odjednom za vladajuću elitu i represivne organe dvostruka konotacija više ne vrijedi? Ili, kao što su poručili nacisti iz Torcide: “Odjednom imamo institucije koje rade brzo i besprijekorno, odjednom se pokazuje da je učinkovito djelovanje moguće kada za njega postoji politička volja“.
Jest da oni pri tome ne misle na vlastiti ksenofobni grijeh, ali su uboli u sridu. Jer premijer nikada nije bolno jaukao kako su stalni ustaški repertoar omiljenog mu pijevca Thompsona ili ulične grupacije u crnom koje nasrću na kulturne manifestacije Srba „za svaku osudu i u potpunoj suprotnosti s vrijednostima na kojima je utemeljenja demokratska Hrvatska“, još manje smo čuli da vlada „snažno osuđuje nedopustive povike slavljenja nacističkog režima“.
Zato što se NDH ne smatra nacističkom državom sa svojim logorima i kazamatima mahom za uništenje Srba, nego „izrazom vječne težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, kako nas je davno uputio prvi predsjednik Franjo Tuđman, ponosno kazavši da je „sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“.
Zato je istodobno – dok je policija hapsila pripadnike Torcide u Splitu, a premijer zdvajao nad „nedopustivim govorom mržnje“ – navijačka skupina Armada u Rijeci otkrivala neki ustaški mural, sve urlajući „stari hrvatski pozdrav“ ‘Za dom spremni’ i slaveći jedan drugi logor, Jasenovac to jest.
Mjesto masovnog stradanja Srba. Nitko ih nije ometao, nitko hapsio, a i da jest, neki bi se sudac ionako, kao u jednom nedavnom slučaju, pozvao na dvostruku konotaciju i zaključio kako uzvik ‘Za dom spremni’ „predstavlja izraz nacionalne samobitnosti i opstojnosti hrvatskog naroda ostvarenih u pobjedi hrvatskih branitelja i naroda u pravednom, obrambenom domovinskom ratu“, te mladog ustašu oslobodio krivnje. Je li onda ustaško urlanje riječke Armade bilo „izraz nacionalne samobitnosti“ ili suprotno: „negacija demokratskih vrijednosti koje njeguje suvremena Hrvatska“?
Drugim riječima – gdje je, osim u veličini brojki ubijenih, razlika između Auschwitza i Jasenovca? Pa u dvostrukoj konotaciji – političkoj smicalici skrojenoj upravo da opravda strahote NDH i provocira stalnu mržnju prema Srbima.
