Kukuriku koalicija s predvodničkom klikom uobličenom u obliku SDP-a, sasvim je zasluženo izgubila vlast, što ni najmanje ne proturječi shvaćanju da ju je odasvud skrpana „domoljubna“ mafija - do vlasti dopuzavši preko klimavog MOST-a - nezasluženo osvojila. Prvi su izdali radničku klasu, davnašnje svojstvo prilagodljivosti socijaldemokracije kapitalu, o čemu je i Engels pisao 1891. godine u “Kritici Erfurtskog programa”.
“S druge strane, Engels je bio i te kako svjestan opasnosti oportunizma – “žrtvovanja budućnosti pokreta radi njegove sadašnjosti” – i trudio se zaštiti stranke od takvih iskušenja podsjećanjem, štoviše, sistematiziranjem osnovnih doktrina i iskustava onog što se tada već počelo nazivati “marksizmom”, ističući potrebu stvaranja “socijalističke znanosti”, ustrajanjem na suštinski proletarijatskoj bazi socijalističkog napretka i posebice utvrđivanja granica izvan kojih su politički savezi, kompromisi i programski ustupci s ciljem ishođenja podrške glasača nedopustivi. Međutim, to je pridonijelo – suprotno Engelsovim nakanama – posebice u njemačkoj stranci, širenju jaza između teorije i doktrine na jednoj te stvarne političke prakse na drugoj strani (zov novca i gluposti jači je od svake doktrine!). Kako danas možemo vidjeti, tragično je da su u Engelsovim poslijednjim godinama života njegovi lucidni, realistični i često izvanredno oštroumni komentari konkretne situacije u pokretima utjecali ne samo na njihovu praksu nego su i osnažili opću doktrinu koja se od njih sve više odvajala. Njegovo se predviđanje pokazalo i te kako točnim: “Sve to može završiti samo tako da stranka iznenada, u trenutku odluke, neće znati što treba raditi, da postoje nejasnoće i nesigurnosti oko najpresudnijih točaka jer se o njima nikada prije nije raspravljalo?”. (Eric Hobsbawm, “Kako promijeniti svijet”)
Znano je to i poznavateljima sramotne uloge evropske socijaldemokracije uoči, za i neposredno nakon 1.svjetskog rata, kao i suvremenih socijaldemokratskih stranaka koje su se masama nametnule kao ljevica koja navodno brine radničke brige, dok su se ustvari
„...bez iznimke, stidljivo ili entuzijastično i s različitim stupnjevima brzine i unutrašnjeg sukoba, okupile oko dominantno neoliberalnog diskursa. Ovo je točno ne samo ili čak naročito u teoriji, nego iznad svega u praksi, u upravljanju.“
Na drugoj su strani - vratimo se Hrvatskoj - ordinarni neofašisti 21. vijeka, koje samo opća politička situacija sprečava da se razračunaju s drugomislećima, metodama svojih što tajnih, što javnih povijesnih uzora. Sve u svemu, čak i onima koji se ne znaju prekrstiti iliti prekrižiti, bolje bi bilo da nauče, jer im u postojećim okolnostima i prilikama samo još to preostaje. I dok se narod križa, što iz uvjerenja, što iz snebivanja na koje niske grane je zemlja spala, izborni gubitnici predaju ministarstva "pobjednicima", a građani u brzo tonućem sustavu - slavodobitno apostrofiranom kao hrvatska demokracija - bivaju sve svijesniji pravog gubitnika.
Raskuživanje ministarstava od zadaha "komunjara" tek je prvi korak dekontaminacije njihove izborne baze, što se već poduže najavljuje. S obzirom da opće okolnosti ne idu u prilog istrebljenju nepoćudnih, najmanje što se može učiniti (uz formiranje kojekakvih registara za moguću praktičnu upotrebu) je dezinficirati službene prostorije od crvenih, zaraznih klica. Kako se više nikad ne bi primile u svijest naroda. Ozbiljniji tretman slijedi čim se nova vlast sa svojim vrsnim deratizatorima uhoda, a za prvu silu tu je magični, povijesno višekratno provjeren metafizički lijek hrvatskih nadriliječnika. Prikladno obučen u fašničku odoru (vrijeme je mesopusta), ne baš oboružan glogovim kolcem i češnjakom ali uz neizostavni križ i škropilicu, jutros je istjerivač đavola prispio u ured kojeg je trebalo raskužiti. U pratnji novog ministra branitelja i gomile rušitelja vlasti bivše države, ali i odlazeće garniture predvođene đavoljim izaslanikom, možda i Antikristom lično - ministrom Matićem. Netko reče da je najveća Sotonina pobjeda usađivanje nesposobnosti ljudima da ga prepoznaju, ili uvjerenje da ni ne postoji. Jedino tako se racionalno može objasniti stolovanje Fredovo, amenovano komunjarskim glasovima vragom zavedenih građana s izbornim pravom. Predstavnici „iskonskih Hrvata“, na čelu sa biskupom Košićem (onim koji je prvo ekskomunicirao potpredsjednika nove vlade, a sad mu se uvlači odostraga, skrušeno moleći oproštaj), stoga su poduzeli zahtjevni poduhvat istjerivanja vraga iz ministarstva i raskuživanja prostorija, kako zaostali bacili ne bi okužili novodolazeće, zdrave i nadasve nevine duše. Škropeći na sve strane iz škropionice ispunjene djelotvornim antisotoninom nepoznatog sastava, vjerojatno se – ne bijah prisutan, pa samo pretpostavljam - uz neizostavno križanje svih prisutnih i obavezno ponavljanje mantre "Apage Satanas", čulo i prokletstvo bačeno na bivšeg ministra, ponavljano još od Spinozinih vremena (nebitno je što su ga na njega bacili Židovi, a na netom istjeranog - od njih odmetnuta kršćanska bratija):
“Po odluci anđela, po sudu svetaca, izopćujemo, odričemo se, proklinjemo i odbacujemo Freda Matića s pristankom Božjim i pristajanjem svekolike svete općine… proklinjemo ga kletvom kojom je Jošua prokleo Jerihon, kletvom kojom je Elizej prokleo sinove i svim onim prokletstvima koja u zakonu stoje. Bio proklet danju i bio proklet noću. Bio proklet kad liježe na počinak i bio proklet kad ustaje. Bio proklet kad izlazi i bio proklet kad ulazi. Gospod neka mu nikad ne oprosti. Neka srdžba i gnjev Gospoda planu protiv toga čovjeka… i neka se pod nebeskim svodom satre ime njegovo i neka ga Gospod, na nesreću njegovu, odvoji od svih Izrailjevih plemena… Naređujemo da niko s njime ni usmeno ni pismeno ne opći, da mu niko ne iskaže nikakve milosti, da mu se niko ne približi i ne ostane s njime pod istim krovom, da mu se niko ne smije približiti na četiri lakta, da niko ne čita spise koje bi sastavio ili napisao”.
Uz euforično oduševljenje prisutnih šatoraša te inih predstavnika probranog hrvatskog pučanstva (fuj si ga onom koga asocira na šljam!), praćeno blagoslovom egzorcista „Crkve u Hrvata“, ustoličiše tako u dezinficiranom ministarstvu branitelja novog resornog ministra s vjerojatnim PTSP sindromom (Psihijatrijsko Teološko Stresnim Poremećajem). Dokle, pita se dio naroda, za razliku od osvjedočenih kako je to za sva vremena. Odgovori se kreću od uvjerenja u nestabilnost vlade, pouzdanja u rezultate narednog izbornog ciklusa, naprasne preobrazbe neofašista u uzorne demokrate, pobjede socijalizma na "sveto nigdarjevo", do onih ekstremnih, tipa "sve će to narod..." - ma znate već što! Ljudi kojima život prolazi uz tragedije zagrnute fašničkim komedijama i političkim floskulama, jednog lijepog dana moraju uzvratiti neprestano šamaranje. Realizacijom sintagme koju bi trebalo primijeniti i na njenog autora: "identificirati, locirati, uhititi i transferirati” eksploatatore u najbliži arest, na odsluženje dugogodišnjih kazni i zapljenu pokradene imovine, a ne ide li takvim putem, magistra vitae nudi povijesne odgovore krajnje poniženih. Uz uvjet da spoznaju i nauče kontrolirati svoju ljudskost, jer se u protivnom neće bog zna što promijeniti.
“S druge strane, Engels je bio i te kako svjestan opasnosti oportunizma – “žrtvovanja budućnosti pokreta radi njegove sadašnjosti” – i trudio se zaštiti stranke od takvih iskušenja podsjećanjem, štoviše, sistematiziranjem osnovnih doktrina i iskustava onog što se tada već počelo nazivati “marksizmom”, ističući potrebu stvaranja “socijalističke znanosti”, ustrajanjem na suštinski proletarijatskoj bazi socijalističkog napretka i posebice utvrđivanja granica izvan kojih su politički savezi, kompromisi i programski ustupci s ciljem ishođenja podrške glasača nedopustivi. Međutim, to je pridonijelo – suprotno Engelsovim nakanama – posebice u njemačkoj stranci, širenju jaza između teorije i doktrine na jednoj te stvarne političke prakse na drugoj strani (zov novca i gluposti jači je od svake doktrine!). Kako danas možemo vidjeti, tragično je da su u Engelsovim poslijednjim godinama života njegovi lucidni, realistični i često izvanredno oštroumni komentari konkretne situacije u pokretima utjecali ne samo na njihovu praksu nego su i osnažili opću doktrinu koja se od njih sve više odvajala. Njegovo se predviđanje pokazalo i te kako točnim: “Sve to može završiti samo tako da stranka iznenada, u trenutku odluke, neće znati što treba raditi, da postoje nejasnoće i nesigurnosti oko najpresudnijih točaka jer se o njima nikada prije nije raspravljalo?”. (Eric Hobsbawm, “Kako promijeniti svijet”)
Znano je to i poznavateljima sramotne uloge evropske socijaldemokracije uoči, za i neposredno nakon 1.svjetskog rata, kao i suvremenih socijaldemokratskih stranaka koje su se masama nametnule kao ljevica koja navodno brine radničke brige, dok su se ustvari
„...bez iznimke, stidljivo ili entuzijastično i s različitim stupnjevima brzine i unutrašnjeg sukoba, okupile oko dominantno neoliberalnog diskursa. Ovo je točno ne samo ili čak naročito u teoriji, nego iznad svega u praksi, u upravljanju.“
Na drugoj su strani - vratimo se Hrvatskoj - ordinarni neofašisti 21. vijeka, koje samo opća politička situacija sprečava da se razračunaju s drugomislećima, metodama svojih što tajnih, što javnih povijesnih uzora. Sve u svemu, čak i onima koji se ne znaju prekrstiti iliti prekrižiti, bolje bi bilo da nauče, jer im u postojećim okolnostima i prilikama samo još to preostaje. I dok se narod križa, što iz uvjerenja, što iz snebivanja na koje niske grane je zemlja spala, izborni gubitnici predaju ministarstva "pobjednicima", a građani u brzo tonućem sustavu - slavodobitno apostrofiranom kao hrvatska demokracija - bivaju sve svijesniji pravog gubitnika.
Raskuživanje ministarstava od zadaha "komunjara" tek je prvi korak dekontaminacije njihove izborne baze, što se već poduže najavljuje. S obzirom da opće okolnosti ne idu u prilog istrebljenju nepoćudnih, najmanje što se može učiniti (uz formiranje kojekakvih registara za moguću praktičnu upotrebu) je dezinficirati službene prostorije od crvenih, zaraznih klica. Kako se više nikad ne bi primile u svijest naroda. Ozbiljniji tretman slijedi čim se nova vlast sa svojim vrsnim deratizatorima uhoda, a za prvu silu tu je magični, povijesno višekratno provjeren metafizički lijek hrvatskih nadriliječnika. Prikladno obučen u fašničku odoru (vrijeme je mesopusta), ne baš oboružan glogovim kolcem i češnjakom ali uz neizostavni križ i škropilicu, jutros je istjerivač đavola prispio u ured kojeg je trebalo raskužiti. U pratnji novog ministra branitelja i gomile rušitelja vlasti bivše države, ali i odlazeće garniture predvođene đavoljim izaslanikom, možda i Antikristom lično - ministrom Matićem. Netko reče da je najveća Sotonina pobjeda usađivanje nesposobnosti ljudima da ga prepoznaju, ili uvjerenje da ni ne postoji. Jedino tako se racionalno može objasniti stolovanje Fredovo, amenovano komunjarskim glasovima vragom zavedenih građana s izbornim pravom. Predstavnici „iskonskih Hrvata“, na čelu sa biskupom Košićem (onim koji je prvo ekskomunicirao potpredsjednika nove vlade, a sad mu se uvlači odostraga, skrušeno moleći oproštaj), stoga su poduzeli zahtjevni poduhvat istjerivanja vraga iz ministarstva i raskuživanja prostorija, kako zaostali bacili ne bi okužili novodolazeće, zdrave i nadasve nevine duše. Škropeći na sve strane iz škropionice ispunjene djelotvornim antisotoninom nepoznatog sastava, vjerojatno se – ne bijah prisutan, pa samo pretpostavljam - uz neizostavno križanje svih prisutnih i obavezno ponavljanje mantre "Apage Satanas", čulo i prokletstvo bačeno na bivšeg ministra, ponavljano još od Spinozinih vremena (nebitno je što su ga na njega bacili Židovi, a na netom istjeranog - od njih odmetnuta kršćanska bratija):
“Po odluci anđela, po sudu svetaca, izopćujemo, odričemo se, proklinjemo i odbacujemo Freda Matića s pristankom Božjim i pristajanjem svekolike svete općine… proklinjemo ga kletvom kojom je Jošua prokleo Jerihon, kletvom kojom je Elizej prokleo sinove i svim onim prokletstvima koja u zakonu stoje. Bio proklet danju i bio proklet noću. Bio proklet kad liježe na počinak i bio proklet kad ustaje. Bio proklet kad izlazi i bio proklet kad ulazi. Gospod neka mu nikad ne oprosti. Neka srdžba i gnjev Gospoda planu protiv toga čovjeka… i neka se pod nebeskim svodom satre ime njegovo i neka ga Gospod, na nesreću njegovu, odvoji od svih Izrailjevih plemena… Naređujemo da niko s njime ni usmeno ni pismeno ne opći, da mu niko ne iskaže nikakve milosti, da mu se niko ne približi i ne ostane s njime pod istim krovom, da mu se niko ne smije približiti na četiri lakta, da niko ne čita spise koje bi sastavio ili napisao”.
Uz euforično oduševljenje prisutnih šatoraša te inih predstavnika probranog hrvatskog pučanstva (fuj si ga onom koga asocira na šljam!), praćeno blagoslovom egzorcista „Crkve u Hrvata“, ustoličiše tako u dezinficiranom ministarstvu branitelja novog resornog ministra s vjerojatnim PTSP sindromom (Psihijatrijsko Teološko Stresnim Poremećajem). Dokle, pita se dio naroda, za razliku od osvjedočenih kako je to za sva vremena. Odgovori se kreću od uvjerenja u nestabilnost vlade, pouzdanja u rezultate narednog izbornog ciklusa, naprasne preobrazbe neofašista u uzorne demokrate, pobjede socijalizma na "sveto nigdarjevo", do onih ekstremnih, tipa "sve će to narod..." - ma znate već što! Ljudi kojima život prolazi uz tragedije zagrnute fašničkim komedijama i političkim floskulama, jednog lijepog dana moraju uzvratiti neprestano šamaranje. Realizacijom sintagme koju bi trebalo primijeniti i na njenog autora: "identificirati, locirati, uhititi i transferirati” eksploatatore u najbliži arest, na odsluženje dugogodišnjih kazni i zapljenu pokradene imovine, a ne ide li takvim putem, magistra vitae nudi povijesne odgovore krajnje poniženih. Uz uvjet da spoznaju i nauče kontrolirati svoju ljudskost, jer se u protivnom neće bog zna što promijeniti.
