Facebookom kruži teza da je financiranje ukrajinske ekstremne desnice dio plana globalističke elite za porobljavanje stanovništva kroz "veliki reset".
Liberali sa Zapada poticali su nacizam u Ukrajini i to je sve dio globalističkog plana za “veliki reset”, tvrdi se u objavi koja se širi među korisnicima Facebooka, a koja rat u Ukrajini instrumentalizira u svrhu širenja popularne teorije zavjere prema kojoj globalne elite koriste krizne situacije za porobljavanje svjetskog stanovništva.
O teoriji zavjere oko “velikog reseta” Faktograf je već pisao u više navrata (1, 2, 3, 4). Kako piše fact-checkerski tim BBC-a, teorija zavjere o Velikom resetu vuče podrijetlo iz postojećeg plana pod nazivom “Veliki reset”, koji je izradio Svjetski ekonomski forum (WEF), organizatori godišnje konferencije za istaknute ličnosti iz sfere politike i ekonomije. U planu su iznesene različite ideje kako bi se zemlje mogle oporaviti od ekonomske štete uzrokovane pandemijom koronavirusa.
Svjetski ekonomski forum predstavio je ideju “velikog resetiranja” kapitalizma u lipnju 2020. godine, nakon što je primijećeno da je pandemija dodatno povećavala ekonomsku nejednakost. “Veliki reset” tako se odnosi na, kako stoji na stranici Svjetskog ekonomskog foruma, resetiranje trenutnog kapitalističkog sistema koji nije održiv. Plan se sastoji od tri komponente – pravednije tržište, jednakost i održivost te inovacije.
Slično tome, MMF je objavio svoju viziju “globalnog ekonomskog reseta”, koji promiče ideju “inkluzivnog oporavka” od pandemije, što u njihovoj viziji uključuje poticanje javnih ulaganja u zdravstvo radi zaštite najugroženijih, privremenu suspenziju duga za najsiromašnije zemlje svijeta i porezne reforme.
Sam naziv “veliki reset” bio je dovoljan za velik broj netočnih navoda koji su se vezali za inicijativu, o čemu je pisao i The Guardian. Oko tog termina stvorila se teorija zavjere prema kojoj uski krug globalnih moćnika namjerava iskoristiti pandemiju Covida-19 (koju su u nekim verzijama teorije sami i izazvali) za porobljavanje većine ljudskog društva. Za takve tvrdnje teoretičari zavjere, naravno, ne prezentiraju nikakve dokaze, ali se zato učestalo služe dezinformacijama da bi proširili svoja uvjerenja.
Invaziju na Ukrajinu koja je započela 24. veljače Vladimir Putin naziva, tj. pravda ‘denacifikacijom’, tvrdeći da je Ukrajina nacistička država i se ruski vojnici bore protiv suvremenog fašizma te Ukrajinu ‘oslobađaju’.
Točno je da u Ukrajini postoje ekstremno desni nacionalisti, sljedbenici nacističkog kolaboratora iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere. Ukrajinski ekstremni desničari sudjelovali su u prosvjedima kojima je 2014. svrgnuta proruska vlast Viktora Janukoviča; prosvjednici koji su sudjelovali u rušenju Janukovičeve vlade na ulice su izašli primarno jer su se zalagali za pridruženje Ukrajine Europskoj uniji, a sami prosvjedi su izbili nakon što je Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju EU.
Od tzv. ‘Euromajdan’ revolucije 2014. godine (koju Ukrajinci nazivaju “Revolucijom dostojanstva”) mediji intenzivno izvještavaju o ekstremnoj desnici u Ukrajini, koja je po mnogim parametrima uspješno organizirana. Jedna od najpoznatijih ekstremno desnih grupa je bataljun Azov, formiran nakon ruskog napada na Ukrajinu, čiji članovi ne kriju svoju neonacističku ideologiju. Azov je krajem 2014. integriran u ukrajinsku nacionalnu gardu. Ta ekstremistička i nacionalistička paravojna organizacija formirana je u ožujku 2014. kao volonterska brigada čiji je cilj bila borba protiv ruskih separatista u Donjecku i Lugansku.
Kako je Azov rastao, jačao je i međunarodne veze sa stranim borcima. Azov su isprva sačinjavali borci iz istočne Ukrajine, Švedske (BBC), Španjolske, Italije, Kanade, Francuske i Rusije, dok su se kasnije pridružili i borci iz Bjelorusije, Njemačke i vrlo vjerojatno Sjedinjenih Američkih Država. Centar Soufan izvijestio je da je između 2014. i 2019. godine približno 50.000 ljudi iz 17 država – uključujući SAD – otišlo u Ukrajinu boriti se protiv ruske okupacije, iako je teško odrediti koliko je točno ljudi pristupilo bataljunu Azov. Sposobnost Azova da inspirira i regrutira strane borce (među kojima su bili i borci iz Hrvatske) doprinijela je stvaranju imidža Ukrajine kao bastiona ekstremne desnice.
Točno je, dakle, da u Ukrajini postoji vrlo aktivna ekstremna nacionalistička desnica, ali ista stvar važi za većinu europskih država. Međutim, ruske tvrdnje da je Ukrajina nacistička država nisu činjenično utemeljene; jasno to odražavaju izborni rezultati iz 2019. godine, na kojima su predstavnici ekstremne desnice dobili oko dva posto glasova (1, 2).
Ne treba, međutim, podcjenjivati loše izborne rezultate ekstremno desnih političkih stranaka, navodi se u analizi organizacije International Crisis Group, koja tvrdi da ekstremno desne grupe i njihova stajališta imaju važnu ulogu u javnom životu Ukrajine. Neke ideje koje propagira ekstremna desnica dijele i mnogi mainstream političari, navodi se u analizi, te dodaje da su ove grupe dobro organizirane i disciplinirane, velik broj članova posjeduje oružje te imaju ratno iskustvo.
Nakon Euromajdana, pokret Azov koji je izrastao iz volonterskog bataljuna koji je 2014. bio stacioniran na Azovskom moru, postao je novi politički fenomen. Procjenjuje se da razne organizacije, odjeli, fronte i ogranci Azova mogu dovesti do mobilizacije i do 20.000 članova diljem Ukrajine. I u svojoj knjizi The Long Hangover Guardianov dopisnik iz Rusije Shaun Walker, koji je pratio događaje 2014. godine, opisuje rastuću nelagodu na Majdanu dok je gledao jačanje ekstremno desnih grupa koje se odvijalo u pozadini prosvjeda protiv Janukovičeve vlade; 2015. godine je tadašnji glasnogovornik Azova Andrej Djačenko kazao da nacisti čine 10 do 20 posto Azovovih regruta.
Zapad ima dugu povijest suradnje s ukrajinskim nacionalistima, koji su u prošlom stoljeću korišteni kao sredstvo borbe protiv širenja utjecaja Sovjetskog Saveza. Recentnijih godina mediji su izvještavali i o financijskoj pomoći ekstremno desnim organizacijama. Američki mediji (The Nation, Daily Beast) pisali su o tome da je američka vlada u sklopu pomoći “državama koje se suočavaju s ruskom agresijom” možda financirala i ekstremno desne organizacije u Ukrajini, između ostaloga Azov. Mediji su također izvještavali o tome kako Azov organizira vojne kampove za djecu gdje su djecu podučavali kako da brane domovinu, ali i izlagali ih ekstremno desnoj propagandi (Radio Slobodna Europa).
Izvor financiranja bio je i ukrajinski kapital. Kako prenosi Al Jazeera, 2014. godine Azov je dobio financijsku pomoć ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova, budući da je država prepoznala da je njena vlastita vojska preslaba da se bori s pro-ruskim separatistima te se oslanjala na paravojne snage. Azov su privatno financirali i oligarsi od kojih su najpoznatiji bili ukrajinski milijarder Igor Kolomojskij, tadašnji guverner Dnjepropetrovska, i milijarder Sergej Taruta, tadašnji guverner Donecka.
Međutim, potpora ukrajinskoj ekstremnoj desnici dolazi i iz Rusije, kao i iz proruskih političkih krugova u Ukrajini. U studiji Unexpected Friendships: Cooperation of Ukrainian Ultra-Nationalists with Russian and Pro-Kremlin Actors autora Tarasa Tarasiuka i Andreasa Umlanda u kojoj se, prema riječima autora, adresira suradnja ukrajinske desnice s ruskim akterima i partnerima (unutar i van Ukrajine) te se navodi da postoje veze između ukrajinskih i ruskih ekstremno desnih grupacija.
U studiji se, među ostalim, bilježi slučaj ukrajinske ekstremno desne stranke Sloboda (Svoboda), koja postoji od 1995. godine, a najuspješniji izborni rezultat ostvarili su 2012. godine. Izborni uspjeh uslijedio je tek nakon što su ukrajinske ekstremne nacionaliste financijski i medijski podržali oligarsi bliski Viktoru Janukoviču, svrgnutom proruskom predsjedniku Ukrajine. BIo je to, bilježe autori studije, dio Janukovičeve strategije za osvajanje i zadržavanje vlasti.
Euromajdan te rusko-ukrajinski rat 2014. godine otvorili su novo poglavlje u odnosima ruske i ukrajinske desnice (neki proukrajinski nastrojeni ruski nacionalisti preselili su se u Ukrajinu) te je zbog tog sukoba teže odrediti poveznice između ruskih i ukrajinskih ekstremnih faktora, kao što će i ovaj aktualni sukob opet dovesti do promjena u odnosima.
OpenDemocracy, primjerice, navodi jedan primjer suradnje među ekstremno desnim grupacijama iz Ukrajine i Rusije, kada su u sukobima tijekom antifašističkih demonstracija u Kijevu 2016. snage su udružili pripadnici Azova i ruskih neonacističkih grupa te su ometali skup komemoracije odvjetniku Stanislavu Markelovu i novinarki Anastasiji Baburovoj koji su 2009. ubijeni u centru Moskve; obilježavanje njihovih ubojstava važan je čin za brojne antifašističke organizacije.
Treba napomenuti i da su i u Rusiji opozicijski novinari i aktivisti, kao i antifašisti, česta meta napada, kao i državne represije (Guardian, nplusonemag, Radio Slobodna Europa, The Conversation, Independent).
faktograf
Liberali sa Zapada poticali su nacizam u Ukrajini i to je sve dio globalističkog plana za “veliki reset”, tvrdi se u objavi koja se širi među korisnicima Facebooka, a koja rat u Ukrajini instrumentalizira u svrhu širenja popularne teorije zavjere prema kojoj globalne elite koriste krizne situacije za porobljavanje svjetskog stanovništva.
“RUSKI CAR
Putin je ušao u bitku, ali ne s Ukrajinom, nego s globalizmom, sa svjetskom oligarhijom, s Velikim resetom, s liberalizmom i krajem povijesti. Uostalom, liberali Zapada bili su ti koji su omogućili ukrajinski nacizam, podržali ga, naoružali i postavili protiv Rusije kao novog pola multipolarnog svijeta. Ono što se danas događa u Ukrajini je Putinov “rat liberalnom poretku”. Ovo je rat sa samim Fukuyamom, sa Sorosem i Schwabom, s “krajem povijesti” i globalizmom, sa stvarnom i virtualnom hegemonijom, s “Velikim resetom”, navodi se u postu na Facebook stranici koja je ranije redovito širila dezinformacije vezane za pandemiju Covida-19 (arhivirano ovdje).
Što je ‘Veliki reset’?
O teoriji zavjere oko “velikog reseta” Faktograf je već pisao u više navrata (1, 2, 3, 4). Kako piše fact-checkerski tim BBC-a, teorija zavjere o Velikom resetu vuče podrijetlo iz postojećeg plana pod nazivom “Veliki reset”, koji je izradio Svjetski ekonomski forum (WEF), organizatori godišnje konferencije za istaknute ličnosti iz sfere politike i ekonomije. U planu su iznesene različite ideje kako bi se zemlje mogle oporaviti od ekonomske štete uzrokovane pandemijom koronavirusa.
Svjetski ekonomski forum predstavio je ideju “velikog resetiranja” kapitalizma u lipnju 2020. godine, nakon što je primijećeno da je pandemija dodatno povećavala ekonomsku nejednakost. “Veliki reset” tako se odnosi na, kako stoji na stranici Svjetskog ekonomskog foruma, resetiranje trenutnog kapitalističkog sistema koji nije održiv. Plan se sastoji od tri komponente – pravednije tržište, jednakost i održivost te inovacije.
Slično tome, MMF je objavio svoju viziju “globalnog ekonomskog reseta”, koji promiče ideju “inkluzivnog oporavka” od pandemije, što u njihovoj viziji uključuje poticanje javnih ulaganja u zdravstvo radi zaštite najugroženijih, privremenu suspenziju duga za najsiromašnije zemlje svijeta i porezne reforme.
Sam naziv “veliki reset” bio je dovoljan za velik broj netočnih navoda koji su se vezali za inicijativu, o čemu je pisao i The Guardian. Oko tog termina stvorila se teorija zavjere prema kojoj uski krug globalnih moćnika namjerava iskoristiti pandemiju Covida-19 (koju su u nekim verzijama teorije sami i izazvali) za porobljavanje većine ljudskog društva. Za takve tvrdnje teoretičari zavjere, naravno, ne prezentiraju nikakve dokaze, ali se zato učestalo služe dezinformacijama da bi proširili svoja uvjerenja.
Situacija u Ukrajini
Invaziju na Ukrajinu koja je započela 24. veljače Vladimir Putin naziva, tj. pravda ‘denacifikacijom’, tvrdeći da je Ukrajina nacistička država i se ruski vojnici bore protiv suvremenog fašizma te Ukrajinu ‘oslobađaju’.
Točno je da u Ukrajini postoje ekstremno desni nacionalisti, sljedbenici nacističkog kolaboratora iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere. Ukrajinski ekstremni desničari sudjelovali su u prosvjedima kojima je 2014. svrgnuta proruska vlast Viktora Janukoviča; prosvjednici koji su sudjelovali u rušenju Janukovičeve vlade na ulice su izašli primarno jer su se zalagali za pridruženje Ukrajine Europskoj uniji, a sami prosvjedi su izbili nakon što je Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju EU.
Od tzv. ‘Euromajdan’ revolucije 2014. godine (koju Ukrajinci nazivaju “Revolucijom dostojanstva”) mediji intenzivno izvještavaju o ekstremnoj desnici u Ukrajini, koja je po mnogim parametrima uspješno organizirana. Jedna od najpoznatijih ekstremno desnih grupa je bataljun Azov, formiran nakon ruskog napada na Ukrajinu, čiji članovi ne kriju svoju neonacističku ideologiju. Azov je krajem 2014. integriran u ukrajinsku nacionalnu gardu. Ta ekstremistička i nacionalistička paravojna organizacija formirana je u ožujku 2014. kao volonterska brigada čiji je cilj bila borba protiv ruskih separatista u Donjecku i Lugansku.
Kako je Azov rastao, jačao je i međunarodne veze sa stranim borcima. Azov su isprva sačinjavali borci iz istočne Ukrajine, Švedske (BBC), Španjolske, Italije, Kanade, Francuske i Rusije, dok su se kasnije pridružili i borci iz Bjelorusije, Njemačke i vrlo vjerojatno Sjedinjenih Američkih Država. Centar Soufan izvijestio je da je između 2014. i 2019. godine približno 50.000 ljudi iz 17 država – uključujući SAD – otišlo u Ukrajinu boriti se protiv ruske okupacije, iako je teško odrediti koliko je točno ljudi pristupilo bataljunu Azov. Sposobnost Azova da inspirira i regrutira strane borce (među kojima su bili i borci iz Hrvatske) doprinijela je stvaranju imidža Ukrajine kao bastiona ekstremne desnice.
Autsajderi?
Točno je, dakle, da u Ukrajini postoji vrlo aktivna ekstremna nacionalistička desnica, ali ista stvar važi za većinu europskih država. Međutim, ruske tvrdnje da je Ukrajina nacistička država nisu činjenično utemeljene; jasno to odražavaju izborni rezultati iz 2019. godine, na kojima su predstavnici ekstremne desnice dobili oko dva posto glasova (1, 2).
Ne treba, međutim, podcjenjivati loše izborne rezultate ekstremno desnih političkih stranaka, navodi se u analizi organizacije International Crisis Group, koja tvrdi da ekstremno desne grupe i njihova stajališta imaju važnu ulogu u javnom životu Ukrajine. Neke ideje koje propagira ekstremna desnica dijele i mnogi mainstream političari, navodi se u analizi, te dodaje da su ove grupe dobro organizirane i disciplinirane, velik broj članova posjeduje oružje te imaju ratno iskustvo.
Nakon Euromajdana, pokret Azov koji je izrastao iz volonterskog bataljuna koji je 2014. bio stacioniran na Azovskom moru, postao je novi politički fenomen. Procjenjuje se da razne organizacije, odjeli, fronte i ogranci Azova mogu dovesti do mobilizacije i do 20.000 članova diljem Ukrajine. I u svojoj knjizi The Long Hangover Guardianov dopisnik iz Rusije Shaun Walker, koji je pratio događaje 2014. godine, opisuje rastuću nelagodu na Majdanu dok je gledao jačanje ekstremno desnih grupa koje se odvijalo u pozadini prosvjeda protiv Janukovičeve vlade; 2015. godine je tadašnji glasnogovornik Azova Andrej Djačenko kazao da nacisti čine 10 do 20 posto Azovovih regruta.
Tko je sve podržavao ukrajinske nacionaliste
Zapad ima dugu povijest suradnje s ukrajinskim nacionalistima, koji su u prošlom stoljeću korišteni kao sredstvo borbe protiv širenja utjecaja Sovjetskog Saveza. Recentnijih godina mediji su izvještavali i o financijskoj pomoći ekstremno desnim organizacijama. Američki mediji (The Nation, Daily Beast) pisali su o tome da je američka vlada u sklopu pomoći “državama koje se suočavaju s ruskom agresijom” možda financirala i ekstremno desne organizacije u Ukrajini, između ostaloga Azov. Mediji su također izvještavali o tome kako Azov organizira vojne kampove za djecu gdje su djecu podučavali kako da brane domovinu, ali i izlagali ih ekstremno desnoj propagandi (Radio Slobodna Europa).
Izvor financiranja bio je i ukrajinski kapital. Kako prenosi Al Jazeera, 2014. godine Azov je dobio financijsku pomoć ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova, budući da je država prepoznala da je njena vlastita vojska preslaba da se bori s pro-ruskim separatistima te se oslanjala na paravojne snage. Azov su privatno financirali i oligarsi od kojih su najpoznatiji bili ukrajinski milijarder Igor Kolomojskij, tadašnji guverner Dnjepropetrovska, i milijarder Sergej Taruta, tadašnji guverner Donecka.
Međutim, potpora ukrajinskoj ekstremnoj desnici dolazi i iz Rusije, kao i iz proruskih političkih krugova u Ukrajini. U studiji Unexpected Friendships: Cooperation of Ukrainian Ultra-Nationalists with Russian and Pro-Kremlin Actors autora Tarasa Tarasiuka i Andreasa Umlanda u kojoj se, prema riječima autora, adresira suradnja ukrajinske desnice s ruskim akterima i partnerima (unutar i van Ukrajine) te se navodi da postoje veze između ukrajinskih i ruskih ekstremno desnih grupacija.
U studiji se, među ostalim, bilježi slučaj ukrajinske ekstremno desne stranke Sloboda (Svoboda), koja postoji od 1995. godine, a najuspješniji izborni rezultat ostvarili su 2012. godine. Izborni uspjeh uslijedio je tek nakon što su ukrajinske ekstremne nacionaliste financijski i medijski podržali oligarsi bliski Viktoru Janukoviču, svrgnutom proruskom predsjedniku Ukrajine. BIo je to, bilježe autori studije, dio Janukovičeve strategije za osvajanje i zadržavanje vlasti.
Novo poglavlje
Euromajdan te rusko-ukrajinski rat 2014. godine otvorili su novo poglavlje u odnosima ruske i ukrajinske desnice (neki proukrajinski nastrojeni ruski nacionalisti preselili su se u Ukrajinu) te je zbog tog sukoba teže odrediti poveznice između ruskih i ukrajinskih ekstremnih faktora, kao što će i ovaj aktualni sukob opet dovesti do promjena u odnosima.
OpenDemocracy, primjerice, navodi jedan primjer suradnje među ekstremno desnim grupacijama iz Ukrajine i Rusije, kada su u sukobima tijekom antifašističkih demonstracija u Kijevu 2016. snage su udružili pripadnici Azova i ruskih neonacističkih grupa te su ometali skup komemoracije odvjetniku Stanislavu Markelovu i novinarki Anastasiji Baburovoj koji su 2009. ubijeni u centru Moskve; obilježavanje njihovih ubojstava važan je čin za brojne antifašističke organizacije.
Treba napomenuti i da su i u Rusiji opozicijski novinari i aktivisti, kao i antifašisti, česta meta napada, kao i državne represije (Guardian, nplusonemag, Radio Slobodna Europa, The Conversation, Independent).
faktograf
