"Ne možemo ubiti klimatske promjene, možemo se samo prilagoditi posljedicama koje smo sami izazvali – ili pomrijeti", piše Radoslav Dejanović. Foto: DUZS
I dok nam tako regija pliva pod vodom, dok se broje mrtvi i nestali i dok se još nitko ne usuđuje prognozirati kolika će biti ukupna šteta što od poplava a što od klizišta, novinari su konačno priupitali političare je li se ova katastrofa mogla spriječiti.
Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, dao je znakovitu izjavu: "Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
Dopunio ga je, u istom novinskom članku, Dragan Čović koji je nevjerojatno smjelo izjavio kako se ovogodišnja katastrofa vjerojatno neće ponoviti barem stotinu godina.
Kad ih ovako sluša, čovjek zaključi kako su političari ili beskrajno bespomoćni pred silama prirode (Leko), ili su potkovani debelim znanjima i iskustvom (Čović) pa klimatske događaje prognoziraju za cijelo stoljeće unaprijed.
Nema nikakve razlike u ove dvije izjave: obje su izvučene iz malog prsta i nemaju nikakvog uporišta u konkretnom znanju i/ili trudu. Leko to barem otvoreno priznaje, dok se Čović razbacuje praznim obećanjima u stilu "ništa se neće dogoditi".
U praksi, obje te izjave imaju jednako temelja koliko i famozna izjava srpskog patrijarha Irineja koji je rekao kako poplave nisu kazna, ali jesu Božja opomena da se sklonimo s puta poroka, zlobe i bezakonja.
Patrijarha ipak razumijem, to mu je posao i prilika da pastvu opominje da se drže kršćanskih vrijednosti (pa makar i ovakvom malom fintom), a sjećam se i epizode iz vlastitog djetinjstva: naišlo tako jednom veliko nevrijeme, oluja, munje i nebo se zamračilo toliko da smo u pola dana morali upaliti svjetlo... a baka je, isplašena nevremenom, nas klince odmah potjerala u krevet, jer smo "bili zločesti i naljutili Boga". Ukućani je blijedo gledaju, ali šute. Prošlo nevrijeme za pola sata, pa smo i mi klinci dobili bakinu dozvolu za izlazak iz kreveta.
E, sad... nije moja baka bila baš toliko ni blesava ni zadrta, ali crnilo usred dana valjda je u njoj probudilo dugogodišnji trening iz Knjige Otkrivenja, samo su još trublje nebeske nedostajale. A možda su i bile prisutne, ali se nisu čule od silne tutnjave strijela nebeskih.
Političari ipak nisu ni patrijarh niti moja baka. To su odrasle, zrele i po mogućnosti dobro obrazovane i racionalne osobe. Ne priliči im se prilikom prirodne katastrofe slati sabornike u krevet niti nonšalantno reći kako je nepogoda bila slučajnost i kako se neće ponoviti.
Znaju li oni uopće što je to globalno zatopljenje? No, mene puno više zanima odgovor na drugo pitanje: imaju li političari uopće ikakav plan za prilagodbu klimatskim promjenama?
Namjerno ne spominjem borbu protiv klimatskih promjena, već prilagodbu: riječ je o procesu za kojeg danas više nema nikakve sumnje da se događa i koji je svojim opsegom posve iznad bijednih moći malog čovječanstva - to je Frankensteinovo čudovište koje smo sami stvorili i ono je jače od svog tvorca. Ne možemo ubiti globalno zatopljenje, možemo se samo prilagoditi posljedicama koje smo sami izazvali - ili pomrijeti.
Možda griješim, ali ja od naših političara nisam dosad čuo niti jednu pametnu o klimatskim promjenama i kako im se planiramo prilagoditi. Nisam nikog čuo da barem onako načelno promišlja kako će se priobalni gradovi zaštititi od porasta razine mora od jednog metra. U redu, trebat će cijelo stoljeće da se voda toliko podigne, pa možemo našim praunucima ostaviti taj sitni problemčić...
Zapravo, ne možemo. Neće se sva ta vodurina samo jedne noći podići za metar, već će polako, svake godine rasti po centimetar. Političari se ponašaju poput proverbijalne žabe u loncu: kako se voda polako zagrijava, tj. polako podiže, žabac političar ne primjećuje problem sve dok ne bude skuhan.
Ne moramo čekati stotinu godina da shvatimo da će nam priobalna naselja stradati - svako povećanje razine mora pojačavat će posljedice vremenskih neprilika. Osjetljivi ekosustavi poput neretvanskog već sad osjećaju negativne posljedice ulaska slane morske vode dublje u ekosustav, svaki novi centimetar razine mora znači sve veću katastrofu ljudima koji tamo žive.
A da nije riječ samo o pitanju razine mora svjedočimo i ovom regionalnom kontinentalnom katastrofom: Panonskim jezerom.
Političari tvrde kako se, eto, od takvih stvari jednostavno nije moguće zaštititi niti se moglo za njih pripremiti. Je li to zbilja istina ili opet neki zeleni mute vodu tvrdeći kako smo si sami krivi?
Ne bih se složio oko neumitnosti i iznenadnosti ove katastrofe. Velikih poplava imali smo i prošlih godina, i sve su bile manje ali i dalje zabrinjavajuće, već nekoliko godina poznato je da bismo trebali urediti vodnu infrastrukturu (koju koristimo u minornom postotku kapaciteta kojeg nam je u amanet ostavila prije stotinu godina Austrougarska monarhija).
Onda me začudi podatak da je novosagrađeni dio nasipa popustio (zapravo, uopće me ne čudi što je popustio novi, a ne stari dio nasipa), pa država kaže kako će financirati javne radove na popravku nečega što ne bi trebala financirati jer svi građani izdvajaju nimalo beznačajne novce za vodoopskrbu i odvodnju - pa gdje je sad taj novac?
Ne bi li državi bilo pametnije uvesti reda u sustav umjesto da pretače iz šupljeg u prazno, dokazujući tako kako nam je država reaktivna, a ne proaktivna: neće ništa učiniti da se spriječi šteta, već se podrazumijeva da će šteta nastati a onda je valja sanirati.
Klimatske su promjene neugodne; jedna od bitnijih manifestacija su češći klimatski ekstremi, o čemu sam pisao još prije skoro pola desetljeća - pa da se sad ne ponavljam, tekst je još uvijek aktualan, ako ne i aktualniji.
Bit će još ekstrema. Neće biti samo poplava, bit će suša, bit će gadnih nevremena, još će puno drveća vjetar počupati i pobacati po parkiranim automobilima, dizat će se temperature u visine i spuštati u dubine... ekstremne vremenske prilike su tu i neće otići. Sve što možemo je prilagoditi im se - i što prije krenemo u prilagodbe, imamo veće šanse da (ali zaista, doslovce!) preživimo. Mi ćemo vjerojatno još i imati sreće, ali plašim se stvari s kojima će se morati suočavati naša djeca.
Pitam vas: sjećate li se vi čitatelji možda? Je li ikad na dnevnom redu Sabora bilo ozbiljno razmatrano pitanje klimatskih promjena i strategije? Ja se iskreno ne sjećam. Možda griješim, ali sva pamet i strategija vladajućih može se, čini mi se, sažeti u jednostavnoj izjavi podpredsjednika Sabora: "Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
Pročitajmo to ponovo:
"Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
To je, naime, naša nacionalna strategija prilagodbe klimatskim promjenama.
P.S. Dobro, neki barem nešto rade.
Izvor: h-alter
I dok nam tako regija pliva pod vodom, dok se broje mrtvi i nestali i dok se još nitko ne usuđuje prognozirati kolika će biti ukupna šteta što od poplava a što od klizišta, novinari su konačno priupitali političare je li se ova katastrofa mogla spriječiti.
Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, dao je znakovitu izjavu: "Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
Dopunio ga je, u istom novinskom članku, Dragan Čović koji je nevjerojatno smjelo izjavio kako se ovogodišnja katastrofa vjerojatno neće ponoviti barem stotinu godina.
Kad ih ovako sluša, čovjek zaključi kako su političari ili beskrajno bespomoćni pred silama prirode (Leko), ili su potkovani debelim znanjima i iskustvom (Čović) pa klimatske događaje prognoziraju za cijelo stoljeće unaprijed.
Nema nikakve razlike u ove dvije izjave: obje su izvučene iz malog prsta i nemaju nikakvog uporišta u konkretnom znanju i/ili trudu. Leko to barem otvoreno priznaje, dok se Čović razbacuje praznim obećanjima u stilu "ništa se neće dogoditi".
U praksi, obje te izjave imaju jednako temelja koliko i famozna izjava srpskog patrijarha Irineja koji je rekao kako poplave nisu kazna, ali jesu Božja opomena da se sklonimo s puta poroka, zlobe i bezakonja.
Patrijarha ipak razumijem, to mu je posao i prilika da pastvu opominje da se drže kršćanskih vrijednosti (pa makar i ovakvom malom fintom), a sjećam se i epizode iz vlastitog djetinjstva: naišlo tako jednom veliko nevrijeme, oluja, munje i nebo se zamračilo toliko da smo u pola dana morali upaliti svjetlo... a baka je, isplašena nevremenom, nas klince odmah potjerala u krevet, jer smo "bili zločesti i naljutili Boga". Ukućani je blijedo gledaju, ali šute. Prošlo nevrijeme za pola sata, pa smo i mi klinci dobili bakinu dozvolu za izlazak iz kreveta.
E, sad... nije moja baka bila baš toliko ni blesava ni zadrta, ali crnilo usred dana valjda je u njoj probudilo dugogodišnji trening iz Knjige Otkrivenja, samo su još trublje nebeske nedostajale. A možda su i bile prisutne, ali se nisu čule od silne tutnjave strijela nebeskih.
Rajevo selo, Foto: DUZS
Političari ipak nisu ni patrijarh niti moja baka. To su odrasle, zrele i po mogućnosti dobro obrazovane i racionalne osobe. Ne priliči im se prilikom prirodne katastrofe slati sabornike u krevet niti nonšalantno reći kako je nepogoda bila slučajnost i kako se neće ponoviti.
Znaju li oni uopće što je to globalno zatopljenje? No, mene puno više zanima odgovor na drugo pitanje: imaju li političari uopće ikakav plan za prilagodbu klimatskim promjenama?
Namjerno ne spominjem borbu protiv klimatskih promjena, već prilagodbu: riječ je o procesu za kojeg danas više nema nikakve sumnje da se događa i koji je svojim opsegom posve iznad bijednih moći malog čovječanstva - to je Frankensteinovo čudovište koje smo sami stvorili i ono je jače od svog tvorca. Ne možemo ubiti globalno zatopljenje, možemo se samo prilagoditi posljedicama koje smo sami izazvali - ili pomrijeti.
Možda griješim, ali ja od naših političara nisam dosad čuo niti jednu pametnu o klimatskim promjenama i kako im se planiramo prilagoditi. Nisam nikog čuo da barem onako načelno promišlja kako će se priobalni gradovi zaštititi od porasta razine mora od jednog metra. U redu, trebat će cijelo stoljeće da se voda toliko podigne, pa možemo našim praunucima ostaviti taj sitni problemčić...
Zapravo, ne možemo. Neće se sva ta vodurina samo jedne noći podići za metar, već će polako, svake godine rasti po centimetar. Političari se ponašaju poput proverbijalne žabe u loncu: kako se voda polako zagrijava, tj. polako podiže, žabac političar ne primjećuje problem sve dok ne bude skuhan.
Ne moramo čekati stotinu godina da shvatimo da će nam priobalna naselja stradati - svako povećanje razine mora pojačavat će posljedice vremenskih neprilika. Osjetljivi ekosustavi poput neretvanskog već sad osjećaju negativne posljedice ulaska slane morske vode dublje u ekosustav, svaki novi centimetar razine mora znači sve veću katastrofu ljudima koji tamo žive.
A da nije riječ samo o pitanju razine mora svjedočimo i ovom regionalnom kontinentalnom katastrofom: Panonskim jezerom.
Političari tvrde kako se, eto, od takvih stvari jednostavno nije moguće zaštititi niti se moglo za njih pripremiti. Je li to zbilja istina ili opet neki zeleni mute vodu tvrdeći kako smo si sami krivi?
Ne bih se složio oko neumitnosti i iznenadnosti ove katastrofe. Velikih poplava imali smo i prošlih godina, i sve su bile manje ali i dalje zabrinjavajuće, već nekoliko godina poznato je da bismo trebali urediti vodnu infrastrukturu (koju koristimo u minornom postotku kapaciteta kojeg nam je u amanet ostavila prije stotinu godina Austrougarska monarhija).
Foto: GSS
Onda me začudi podatak da je novosagrađeni dio nasipa popustio (zapravo, uopće me ne čudi što je popustio novi, a ne stari dio nasipa), pa država kaže kako će financirati javne radove na popravku nečega što ne bi trebala financirati jer svi građani izdvajaju nimalo beznačajne novce za vodoopskrbu i odvodnju - pa gdje je sad taj novac?
Ne bi li državi bilo pametnije uvesti reda u sustav umjesto da pretače iz šupljeg u prazno, dokazujući tako kako nam je država reaktivna, a ne proaktivna: neće ništa učiniti da se spriječi šteta, već se podrazumijeva da će šteta nastati a onda je valja sanirati.
Klimatske su promjene neugodne; jedna od bitnijih manifestacija su češći klimatski ekstremi, o čemu sam pisao još prije skoro pola desetljeća - pa da se sad ne ponavljam, tekst je još uvijek aktualan, ako ne i aktualniji.
Bit će još ekstrema. Neće biti samo poplava, bit će suša, bit će gadnih nevremena, još će puno drveća vjetar počupati i pobacati po parkiranim automobilima, dizat će se temperature u visine i spuštati u dubine... ekstremne vremenske prilike su tu i neće otići. Sve što možemo je prilagoditi im se - i što prije krenemo u prilagodbe, imamo veće šanse da (ali zaista, doslovce!) preživimo. Mi ćemo vjerojatno još i imati sreće, ali plašim se stvari s kojima će se morati suočavati naša djeca.
Pitam vas: sjećate li se vi čitatelji možda? Je li ikad na dnevnom redu Sabora bilo ozbiljno razmatrano pitanje klimatskih promjena i strategije? Ja se iskreno ne sjećam. Možda griješim, ali sva pamet i strategija vladajućih može se, čini mi se, sažeti u jednostavnoj izjavi podpredsjednika Sabora: "Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
Pročitajmo to ponovo:
"Naravno, pametan čovjek misli unaprijed, ali nikada nije dovoljno pametan da ga priroda ne iznenadi."
To je, naime, naša nacionalna strategija prilagodbe klimatskim promjenama.
P.S. Dobro, neki barem nešto rade.
Izvor: h-alter
