Kad smo sami, čak i ne radeći ništa, nemamo osjećaj da gubimo vrijeme. Ali ga gotovo uvijek gubimo u društvu. Nemam što reći? Nije važno! To ništa je stvarno, plodno, jer nema jalovog razgovora sa samim sobom. Uvijek se nešto pojavi, pa bilo to i samo nadanje da ćemo pronaći sebe jednoga dana.
Ljekar kojeg sam jučer posjetio zbog svoje utrobe pita me „pomišljam li na samoubojstvo“. „Čitav život samo o tome mislim“, odgovorio sam. Pogledao me zadovoljno, hoću reći neotesano.
*
Večeras, tokom uobičajene šetnje Luksemburškim parkom, stalno sam pjevušio španjolske napjeve, dosta glasno, čini mi se, jer su se svi osvrtali. Bio sam u jednoj od onih kriza u kojima ushićenost nadvladava depresiju. Mora da sam se činio kao luđak ili sretnik(ne po ovozemaljskim već po bog zna kojim mjerilima). Na neki način i bio sam sretan. U mislima sam mogao oživjeti onu noć u Talamanki kada sam oko 3 ili 4 sata ujutro naglo ustao i uputio se do strmih hridi što nadvisuju more, da skončam. Bio sam u pidžami i crnom kišnom ogrtaču. Ostao sam nekoliko sati na tim hridinama kada je svjetlo rastjeralo moje crne misli. Čak i prije sunčeva izlaska ljepota pejzaža, agave na putu, šum valova i konačno nebo, sve mi se ukazalo tako lijepim da mi se moj naum učini neprimjerenim, u svakom slučaju preuranjenim. Ako je sve nestvarno, rekoh sebi, onda je to pejzaž također. Moguće je, čak je i istina, glasio je moj odgovor; ali ta nerealnost mi se dopada, zanosi me, tješi me. Ljepota nije potpuna iluzija, to je nagovještaj iluzije, početak stvarnosti.
*
Posjeta R. F. koji predaje francuski jezik na univerzitetu u Buffalu. Poljskog je porijekla. Roditelji su mu umrli mu Auschwitzu. Deportiran je 1942. Bilo mu je dvanaest godina. Na nekoj stanici iskočio je iz voza i popeo se na teretni voz. Kad je njegov voz (s deportircima) otišao,obuzela ga je tjeskoba; našao se u vagonu s vrećama krompira. Jede ih; spašava se u Toulouseu gdje radi na nekom dobru. Nakon oslobođenja odlazi u Ameriku, gdje radi svakojake poslove… Kaže mi da je sretan, da ima lijepu ženu, da voli Ameriku, da je dobro plaćen – suprotno od onoga što govori većina američkih intelektualaca evropskog porijekla, skoro svi su ogorčeni. Eto što znači dobra narav: on koji bi morao biti potišten, to uopće nije.Rađamo se sretni ili nesretni.
*
X- u koji se užasno grize jer se smatra odgovornim za samoubojstvo supruge – tumačim da je samoubojstvo bilo u njoj, da je samo čekala izgovor da se ubije, kriv je samo zato što joj je pružio taj izgovor; sitnicu, to je sve. „Samoubojstvo je bilo u njoj kao što je u vama grižnja savjesti“, rekoh mu.
*
Što je grižnja savjesti? To je želja da sebe okrivimo, užitak samoproždiranja, želja da se vidimo i osjećamo mračniji od prirode.
*
Napoleon je u bitki kod Wagrama izgubio trideset hiljada ljudi, a da nije osjetio nikakvu grižnju savjesti. Samo zlovolju. Ali čemu ukazivati na to? Grižnju savjesti poznaju samo oni koji ne djeluju, koji ne mogu djelovati. Grižnja savjesti im nadomješta akciju.
*
Jutros, oko tri sata, krenuo sam od Vojne škole prema Odeonu sasma pustim uličicama. Ni žive duše. Hladno. Učinilo mi se da koračam gradom u kojem je sve živo u mah uništeno (biološki rat?). Ne osjećam ni tjeskobu ni zadovoljstvo. Kako brzo prihvatimo sudbinu preživjelog.
*
Mrzim čovjeka; ali ne mogu reći: mrzim ljudsko biće. U riječi biće ima nečega što ne podsjeća na ljudsko. Nečega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu bližnjega.
*
Kad smo sami, čak i ne radeći ništa, nemamo osjećaj da gubimo vrijeme. Ali ga gotovo uvijek gubimo u društvu. Nemam što reći? Nije važno! To ništa je stvarno, plodno, jer nema jalovog razgovora sa samim sobom. Uvijek se nešto pojavi, pa bilo to i samo nadanje da ćemo pronaći sebe jednoga dana.
*
Ko ste? Ja sam čovjek koji sve razara. Želim da me ostave na miru, da se ne bave sa mnom, da se ne zanimaju za mene. Nastojim izazvati prema meni posvemašnje nezanimanje. Pa ipak…
E. M. Cioran, Cahiers 1957-1972 (Paris, Gallimard, N.R.F., 1997)
Preveo s francuskog Mario Kopić
Izvor: 6yka
