Iako je prošlo pola godine otkako je napustio ovaj svijet, legendarni brodski novinski pisac Emil Cipar živi. Ne samo u svojim pričama, kolumnama i drugim brojnim novinarskim radovima, jer su, na kraju krajeva, ostali zadržani na stranicama brojnih internetskih portala, nego i kao adresat elektroničke pošte koja redovito stiže na njegovu gmail adresu. Njegovi poštovatelji i čitatelji redovito su ga pratili i na portalu sbplus. Svima njima nedostaje njegov spisateljski način, njegova toplina i fina ironija. Smrt je u zaboravu, kaže Frano Alfirević, a ne u faktu smrti; čovjek je mrtav kad ga se više nitko ne sjeća. A Emila se sjećamo.
Posljednji poziv uputio mu je Muzej Brodskog Posavlja na izložbu Uključi se u bajku (od 9. do 18. travnja 2015. godine povodom manifestacije ”U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić”).
Pokušavam zamisliti Emila kako prihvaća poziv, strpljivo sluša uvodničara u izložbu, kako se, potom, pozdravlja s poznatima, i kako, na kraju, pomno obilazi i promatra Soldine fotografije. Već za sutra složio bi svoje dojmove i činjenice u čitljivu cjelinu, informativnu, duhoviti, poučnu, mudru- i objavio.
Premda je posve jasno da se radi o najobičnijem šlamperaju kod formiranja i neaktualiziranja mailing liste primatelja obavijesti i/ili poziva, na neki način smo zahvalni Muzeju što nas je podsjetio na velikog Emila. Možda je ta nespretnost i njeno registriranje s naše strane dobar povod struci da pokrene inicijativu praćenja i nagrađivanja novinarskih radova objavljenih na internetu i dodjeljivanja nagrada (po kategorijama) najboljima - pod imenom „Emil Cipar“.
A možda ima nešto u tome da pošta koja se upućuje Emilu Cipru ipak stiže do njegovog nebeskog laptopa? Naime, postoji u internetu nešto onostrano.
Posljednji poziv uputio mu je Muzej Brodskog Posavlja na izložbu Uključi se u bajku (od 9. do 18. travnja 2015. godine povodom manifestacije ”U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić”).
Pokušavam zamisliti Emila kako prihvaća poziv, strpljivo sluša uvodničara u izložbu, kako se, potom, pozdravlja s poznatima, i kako, na kraju, pomno obilazi i promatra Soldine fotografije. Već za sutra složio bi svoje dojmove i činjenice u čitljivu cjelinu, informativnu, duhoviti, poučnu, mudru- i objavio.
Premda je posve jasno da se radi o najobičnijem šlamperaju kod formiranja i neaktualiziranja mailing liste primatelja obavijesti i/ili poziva, na neki način smo zahvalni Muzeju što nas je podsjetio na velikog Emila. Možda je ta nespretnost i njeno registriranje s naše strane dobar povod struci da pokrene inicijativu praćenja i nagrađivanja novinarskih radova objavljenih na internetu i dodjeljivanja nagrada (po kategorijama) najboljima - pod imenom „Emil Cipar“.
A možda ima nešto u tome da pošta koja se upućuje Emilu Cipru ipak stiže do njegovog nebeskog laptopa? Naime, postoji u internetu nešto onostrano.
